Tzv. GamerGate doveo je do propitivanja položaja žena u kiberprostoru, ali i do reduciranja feminizma na individualno djelovanje
Predstojeći je tekst istraživanje o evoluciji čovjeka i tehnologije – o ženskom pitanju unutar te paradigme, te o kiborgu kao potencijalnom rješenju (ili pak novom problemu). Je li tehnologija sredstvo kojim se žene oslabljuju ili osnažuju? Ada Lovelace je u devetnaestom stoljeću osmislila prvi računalni algoritam. Danas, žene djeluju unutar raznovrsnih branši informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Ipak, tehnologija se i dalje smatra muškim područjem, te često projicira kulturalne stereotipe iz fizičkog svijeta u kiber-prostor. Zanima nas ženska reakcija na taj problem; nju ćemo sagledati iz perspektive konkretnog primjera mlade programerke i gamerice Zoë Quinn koja nam je interesantna iz više razloga.
Spomenimo za početak Depression Quest, projekt nastao iz njezine suradnje s Patrickom Lindseyem koji je, baš kao i ona, bolovao od depresije. Došavši do zaključka kako postojeće video igre koje se bave subjektom i njegovim iskustvima nedostatno oslikavaju emocije koje vežemo uz depresiju, Quinn i Lindsey osmišljavaju interaktivnu online igru kojoj je cilj pomoći onima koji se nose s depresijom da bolje shvate svoje stanje.[1] Quinn se 2014. godine našla usred afere zbog insinuacija njezinog bivšeg dečka, Erona Gojnija, da ga je varala s novinarom portala Kotaku, na kojemu je igra Depression Quest dobila pozitivne kritike. To ju je učinilo metom kontinuiranog zlostavljanja koje se sastojalo od vrijeđanja, prijetnji smrću i silovanjem, objavom uvredljivih memova, kao i manipuliranjem njezinim privatnim informacija i fotografijama. Počinitelji su se okupili preko 4chana, 8chana, Reddita i Twittera; bili su to samoprozvani istomišljenici navodno zabrinuti zbog etike unutar gejmerskog novinarstva koji su kao alat za propitivanje problematike koristili mahom mizoginu i antifeminističku retoriku. Sličnu je izloženost kiber-nasilju ranije proživjela je i Anita Sarkeesian, kreatorica YouTube serijala gdje pokušava ukazati na stereotipno prikazivanje žena u video igrama,[2] kao i programerka Brianna Wu. Ovi događaji postali su poznati kao GamerGate kontroverza. Sama Quinn je izjavila kako će se takve stvari nastaviti događati ženama u gaming industriji sve dok se kultura ne promijeni. Možemo li zbog ovih riječi Quinn smatrati aktivisticom koja se bori za opće kiber-oslobođenje?
NTAG216 Zoë Quinn modificirala je svoje tijelo tehnološkim implantatima – u svoju je ruku ugradila NTAG216 čip, a ima i magnetski umetak na prstenjaku lijeve ruke. Ovisno o tome kako se programira, NTAG216 može činiti razne stvari (Quinn na svojem blogu priznaje da još nije istražila sve njegove mogućnosti): otključavati i zaključavati mobitel ili slati podatke na čipu kompatibilne NFC uređaje, poput Androida. Pomoću magneta obloženog silikonom u svom prstu sposobna je osjećati magnetska polja, a može kupiti i manje metalne predmete. Dobar je ovo primjer onoga što je nagovijestio Marshall McLuhan – čovjek interagirajući s tehnologijom proširuje mogućnosti svojih osjetila, istovremeno šireći spektar svojih iskustava. Primjerice, nedavno sam naišla na članak u kojemu se tvrdi kako dolazi do smanjenja broja ljudi koji sanjaju crno-bijelo nakon izuma televizije u boji, što bi također bila tvrdnja koju podržava McLuhanov stav. Iako smo mi stvorili tehnologiju, ona nas povratno oblikuje otvarajući nam nove iskustvene svjetove.
