Neven Jovanović  

Noga filologa - Čuda i čudesa

kolumna

Konzulat Publija Afrikana i Gaja Livija (147. p. n. e). U Amiternu se rodio dječak s tri noge i jednom rukom. U Rimu i okolici više je stvari udario grom. U Ceru su zemljom tekli potoci krvi, a noću je izgledalo da gore nebo i zemlja. U Frusinu su miševi nagrizli sveto zlato. U Lanuviju su između trećeg i petog sata (otprilike devet i jedanaest prije podne) dva kruga različite boje opasala sunce, jedan crvenom, drugi blještavo bijelom prugom. Kometa je sjala tijekom trideset dva dana. A dok je trajala opsada Kartage, nad rimskim zarobljenicima Hazdrubal je vršio barbarska zvjerstva; ubrzo je Kartagu razorio Emilijan (Scipion).

Kiša mlijeka trajala tri dana

O Rimljaninu koji je napisao tekst iz kojega prevodim ne znamo ništa osim imena. Zvao se Julije Obsekvent (Iulius Obsequens), a tekst kojemu je autor nosi naslov Knjiga čudesnih predznaka (Liber prodigiorum). Tekst je, zapravo, antologija, izbor, digest; Julije Obsekvent – u slobodno vrijeme? po nečijoj narudžbi ili molbi? – sjeo je s pisaljkom i bilježnicom uz Livijevu povijest Rima Od osnutka grada (Ab urbe condita), i iz jedne velike knjige napravio drugu, manju. Obsekvent je iz Livija ispisao sva prodigija zabilježena od 190. do 11. prije nove ere. Taj je izbor, potom, nekome bio dovoljno zanimljiv da tekst sačuva – i u nekom je obliku on preživio sve do ranog modernog doba (od antike do naklade Alda Manuzija 1508. uspio je stići tek jedan jedini rukopis, a taj je, povrh toga, nakon izlaska knjige izgubljen; Obsekvent je, tako, antički autor kojega poznajemo samo iz tiskanih izdanja).

Krava progovorila i dobila državnu penziju

Čudesni predznaci. Liber prodigiorum jest kronološki organiziran popis udara gromova, kiša krvi, mlijeka i kamenja, vrata hramova koja se otvaraju sama od sebe, božjih kipova koji padaju, plaču ili okreću glave, mraka usred dana i čudesnih svjetala u noći, ljudi koji izgaraju bez uzroka ili ne izgaraju usprkos zapaljenjima, rođenja bebâ s manjkom udova ili viškom spolova, stabala na kojima izrasta žito, krava koje govore.

Svaki od Obsekventovih odjeljaka, međutim, nakon popisa čudesa navodi ono čega su čudesa bila znak – kao što su gore opsada i razoranje Kartage – ili ono što su Rimljani u vezi s predznacima poduzeli (pa je, tome zahvaljujući, nagoviještena nesreća izostala). “Cjelodnevnu je molitvu održalo deset mladića kojima su živi i otac i majka i isto toliko djevojaka.” “Kiša kamenja na Aventinu okajana je devetodnevnom svetkovinom.” “U skladu sa Sibilinskim knjigama održana je molitva s obzirom na to da šest mjeseci nije padala kiša.” “U Teanu Sidicinu rodio se dječak s četiri ruke i četiri noge. Pošto je grad bio ritualno očišćen, zavladao je mir u unutarnjim i vanjskim poslovima.”

Slike padale s neba

Za Rimljane, za antiku, svako je odstupanje od reda – od prirode – znak, najava većeg odstupanja. Manja pojava, ona koja je relativno bezopasna ili ograničeno štetna, najava je opće nedaće. Suočeni sa znakom, ljudi imaju izbor: mogu ga zanemariti, ili mogu zatražiti pomoć (molitvom, žrtvama, obredima). S obzirom da pomoć može izostati i kad je zazivamo, jasno je da je najlošiji mogući izbor – zanemarivati znamenja.

“Zabilježeno je da je Tiberije Grakho, na dan svoje pogibije, zanemario nepovoljne znakove kad su mu, dok je prinosio žrtve kod kuće i na Kapitolu, najavljivali zlo; izlazeći iz kuće spotakao se o prag lijevom nogom i natukao palac, a gavranovi su kroz žlijeb pustili pred njegove noge komad crijepa.”

(Iz Obsekventovih izvještaja o ispunjenim i neispunjenim predznacima možemo naučiti nešto važno o funkcioniranju proricanja, nešto što bi nama, nenaviklima na ovakve prakse, inače promaklo. Kod predznaka nije bitno znati što će se dogoditi – bitno je poduzeti mjere da se to spriječi. Možda zvuči čudno, sofistički, ali ima logike. Nepredviđenu nesreću ne možemo spriječiti predviđanjem – razumom, planiranjem, povećanim oprezom – jer onda ne bi bila nepredviđena; pomaže nam samo uspostava veze sa silama moćnijim od nas; konačno, to su iste one sile koje nam nesreću i pripremaju.)

