Čudovišta i kopači nosa

Jednog poslijepodneva, prije nekoliko godina iznenada mi je na pamet pala jedna ideja: kako bi bilo da napišem knjigu priča za djecu koje bi bile poput anti-bajki? Umjesto da se sve na kraju završi sretno, zašto ne bi sve nekako, jezivom i zlobnom nepoštenošću, ispalo loše?

Smatrao sam to fantastično smiješnom idejom. Tko potajno ne voli nesretan završetak? Mislim da sam skočio na noge i koračao po sobi hihoćući do besvijesti, trljajući ruke pred subverzivnim mogućnostima. (Toliko o autorskom dignitetu.)

Još sam bio uzbuđen jer će mi kratak i zločest stil dopustiti da upotrijebim taktiku kojom se koristim kad pišem za odrasle. Obratno, dječja književnost i dječja perspektiva uvijek su utjecale na moje pisanje, i kada – ili pogotovo kada – je tematika “najodraslija”. Volim provokativnu nevinost: Mješavina Vjetra u vrbama s nekim likom Bukowskog. (Prekrasni japanski prevoditelj moje knjige Wearing Dad’s Head kaže da je cijelo vrijeme čupao kosu jer su u japanskom zamjenica “Ja” za dijete i “Ja” za odraslu osobu različite riječi, a moj je pripovjedač u prvom licu stalno skakao iz jednog u drugo.)

Tako se rodila ideja NASTYbook, uz zvukove hihotanja odraslog muškarca samog u sobi. Mislim da to nazivaju biti “mlad u srcu”. (Shvaćate sada zašto zaprepašteno buljim svaki put kada me netko upita zašto smatram da sam kvalificiran pisati za djecu kada ih ja sam nemam?)

Hans Christian Andersen u kombinaciji s Woodyjem Allenom

Prva uvrnuta priča koju sam smislio bila je You’ll Find Out, jedna pretjerana poučna priča u stilu Janka Raščupanka, o dječaku koji je kopao nos te dobio groznu, crvljivu pouku iz toga zašto bi zapravo trebao smiriti svoj prst. I ja sam bivši kopač nosa; uvijek ću se sjećati strašne slike crva koji izlaze iz čovjekova nosa koju sam kao dijete vidio u jednom časopisu. Pa sam spojio vlastite uznemirujuće uspomene s pravilima dječje literature, i svemu dao lijepi, bezobrazni, smiješni zaokret.

To je bio moj modus operandi za NASTYbook, osim što sam općenito raspustio svog unutarnjeg vražićka.

Sljedeća priča je bila My Friend Bill, o neprijateljskom “izmišljenom prijatelju”, o izmišljenom medvjedu koji napusti svog mladog stvoritelja jer ga smatra dosadnim. Zatim priča Parents, još malo neobičnog odbacivanja, u kojoj stvarno cool roditelji objave svom dosadnom sinu da jednostavno nije dovoljno cool da bi bio njihov. I tako ga izbace van! (Boji li se možda netko da će biti napušten?)

Otprilike u to vrijeme počeo sam čitati Hansa Christiana Andersena, i to pozorno. Bio sam zapanjen i uzbuđen zbog nesputane dirljivosti, lukavosti i brutalnosti u njegovim čarobnim pričama (koje je namijenio čitateljima svih dobi). Imajući na umu Djevojčicu sa šibicama, izmislio sam kratku priču o majmunu koji je postigao san svakog majmuna bijegom iz zoološkog vrta… ili? Htio sam pridodati notu neočekivane osjećajnosti među sve to ružno divljanje. Ali uz mali zaokret. Sakrio sam druga bolna iznenađenja drugdje u knjizi. Samo zato da čitatelj ne bi mogao ništa uzeti zdravo za gotovo.