Ugradnjom tehnoloških implantanata u svoje tijelo, Zoë Quinn postaje kiborg, biće sastavljeno od artificijelnih i organskih elemenata. Za neke čudovišna deformacija, za druge pak puka moda ili statusni simbol. Može li se ipak njezin potez protumačiti kao subverzivan čin? Modifikacija tijela putem tehnologije postoji otkako i čovječanstvo, odnosno, kako je to obrazložio filozof Lars Svendsen, prije je tehnologija stvorila čovjeka nego čovjek tehnologiju. Da pojasnim, čovjek je oduvijek i kiborg, tehno-tijelo, budući da je evoluirao u odnosu na oruđa koja je razvijao i koristio kako bi svladao svoj okoliš. Prva i ključna tehnologija koju čovjek koristi je vatra, a mnogi mitovi, od kojih je zasigurno najpoznatiji onaj o Prometeju, govore o vatri kao o božanskom oruđu kojim čovjek zadobiva moć i vlast nad drugim bićima. Prisjetimo se i kultnog znanstveno-fantastičnog filma Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u Svemiru koji se, između ostalog, bavi temama evolucije čovjeka i tehnologije: u jednoj od početnih scena, čovjekoliki majmun oduševljeno udara s kosti po drugim kostima, shvaćajući nekako važnost tog čina za daljnji razvoj događaja. Ipak, najfascinantniji doseg čovjeka jest njegova ideja o proizvodnji alata za izradu drugih alata – što bi mogla biti i daleka preteča današnjeg, visoko razvijenog tehno-okoliša.
Zoë Quinn na svojem blogu vodi argumentaciju sličnom linijom, pišući kako čovjek oduvijek ima potrebu mijenjati svoje tijelo. Kao primjer navodi bušenje ušiju, bojanje kose i ostale estetske zahvate koje ljudi svakodnevno čine ne propitujući naročito njihov značaj. No oni su jednako neprirodni kao i čip u ruci, zar ne? Jedino su kulturalno prihvatljiviji. Onima koji su zagovornici “prirodnog” tijela, Quinn odgovara da se čovječanstvo davno odvojilo od prirodnog i neka je, jer ona smatra da su “frižideri, avioni i život poslije tridesete prilično kul stvari”.[3]
Kiber-poslušnice Zoë Quinn je, držim, naročito zanimljiv kiborg i zato što je ženski kiborg. Kada govorimo o evoluciji, civilizaciji, znanstvenom napretku i kulturi, nalazimo se unutar svijeta muških protagonista (možda otuda i današnje neprijateljstvo prema ženama u kiber-svijetu kakvo smo vidjeli na primjeru GamerGate kontroverze). Gdje je ženski subjekt u odnosu na tehnologiju? Unutar svijeta binarnih opozicija žena se, dijametralno suprotno muškarcu, povezuje s prirodom, pa su i neki segmenti feminizma drugog vala te ekofeminizam inzistirali upravo na poveznici žene i prirode. Ti stavovi, međutim, ne odgovaraju na pitanje žene u tehno-sferi, gdje ona ulazi u prostor koji je izrazito muški, a opet, neizostavan dio naše realnosti. Zavirimo nakratko u svijet popularne kulture – u anime serijal Chobits, ili filmove Ex Machina i Her gdje se ženski androidi prikazuju kao poslušne asistentice muškim vlasnicima, uslužnih i skrbnih karaktera. Takvi i slični prikazi ženskih likova zasigurno ne osnažuju već oslabljuju, čineći ženu inferiornijom, submisivnijom no ikad prije.