Proročki pilići odletjeli u šumu i zameo im se trag

Za nas, ljude 21. stoljeća, djecu znanstvenog doba, nasljednike višestoljetne tradicije prosvjetiteljstva, Descartesa, Newtona – sav je Obsekvent, dakako, smiješan i bizaran. Mi znamo da su “predznaci” plod astrofizičkih podudarnosti, interakcije uobičajenih meteoroloških sila, genetskih mutacija, sugestibilnih duševnih stanja, ili naprosto statističkih zakona, vjerojatnosti. Za nas, slušače antropologije, čitaoce Malinowskoga i Levy-Straussa, jasno je da su ovdje Rimljani, suočeni sa svijetom, silama i zakonima koje ne razumiju i kojima ne vladaju dovoljno, reagirali na uobičajen “primitivan” način – tumačeći vremenski slijed kao uzročno-posljedičnu vezu: post hoc, ergo propter hoc. Napokon, za nas, suputnike, supatnike i sužnje politike, političara i svakovrsnih ideoloških manipulacija, jasno je da tumačenje svijeta i veza u svijetu donosi tumačima itekakvu moć u društvu. To, uostalom, svjedoči i sam Obsekvent:

“Za konzulata Marka Klaudija Marcela i Lucija Valerija Flaka (152. p. n. e.). Silna je pijavica na Marsovu polju srušila stup ispred Jupiterova hrama, zajedno sa zlatnim kipom; kad su gatari odgovorili da će doći do smrtnih slučajeva među dužnosnicima i svećenstvom, svi su dužnosnici smjesta dali ostavke.”

Polje je političkih upotreba čudesnih predznaka, očito, široko – jednako kao i polje političkih upotreba jezika i pravopisa, nacionalnog identiteta, studija o utjecaju tehnologije na okoliš, rezultata medicinskih istraživanja, ispitivanja javnog mnijenja.

“Jer, kakav bi to bio to narod, kakva država, na koje ne bi djelovala šokantna otkrića gatalaca iz utroba, ili tumača munja, ili promatrača ptičjeg leta, ili zvjezdoznanaca, ili ždrijeb (sve su to umijeća), ili snovi, ili predviđanja proroka (a to se dvoje smatra prirodnim procesima)?” Tako zna Ciceron u raspravi O proricanju.

Na prvi pogled, dakle, doimamo se nadmoćnima u odnosu na sirote zatucane stare Rimljane, beznadno zakinute u fizici, kemiji, biologiji. Na drugi pogled, opet, stvari se doimaju nešto manje jednostavnima.

Sudac na brodu spaljen gromom

Analogija s nama samima – s našim današnjim političkim upotrebama nepolitičkih argumenata – uči nas čak i da nije nužno ne vjerovati u nešto kako bi se time manipuliralo; ne treba biti prosvijećeni cinik, hladnokrvni Machiavelli, da biste zablude i mnijenja svoga doba okrenuli u svoju korist. Mislite li da oni koji studiju o projektu Družba Adria ili pravopis “u skladu s hrvatskom tradicijom” potežu kao adute u partijama političkog preferansa – mislite li da takvi nužno ne vjeruju svojim adutima? Pa sasvim je moguće vjerovati u ono čime se koristimo za suzbijanje protivnika; dapače, ako vjerujemo, nastup nam je još dojmljiviji!

Svakako, ako se između Julija Obsekventa i nas i nije promijenila društvena funkcija pojava koje ljude zbunjuju, koje na ljude snažno djeluju – promijenio se repertoar takvih pojava. Čudesa koja Obsekvent ispisuje iz Livija danas su “na rubu”, dodijeljena su ili onome što pristojno zovemo “alternativnom znanošću” i “pop-kulturom”, ili – jednostavno – doživljena kao kurioziteti. I nije slučajno što (barem na Internetu) osim istraživača antike Obsekventa spominju i na nj se pozivaju istraživači NLO-a, nastavljači Dänikena i proricatelji svjetskih katastrofa.

U gradu viđena sova

Nekad čudo, danas kuriozitet. Novine koje Dada i ja čitamo, izjutra uz kavu, na posljednjoj stranici – kao sitne vijesti, gotovo uvijek popraćene slikom – često donose upravo štivo u Obsekventovu stilu. O sijamskim blizancima, o padovima malih meteora i velikih komada leda, o neobičnim ribama i nakaznim životinjama. To su “zanimljivosti”: bizarnosti svih mogućih vrsta.

Naše novine, naravno, izostavljaju “teološku” interpretaciju. Kurioziteti sa zadnje stranice nisu znak nečega; oni su nam ponuđeni “objektivno” i implicira se da “govore sami za sebe”.

Ali što govore?

Odnos se snaga, rekli smo, promijenio. Ono što je nekoć bilo sekundarno, marginalno – npr. racionalnost i znanost – danas se premjestilo u samo središte civilizacije, a ono što je bilo centralno – poput religije, magije, veza s nadnaravnim – gurnuto je na rub i marginu, u “pop-kulturu”. Zato nekadašnja okosnica, oblikotvorna sila postojanja, danas služi za zabavu i razonodu, za popunjavanje rupa (katkad na novinskoj stranici, katkad u ljudskom životu). No – to što je zvijer u kavezu i što nastupa u cirkusu, ne znači da više nema zube.

Čini mi se da postojanu snagu “igara prirode” – bilo da ih čitam na zadnjoj stranici novina, bilo kod Julija Obsekventa – potvrđuje osjećaj nelagode s kojim o tim igrama čitam. Dok gledam slike sijamskih blizanaca i dvoglavih telića, osjećam zebnju. Uznemiren sam. Jung bi dijagnosticirao: reakcija na numinozno. Ali za Junga je postojalo oboje – i simptomi, i njihov uzrok, i nemir, i ono zbog čega smo nemirni; švicarski je gospodin bio itekako svjestan tankoće laka racionalnosti, površinskog sloja moderne civilizacije pod kojim i dalje ključa ista ona juha kao kod Rimljana, Grka, pećinskih ljudi. Novine, pak (pri čemu nisu one same ništa posebno krive – ništa krivlje od ostalih koji danas igraju istu igru), koriste snagu simptoma ne zamarajući se razmišljanjem o uzrocima.

Zato uzroci svako malo naiđu iza ugla i tresnu nas po glavi.