Strast s kojom Kudrjavcev istražuje splitsko međuraće pokazuje da je rodni grad za nj nešto metafizičko
Anatolij Kudrjavcev, Ča je pusta Londra, Emporium, Split, 1998.
"Teško je objasniti i prikazati i jedno, jedino čeljade, a kamoli cili jedan prastari grad koji početkom ovega novoga dvadesetoga vika već broji priko 20 ijad duša. A ako ti se grad još zove Split, odnosno Spljet, onda bi bilo najpametnije dignut ruke i odustat od posla." piše u Pristupnoj besidi u Kronici Veloga Mista Miljenko Smoje. Međutim, već je Smoje, pišući svoju slavnu knjigu, dokazao da se o Splitu i može i treba pisati. Dapače, povijest "veloga mista", iliti međuratnoga Splita tema je kojoj nisu mogli odoljeti mnogi Splićani (za koji taj stari Split ima sakrosanktno značenje), pa su se dali na pisanje autobiografskih romana, kronika i znanstvenih studija.
Nakon Betizzina Eslia i Mosettigovih Obmana, na hrvatskom knjižarskom tržištu pojavila se nova knjiga o splitskom međuraću, pod znakovitim naslovom Ča je pusta Londra. Njezin je autor prokušano pero splićanistike, kazališni kritičar i kroničar grada, piciginaš s Bačvica, marjanski šetač, Anatolij Kudrjavcev.
Splićani, ali i oni koji to nisu, još pamte Vječni Split, prethodnu knjigu istog autora posvećenu istom razdoblju, u kojoj je istraživao kako su metafizički splitski ambijent, psihu i mentalitet grada pod Marjanom vidjeli književnici i publicisti koji su o njemu pisali. Najnovića se knjiga bavi mnogo većim brojem tema iz splićanistike. Kao da nema teme, događaja i osobe koje u Ča je pusta Londra Kudrjavcev nije barem u jednomu poglavlju dotakao. U njoj su ravnopravno, jedni uz druge predstavljeni imenom i djelom i "veliki" i "mali" Splićani. Čitatelju se čini da je pisac na stranice praktično preselio cijeli grad zajedno sa svim njegovim stanovnicima, ulicama i trgovima. Gotovo da nema Splićana "od kolina" koji neće u toj knjizi naći podatke o nekom iz svoje obitelji. Neki će možda ostati zatečeni načinom na koji su predstavljeni njegovi preci, odnosno informacijom o njihovu pretku koju je Kudrjavcev, tko zna iz kojeg izvora iskopao. Može im se dogoditi ono što i piscu ovih redaka, da na jednoj stranici nađe apoteozu jednog "prabarbe" (zato što je isti prvi igrao nogomet u gradu i prvi otkrio udaranje glavom u povijesti splitskoga nogometa, a poslije se proslavio kao urednik satiričnih novina), a na drugoj stranici ironični komentar o drugom "prabarbi" (koji je bio odvjetnik talijanske zajednice u gradu).
Ča je pusta Londra nije, kao što bi se možda iz naslova očekivalo, ironična psihoanaliza Splićana i splitskoga metaliteta, u stilu jednog "Neurastenikusa" (kako je sebe nazivao legendarni splitski gradonačelnik Vicko Mihaljević u svojoj zbirci šaljivih pjesama Pregršt šušnja). To je strasna povijesno, socio-ekonomsko-kulturološka analiza "staroga Splita". Strast s kojom Kudrjavcev istražuje splitsko međuraće, strast s kojom se odnosi prema podacima koje iznosi, pokazuje nam da je rodni grad za nj - i onda kada raskrinkava njegove slabosti i probleme, i kada govori o ludim odlukama i pametnim projekcijamanjegovih stanovnika, o bogatstvu, gladi i mižeriji - nešto metafizičko.
Dvadesete i tridesete godine bile su zlatne godine splitske konjunkture i progresa. Zaslugom svojih marnih stanovnika od "malog mista", perifernoga gradića, kakav je bio početkom stoljeća, Split je u tom razdoblju postupno prerastao u lijep, ugodan, europski grad s mediteranskim šlifom. Bilo je to doba bujnog intenziteta svih oblika života; osnivaju se i grade škole, banke, tvornice. Nažalost, rat je prekinuo u samom začetku mnogo dobrih ideja i projekata; prekinuta je provedba Schürmannova plana za blokovsku gradnju is 1924., prestale su izlaziti mnogobrojne dnevne novine i časopisi. Paradoksalno, današnji Split, koji bi prema broju stanovnika trebao imati infrastrukturu velegrada, nije se po mnogima upravo infrastrukturnim pitanjima maknuo od "mista", kakva su ga zamislili njegovi stanovnici iz 1920-1940. Naime, gradska infrastruktura nakon Drugoga svjetskog rata nije pratila novonastalu gospodarsku situaciju i društvene prilike.
Posebna vrijednost knjige Ča je pusta Londra jest u argumentaciji kojom Kudrjavcev dokazuje da su mnogi socio-ekonomski problemi od kojih danas Split boluje, splitske konstante. Da parafraziramo autora, riječ je o "neprekidnosti relacija između efemernih oblika života grada i trajnosti iskonskog mediteranskog sloja". Primjerice, već je u prvoj knjizi Kudrjavcev dočarao u tekstovima domaćina i stranaca, od Giulia Solitra, Marka Uvodića, Ante Cettinea, Ivana Katušića, Ive Vojnovića do Ive Andrića ili Živka Vekarića "usudnost u nazočnosti Dioklecijanove palače što je odrednica prostora i prauzrok psihološke tenzije u mentalitetu građana" (Vječni Split). Ovdje temu usuda dokazuje i faktima. Teret kulturološkoga naslijeđa zbog kojeg su se razvili specifič ni oblici već desetljećima polu ili neriješenih konstantnih društvenih problema.