Uslijed patrijarhalne tehnologije i esencijalističkog feminizma razvio se kiberfeminizam, koji se bavi novim mogućnostima spoja žene i tehnologije. Tjelesna modifikacija Zoë Quinn zasigurno je pogodna za kiberfeminističku interpretaciju. Kiborg kao fikcija koja otjelovljuje iskustvo žene u postmodernom svijetu tema je poznatog Kiborškog manifesta Donne Haraway koja svoje nade polaže u razbijanje binarnih opozicija i emancipaciji koja se temelji na ženi koja odbija svoju prirodnu ulogu, te u interakciji s tehnologijom postaje novi subjekt, onaj koji svjesno i namjerno konstruira granice i mogućnosti svog bića. U tom opisu zasigurno vidimo i Quinn, koja odbija sputavajuću, naturalističku ideologiju.
Kiborga, spoj različitih fragmenata koji sačinjavaju koherentnu cjelinu, možemo povezati i s “čudovišnim subjektom” teoretičarke Judith Halberstam koji ukazuje na poremećenost kategorija, rušenje granica i prisutnost nečistoće – što ga čini opasnim. Uzmimo primjer Meduze, sirena ili Amazonki iz grčke mitologije – ovi čudovišni ženski likovi uvijek su se nalazili na marginama, daleko od civilizacije za koju su predstavljali prijetnju. Je li suvremenost pravo doba da napokon izađu na svijetlo dana? Ove mitske žene možda bi se mogle prepoznati u post-ljudskom, post-rodnom, čudovišnom liku kiborga, novom mitu čijoj realizaciji svjedočimo u suvremenosti.
Je li Zoë Quinn feministica? Njezina kiborška subjektivnost zasigurno ukazuje na mogućnost feminističke interpretacije, kao što sam gore nastojala pokazati. Ipak, feminizam podrazumijeva političko ujedinjavanje žena u vidu postizanja općeg napretka. Nije dovoljno djelovati kao individua. Čin tjelesne modifikacije, kakav je Quinn učinila, može se protumačiti i kao oznaka društvenog statusa. Naime, tehnologija u kasno-kapitalističkom društvu postaje, između ostaloga, statusni simbol, pa tako pojedini softveri, marke računala ili specifične vještine mogu biti oznake višeg statusa unutar hijerarhije. Također, novčana vrijednost korištene tehnologije odražava financijske mogućnosti pojedinca (a tehno-implantanti zasigurno su skupi). Tako se mane kapitalističkog režima i njemu pripadna klasna i rodna podjela preslikavaju u tehno-sferu. I ljudi poboljšani tehnologijom mogli bi imati viši status unutar nove hegemonije. Prisjetimo se filma Andrewa Niccola Gattaca – genetski modificirani ljudi zauzet će sve vodeće pozicije, dok će ostali biti svedeni na najniži društveni sloj, vrijedan prezira. Opet, unutar popularne kulture postoje i pozitivni primjeri, poput Motoko Kusanagi iz kultne anime Ghost in the Shell – ta žena kiborg radi unutar protuvladine organizacije boreći se za pravdu. Gdje se Zoë Quinn nalazi u odnosu na ove dvije mogućnosti? Vidimo li je više kao buntovnicu za pravdu ili tehno-buržujku? Iako svoj čin tjelesne modifikacije smatra pobunom protiv društvenih normi, možda bi mogla jasnije definirati svoja politička i filozofska stajališta koja su je nagnala na ovaj potez. Što se tiče pitanja je li Quinn feministica, i dalje nisam sigurna u to, iako valja spomenuti njezin projekt Crash Override,[4] internetsku stranicu koju je osmislila za žrtve online zlostavljanja nakon vlastitih iskustava, što je u svakom slučaju bio prijeko potreban potez i dobra inicijativa.
Bilješke:
[1] Igricu je moguće naći na sljedećem linku, a funkcionira prema “plati koliko želiš” modelu: http://www.depressionquest.com/
[2] Link s prvim u nizu njezinih predavanja: https://www.youtube.com/watch?v=4ZPSrwedvsg
[3] Svoje stavove Quinn detaljnije objašnjava ovdje: http://ohdeargodbees.tumblr.com/post/64057542638/i-had-a-magnet-implanted-in-my-left-ring-finger
[4] Zainteresirani ovdje mogu provjeriti o čemu se radi: http://www.crashoverridenetwork.com/