Čudna potraga progonjena Kafkinim duhom

W. G. Sebald jedan je od najneobičnijih velikih pisaca na koje sam ikad naišla. Budite strpljivi sa mnom, jer će biti teško uvjeriti vas kako neobični načini na koje on sastavlja knjigu prosvjetljuju i istinski ispunjavanju. Pripovjedač Vrtoglavice, Nijemac koji je 30 godina živio u Engleskoj, ima sličnu biografiju kao i Winfried George Sebald, no ostaje nekako izvan fokusa; on je progonjena, oštroumna i sablasna lutalica. Osim toga, fotografije ljudi, dokumenti i mjesta koji obilježavaju svako poglavlje još su fragmentarniji i zamagljeniji nego u prethodnim Sebaldovim knjigama. Prekriveni su prašinom nepouzdana sjećanja, što je jedna od tema ovog romana koji je nalik razmišljanju.

Alegorijska kristalizacija

Vrtoglavica je treći Sebaldov roman preveden na engleski, ali njegova prva knjiga, objavljena 1990. kao i one koje su slijedile nakon nje, izvrstan roman Emigranti i vijugavo teorijsko razmišljanje Prstenovi Saturna, napisan je pod znakom Saturna. Sebaldov melankolični dvojnik luta ulicama Beča, Venecije, Milana, Verone i Innsbrucka i konačno, s ruksakom na ramenu, propješači preko austrijske granice do Bavarske i sela W. (vrlo sličnog Sebaldovu rodnom mjestu, Wertachu). Predajući se Sebaldovoj hipnotizirajućoj prozi, njegovim razmišljanjima i digresijama, pratimo pripovjedača na duhovnom hodočašću čija je svrha oživjeti mrtve da bi ih živi mogli ispitivati o smislu života. Tek mnogo vremena nakon što čitatelj zatvori knjigu kojom je zbunjen pojavljuje se složeni obrazac.

Prvi odlomak romana Beyle ili najdiskretnije ludilo biografija je francuskog romanopisca Stendhala (Henrija Beylea) i komentar njegova filozofskog eseja o ljubavi, De l’Amour. Stendhal, prilikom posjeta rudniku soli, dobiva granu prekrivenu solju koja blješti poput mnoštva dijamanata na suncu. Čudesna preobrazba postaje alegorija “rasta ljubavi u rudnicima soli duše”. No, kao i njegovi fikcionalni protagonisti, on je nesretan u ljubavi i na kraju umire od sifilisa.

I pripovjedač traži alegorijsku kristalizaciju dok putuje od grada do grada i pokušava pronaći veze između prošlosti i sadašnjosti. On bježi od nenavedene osobne nesreće i traži izlaz iz svog jada i depresije. U jednom od svojih budnih trabunjanja vidi pjesnika Dantea kako nestaje iza ugla i doživljava svoj prvi napad vrtoglavice. “Okosnice na koje sam se pokušao usredotočiti nestale su”, kaže nam on, “i moje su se misli raspale prije nego što sam ih uspio sasvim shvatiti”.

U drugom poglavlju All’estero on ima više trenutaka zbunjenosti. Vidi Ludwiga Bavarskog kako uplovljava u Veneciju na vaporettu, a u milanskoj katedrali “odjednom više nisam znao gdje sam… nisam mogao čak ni odrediti jesam li u svijetu živih ili već na onome drugome mjestu”. Uočava neobičnu sličnost blizanaca koje susreće u autobusu s Franzom Kafkom.

Zatim se nađe u veronskoj knjižnici i proučava novine iz rujna 1913. Zašto? Treće poglavlje, Dr. K. uzima vodu na rivi vinjeta je Kafke u Italiji toga mjeseca. Kao i pripovjedač, on leži na svom krevetu, ruku prekriženih ispod glave, ne može zaspati i na stropu vidi neobične oblike u igri uličnih svjetiljki. Piše pisma Felice (s kojom je imao romantičnu, kompliciranu, vjerojatno čednu vezu), ali kao da se bori protiv homoseksualnih poriva.

Apsurd prošlosti

Poglavlje završava smrću Kafkina prijatelja koji je preobražen u mitsku figuru lovca Grakha. Lovac se u novim tajanstvenim oblicima javlja u završnom poglavlju Il Ritorno in Patria. Ništa nema smisla. Pripovjedač slaže komadiće jedan pokraj drugog i ne može naći nikakvu dosljednost, samo čudne slučajnosti i neobjašnjive dvojnike te ponavljanja ljudi i događaja.

Na početku Vrtoglavice on napominje da bez obzira na to kako se netko sjeća događaja ili ih pokušava rekonstruirati, “u stvarnosti, kao što znamo, sve je uvijek prilično drukčije”. Pri kraju je njegov glas očajniji: “Što sam više slika sakupio iz prošlosti… činilo mi se sve manje vjerojatnim da se prošlost zaista dogodila na ovaj ili onaj način, jer se ništa vezano za nju nije moglo nazvati normalnim: većina toga bila je apsurdna, ako ne apsurdna, onda strašna”.

Sebald je stvorio gorki ekvivalent njemačkom romantičnom idealu pjesnika kao lutalice koji komunicira s prirodom i nježnim dušama što ih susreće dok polagano obilazi uzvišene krajolike. Sebaldov pripovjedač promatra krajolik iz vlaka i otkriva da je on “lagano sivkasta nijansa bijele koja je postala boja nacije”. A ipak, dok umorno pješice ulazi u W. sjeća se te ceste u “prošlim vremenima… Poput svjetlucajuće vrpce, prostirala se pred čovjekom čak i u noćima bez mjesečine”.

Ovo je roman potrage, no na lukav, sumnjičav način. Unatoč njegovim trnovitim, vijugavim i nesretnim putovanjima, neće vas učiniti depresivnima. Ima nešto čarobno i okrepljujuće u lutanju kroz labirint pitanja na koja nema odgovora s ekscentrično briljantnim vodičem. Sebald piše kao da nikad nije čuo za formu romana, pa je iznova otkriva.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Objavljeno na www.dir.salon.com 26. lipnja 2000.