Prirodni smještaj pod Kozjakom (odnosno Klisom), u uvali uz Marjan, i gabariti Dioklecijanove palače jesu "genotip" Splita, njegova nasljedna osnova, genetska konstrukcija splitskoga gradskog organizma. Sve ono što je došlo poslije, za sve one koji se bave poviješću Splita, i za same Splićane jest fenotip, nešto što je rezultat međusobna djelovanja genotipa i nasljednih faktora. Tako su problem Splita osjećali Splićani i oni koji su u taj grad dolazili između 1914. i 1941, a nažalost taj je stav i danas neupitan i za Splićane i za splitske vlasti.
Izvanredni, znakoviti naslovi u knjizi (koji podsjećaju na naslove Smojina Velog mista) rječito govore o sadržaju poglavlja: Komu ništa, komu sve; Furešti, furešti (autor iz nostalgičarskih pobuda posvećuje pozornost Rusima u Splitu, ali i drugim egzotičnim pojavama, američkim mornarima i češkim turistima), Bali i maškare, fjere i maškule, rokete i baluni. U nastavku slijede: Dižgracje, betegi i dišperacjuni; te logično - Lupeži, ašašini i šupljače, a nakon njih Kampjuni, farabuti, štrambere i redikuli. Uz neizbježne topose splićanistike: splitski međuratni karneval, splitska tradicija "cukuna" (izrugivanje redikula, tipični izraz splitskog humora i netolerancije), tu ima i ozbiljne, npr. prosvjetne tematike (Kvragu skula i profešuri!) i problemi za gradsku rubriku Škovace, palme, tovari i reoplani. Kraj je knjige posvećen Hajduku i mitskom splitskom brdu Marjanu, njegovu uređenju, ali i pjesničkim zapisima koji se njima bave.
Za razliku od Smoje u Kudrjavcevljevoj kronici autentični su i istiniti i historijski događaji i ljudi. Kroz stranice knjige promarširala je cijela povorka ljudi, od redikula do znamenitih ličnosti koji su obilježili ne samo splitske zlatne godine, već i čitavu epohu. Na stranicama defiliraju političari, književnici i umjetnici; Ante Tresić Pavičić, Lujo Vojnović, Emanuel Vidović, Ivan Meštrović, Tin Ujević (1928, počinje feljtone u Jadranskoj pošti) humoristi i novinari, Ljubo Prijatelj Filos i Ante Katunarić, obrtnici i trgovci, Vid Morpurgo i galerist Ivan Galić, nogometaši, vatrogasci i sokolaši, te splitske obitelji od kolina, Grisogona, Tartaglia, Cambi, Pavlović. U knjizi su svoje mjesto našle i splitske ljepotice i onodobne aktivne sufražetkinje. Aktivni protagonisti stranica jesu i splitske četvrti: Matejuška, Lučac i Get, ulice, kuće (vila Ridulin), palače (Bajamonti-Dešković), Banovina, pošte, štedionice, gimnazije, škole, i novi Arheološki i Prirodoslovni muzej. Autor nije mimoišao ni, danas gotovo neshvatljivu, snagu splitskoga novinskog izdavaštva, široki dijapazon novina od dnevnih i satiričnih, do pretencioznih glasila nove demokracije, listova nerazdjeljive Jugoslavije, i književnih časopisa (poput Korablje ]ira Čičin-Šajna). U svojoj kronici Kudrjavcev ne izostavlja ni prometovanje splitske "crne đardinjere" (prvog omnibusa), prve automobile, izgradnju kupališta i plivališta, asfaltiranje ulica, sređivanje okolice careva mauzoleja, obale. Bilježi povijesne prilike i odraz nekih aktualnih događaja, primjerice pad Austrije, katafalk kralja Aleksandra 1934. godine u Splitu, te boravak Stjepana Radića i Ante Trumbića u gradu. Ne propušta spomenuti ni mnoštvo povijesnih i društvenih antagonizama i idejnih konflikata: sukobe talijanske manjine i hrvatske sredine, antagonizam stranaka, autonomaša i narodnjaka, slavenofilstvo i hrvatstvo nasuprot romanskoga duha u gradu, niti trzavice i nesuglasja oko postavljanja Meštrović eva spomenika Grgura Ninskoga, odnosno Luke Botića.
Srčanu kroničaru i kritičaru splitskoga teatra nije promaknula niti jedna kazališna tema između dva rata, počevši od repertoara, gostovanja hudožestvenika, zagrebačke opere i baleta, do ličnosti kao što su bili Tomislav Tanhofer, Marko Fotez, Ana Roje, Ivo Tijardović, Milan Begović, Dubravko Dujšin, Lidija Mansvjetova.
Ukratko, riječ je o studioznoj analizi međuratnoga Splita pisanoj briljantnom akribijom, i s puno šarma, u kojoj se posebno izdvajaju dijagnosticiranje onodobnih gradskih problema i egzaktna argumentacija "nepopravljivih" konstanti splitske sredine. Tako su ljubitelji splitske povijesti, spalatinisti i Splićani ponosni na svoje kolino, dobili knjigu iz koje mogu crpiti argumente za svoje diskusije o najljepšem gradu na svijetu, a povjesničari nezaobilaznu studiju, bogatu znanstvenom građom o jednom od najzanimljivijih poglavlja splitske povijesti.