Pa, onda, što je na mene utjecalo? Pa prvo i najvažnije, ja sam komičar. Što znači da imam tu nezasitnu, egzistencijalnu želju da nasmijavam ljude. Woody Allen je uvijek sa mnom: rani i srednji Woody Allen, rekao bih, iz stand-up komedija i velikih filmova, prije nego što je postao “kasni Woody Allen” današnjih raznih neprilika. Možda je to najava za NASTYbook: Hans Christian Andersen u kombinaciji s Woodyjem Allenom do njegova filma Zločini i prekršaji?

Tijekom godina ljudi povremeno spomenu Roalda Dahla kada pročitaju neko moje djelo. To je vrlo laskavo; ali zapravo ja nikad nisam pročitao Roalda Dahla. Zapravo, namjerno sam ga izbjegavao. Vidite, puno čitam, ali također namjerno izbjegavam. Jer za mene je čitanje zapravo intiman, gotovo (gotovo?) neurotično osoban čin. Doduše prošli mjesec moj urednik je rekao “O, ma daj više”, i dao mi James and the Giant Peach. Bila mi je stvarno super; od tada sam pročitao i divio se nekolicini Dahlovih priča za odrasle.

Prerada Zone sumraka prilagođena djeci

Kao dijete, uživao sam u engleskom majstoru Sakiju; njegove zabavne, sablasne priče o nepodopštinama ostavile su na mene dubok dojam. Moja nježna priča o ubojici sjekirom, Panda, odavanje je priznanja Sakijevim divnim, krvožednim, malim ljubimcima. Ali većinom sam kao mali čitao stripove Ilustriranih klasika (stripovsku verziju klasičnih avanturističkih priča). Vjetar u vrbama i ostale dječje klasike pročitao sam tek u dvadesetima. Priznajem da dok sam patio od slomljenog srca što me je navelo da napišem svoju knjigu The sadness of Sex, pročitao (hm) Anne od Zelenih zabata, i plakao. (Što me nije moglo tada rasplakati?)

Ali glavni vanjski utjecaj na NASTYbook bila je televizijska serija: Zona sumraka, koju sam gledao ranih šezdesetih kao dečko netom pristigao iz Južne Afrike u kojoj nije bilo televizije. Bila je tako zastrašujuća, pametna i atmosfera je bila jezivo, tajanstveno zlokobna. U Zoni sumraka plaćali ste za svoje pogreške i mane – dovraga, grozno ste platili samo ako ste bili živi u krivo vrijeme!

Što me vodi do drugog velikog utjecaja, pisca iz čijeg je duha izašla i sama Zona sumraka. Većina ljudi misli da je to bio Roald Dahl. Ali bio je to čovjek po imenu John Collier. Ray Bradbury piše o tome kako je, kada je Rod Serling razmišljao o ideji za seriju, pitao Bradburyja da mu predloži neke knjige. On mu je dao hrpu, a među njima (naravno) i Roalda Dahla. Ali na samom vrhu te gomile stavio je priče Johna Colliera.

Collier je bio Englez koji je pisao scenarije u Hollywoodu, od tridesetih do šezdesetih za filmove poput I Am A Camera i Sylvia Scarlett. Također je pisao kratke priče koje su bile slične (sada to vidim) onima Roalda Dahla, samo uglađenije i više kozmopolitske. One su duhovite, dijabolične, fantastične, sjajne umotvorine. Collier nikada nije pisao za djecu; ali njegov senzibilitet se prenosi. Prvo sam naišao na njega jednog ljeta na fakultetu, i odmah su mi se priče svidjele (njegov roman, His Monkey Wife, o čovjeku koji se oženi čimpanzom, malo je težak). Dugo ga nisu tiskali; ali srećom zbirka Fancies and Goodnights ponovo je izdana, s Bradburyjevim uvodom i kratkom recenzijom Michaela Chabona koji je također veliki Collierov poklonik.

Pa ja također volim misliti o NASTYbook kao o mojoj skromnoj, ali entuzijastičnoj preradi Zone sumraka i Johna Colliera, prilagođenoj djeci.

