Čudotvorno oružje Aiméa Césairea (1913.–2008.)

Kada su četrdesetih godina prošlog stoljeća prijatelji pitali velikog pjesnika s otoka Martinique, Aiméa Césairea, što za njega znači pjesnička riječ, odgovorio je: čudotvorno oružje. Kasnije je zbirci pjesama koje su izlazile početkom četrdesetih u časopisu Tropiques, dao taj naslov: Les Armes Miraculeuses (1946.). Borio se pjesničkom riječi i političkim angažmanom cijeli svoj život za ljudsko dostojanstvo, oslobođenje od kolonijalizma, prevladavanje rasizma, kulturni pluralizam. Umro je 17. travnja 2008. u Fort-de France, na rodnom Martiniqueu, u devedesetpetoj godini.

Martinique i Martinska

Césaireovo najslavnije djelo, pjesnička poema Zapis o povratku u zavičaj (Cahier d’un retour au pays natal, 1939.), koja se smatra nacionalnom himnom svih crnih ljudi svijeta, nastala je u vrijeme pjesnikova boravka kod profesora Petra Guberine u Martinskoj kraj Šibenika 1935. Césairea je nadahnuo krajolik, blizina mora, sličnost imena s njegovim otokom, da izrazi čežnju za rodnim zavičajem. Taj je zavičaj, međutim, sasvim drukčiji od Martinske i plavetnila mora koji su ga inspirirali. Pjesnik je svjestan stanja koje vlada Antilima, svjestan je gladi, bolesti, siromaštva: “Antili gladni, boginjavi, Antili razoreni alkoholom, u blatu uvale, u prašini kobno propaloga grada”. Poetski dijelovi izmjenjuju se s proznim ulomcima u kojima Césaire promišlja svijet. U pjesniku se budi otpor i koristeći brojne metafore i simbole, progovara o ropstvu i kolonijalizmu, o noći Antila u kojoj su “zvijezde mrtvije od ispuhnutog balafona”. Crni čovjek imao je vlastitu kulturu, povijest, bio je slobodan, on mora biti slobodan i sada i u budućnosti, poruka je Zapisa.

Zapis o povratku u zavičaj bio je snažan Césaireov doprinos pokretu crnaštva. U stvari, crnaštvo kao pokret otkriveno je i shvaćeno tek nakon što se izrazilo u pjesničkom stvaralaštvu Césairea, Léopolda Sedara Senghora i Léona Damasa. U razdoblju 1934.-1948. crnaštvo će biti prije svega književni pokret s nizom značajnih djela. U osjećaju crnaštva pjesnici traže izvore svoje borbe protiv rasizma i za oslobođenje. Okupljaju se oko časopisa Crni student (L’Etudiant Noir) kojeg prvi broj izlazi 1934. u Parizu. U vrijeme studija u Parizu, Césaire i Senghor upoznali su Petra Guberinu, također pariskog studenta, u čijoj će kući godinu dana kasnije Césaire boraviti. Do kraja života, njih je trojicu vezivalo duboko prijateljstvo.

Césaireov književni opus

Césaireovo pjesništvo pod utjecajem je nadrealizma koji je mogao oduševiti Césairea u doba kada je sloboda njegova naroda, ali i samog pojedinca, čovjeka, osporavana. Istodobno je nadrealizam jedino sredstvo da pjesnik pronađe i prepozna samog sebe i probudi u čovjeku iz dubine nesvjesnog prošlost koja je, čini se, nestala. Možda je to ponajbolje izrazio u pjesmi Čistokrvni (Les Pur-Sang) iz zbirke Čudotvorno oružje: to su ljudi koji teže slobodi. Oni najavljuju revoluciju koja će razoriti uspostavljeni poredak. U kasnijim pjesničkim djelima napušta nadrealizam, nastaju pjesme dubokog pesimizma i razočaranosti (zbirke Okovi – Ferrements, 1959. i Katastar – Cadastre, 1961.). Césaire je snažno utjecao na mnoge pjesnike crnaštva (na primjer, na senegalskog pjesnika Davida Diopa), pa čak i na one afričke pjesnike koji su imali kritički stav prema crnaštvu, kao kongoanski pjesnik Tchicaya U Tam’si (“Prodajem crnaštvo četiri novčića za katren”) ili nigerijski pjesnik Gabriel Okara.

Césaireov opus, uz poeziju, obuhvaća dramsko stvaralaštvo i esej. Tema njegovog prvog kazališnog ostvarenja je crnačka revolucija: I psi su šutjeli (Et les chiens se taisaient, 1956.) s Buntovnikom kao glavnim junakom. Drama Tragedija kralja Christophea (La tragédie du Roi Christophe, 1963.) i njezin nastavak Jedno godišnje doba u Kongu (Une saison au Congo, 1966.) oštar su kritički prikaz prvih koraka neovisne Afrike. Ove tri drame predstavljaju trilogiju sa zbivanjima u vrijeme borbe za neovisnost i nakon postignute neovisnosti. Césaire će tada objašnjavati da je njegov teatar prije svega politički, jer su glavni problemi Afrike politički problemi. Njegovi pogledi na afričku zbilju osobito su došli do izražaja u eseju Rasprava o kolonijalizmu (Discours sur le colonialisme), objavljenom 1955. Esej je sustavna kritika kolonijalizma, osuda Europe, a u konačnici Césaire ističe da su svi proleteri svijeta žrtve istih zloporaba.

Prepoznavanje vrijednosti

Već prvih dana nakon Césaireove smrti u svjetskim medijima pojavili su se brojni napisi o njegovom pjesničkom opusu i borbi za humaniji svijet. Neki od njih navode Césaireov boravak u Šibeniku, kako je “u Dalmaciji, u Hrvatskoj, počeo pisati Zapis o povratku u zavičaj”. Dovoljno je navesti članak kamerunskog novinara Achillea Mbembe u dnevnom listu Le Messager de Douala. Koliko je, međutim, naša sredina upoznata s njegovim boravkom, kako je taj doista velik događaj obilježen u samom Šibeniku? U našim medijima o Césaireu u povodu njegove smrti ne može se naći ništa, a ni Šibenik, Grad kulture, uopće ne mari da je djelo jednog od velikih svjetskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, nastalo na njegovoj morskoj obali. Kada bi, ako ništa drugo, Šibenik mislio na kulturni turizam, već bi tada događaj na neki način morao biti obilježen, jer bi privukao pozornost svakog (postmodernog) turista. Međutim, daleko više, riječ je o kulturnim vrijednostima koje u prošlosti i sadašnjosti govore o nama samima, o našoj otvorenosti prema drugim kulturama, o interkulturnom dijalogu. U 2008., koju je Europska unija proglasila godinom interkulturnog dijaloga, postavljanje skulpture Aiméa Césairea značilo bi odavanje počasti velikom pjesniku i humanistu koji pripada cijelom čovječanstvu, spomenik njegovom prijateljstvu s akademikom Petrom Guberinom, ali i afirmaciju naše kulturne sredine koja je te vrijednosti prepoznala.