I poput bilo koga s dušom komičara, izvukao sam za NASTYbook, kao što sam rekao, vlastite rezerve dobrih starih stvari od kojih se sastoje komedije i djetinjstvo: anksioznost, strah, sram, pohlepu, zavist, itd. Snip Snip, moja priča o jadnom dječaku koji osjeća misterioznu potrebu da hoda naokolo i svima reže nokte, proizašla je iz bolnog sjećanja kako me je moj dragi tata tjerao da mu režem nokte na nogama. Ili, obzirom na to da se još bojim mraka, nije bilo teško smisliti Dark i j-jadnog, p-preplašenog Mauricea, koji se osjeća poput mene, i to s uznemirujuće dobrim razlogom. Iako je posljednja priča u knjizi Goblins and Their Crimes o osiromašenom piscu profinjene književne proze koji počne pisati knjige za djecu pokušavajući se obogatiti na današnjem procvatu tržišta, i u tom procesu nesmotreno uvrijedi dobro ime goblina posvuda – ta priča nema nikakve veze sa mnom (rekao je, povlačeći uho i trljajući nos). Pobijedi li na kraju pokvareni pisac? Oprostite?

Alica u Zemlji čudesa u kombinaciji s Adamom Sandlerom

I u čemu je razlika između pisanja za djecu i odrasle? (NASTYbook je na nekim popisima za odrasle.) Sviđa mi se ta primjedba koju je rekao jedan pisac: “Na isti način pišem za djecu i za odrasle, samo bolje”. Uistinu. U mom slučaju, istaknuo sam jasnoću naracije, kako bi priče bile prihvatljive desetogodišnjacima. Otvorio sam se pop-kulturi – vještice koje bacaju uroke na Internetu, mlade prikaze na skateboardovima (na ponoćnim krovovima). Prirodno djeca, djevojčice kao i dječaci, moji su glavni likovi. Otkrio sam, i počeo u tome uživati, čudno osobno neprijateljstvo prema plišanim medvjedima (zamislite). Prestao sam sa seksom. Prihvatio sam tjelesnu nelagodu, te evergrine dječje zabave: prišteve, prdenje, zubne proteze, povremeni gubitak glave. I rabio sam osobna imena, što u pisanju za odrasle gotovo nikada ne činim.

Možda za vas nije velika stvar vidjeti imena “Oscar”, “Priscilla”, Ljepuškasti Dave” i “Prokleti Herbert” u vašim djelima; ali za mene jest. Uvijek sam volio imena, zapravo – nisu li imena iz našeg djetinjstva jedna cijela druga čarobna zemlja?

Tehnički govoreći, pisao sam kako pišem za odrasle čitatelje – u sadašnjem vremenu (u vremenu filmova i snova) i rukom, olovkom i na papiru. Oboje je vrlo važno. Nedavno sam objavio roman za djecu, My Curious Uncle Dudley, to je bio moj pokušaj da napišem nevino “staromodnu” mušičavu priču o magiji. Knjiga je, moram napomenuti, pisana u prošlom vremenu i sve sam napisao na računalu. Rezultat je bio prilično drukčiji od mojih uobičajenih stvari.

Što nas dovodi do onoga što tek dolazi. NASTYbook prva je u nizu NASTYbooks, vidite to je serija koju ne spaja format, ni likovi koji se sastoje od zlostavljane siročadi (netko je već uzeo tu ideju) – nego ukupni Zločesti duh. Sljedeći će biti roman, Another NASTYbook: The Curse of the Tweeties. Sve što mogu reći je – zamislite Alicu u Zemlji čudesa u kombinaciji s… Adamom Sandlerom? U nekim dijelovima knjiga će se pretvoriti u manga strip. I drago mi je što sam prvi predložak napravio rukom, u sadašnjem vremenu i s kratkim kadrovima. Uvijek sam se bojao da bi te tehnike bile previše intenzivne da bi opstale u rasponu romana.

Ali više se ne bojim! (rekao je, trenutak prije nego što je njegov urednik s gađenjem otkazao knjigu) (šalim se) (čovječe, stvarno se šalim).

S engleskoga prevela Margareta Matijević Kunst.

Objavljeno na web-stranici

 www.powells.com/fromtheauthor/yourgrau.html