Boris Beck  

Čudovišta u ogledalu

“To je čista perverzija”, rekao je prolaznik kada je vidio Maybach vrijedan 600.000 eura iz kojeg je ponosno izašao splitski trgovac Kerum – tako je barem prenio Jutarnji list. Mogao je prolaznik za to čudo od automobila reći i da je čudovišni – i ne bi pogriješio. Čudovišnost je posvuda oko nas: Pixarova Čudovišta iz ormara zabavljaju djecu, a najzabavnije je pritom da se čudovišta plaše djece, da su djeca za čudovišta čudovišna; čudovišno je da su o jednom čovjeku razgovarali ministar vojske i policije s predsjednikom (transkript razgovora nađen je u Tuđmanovoj zaostavštini) kao o najvećem dileru droge u Dalmaciji, a da ipak taj dobije od države stan i penziju; čudovišta izvire i svaki put kad na Internetu odem na Yahoo – Gulliver je yahoosko pleme ocijenio kao gomilu tjelesne i duševne nakaznosti.

Kada su se ljudi u Babilonu pobunili protiv Boga, on im je za kaznu i opomenu pobrkao jezike; Sveti Augustin kaže da otada postoje i čudovišta – poremećenost gramatičkih oblika zahvatila je i ljudska tijela. Od tog trenutka čudovišta su postala neodvojiva od našeg razumijevanja i svijeta i književnog teksta. Za Nietzschea čudovišno je sve ono što je novo i što se još nije uklopilo u ljudsko, za Foucaulta čudovišno je ono što je prognano izvan čovjekove predodžbe, za Borgesa nešto što nastaje matematičkom kombinatorikom dijelova postojećih bića, za Derridu ono bezimeno, a za Deleuzea čudovišta zapravo i ne postoje jer se ionako sve stalno spaja sa svim pa nije pošteno neke kombinacije preferirati na račun drugih.

Goyine nakaze i čudovišni narodi

Na Snu razuma, jednoj od najpoznatijih Goyinih grafika, iz uma zaspalog slikara izlijeću strašne nakaze. Goya, koji se stalno bojao da će njegove slike pojesti vrijeme, pa ih je zato snabdijevao raznim natpisima (koje je također pojelo vrijeme), uz grafiku je dopisao i komentar u kojem kaže da čudovišta rađa mašta kada je napusti razum. I ja imam jedan čudovišni san, odnosno sjećanje na njega jer ga već desetak godina nisam sanjao; no sanjao sam ga mnogo puta pa sam ga dobro zapamtio. Nalazio sam se u snu u veoma velikoj sobi, kroz mrak sam joj mogao nazrijeti zidove i strop, ali dimenzije su bile čudovišne. Prostranost sobe ispunjavala me stravom, ali i divljenjem. U toj sam sobi ležao na krevetu, a dimenzije su kreveta također bile divovske – kraj je kreveta bio daleko od mojih stopala. To je još jedna osobina čudovišnosti: stvari i stvorovi mogu rasti i prelijevati se preko svojih granica sve dok ne zauzmu čudovišne proporcije.

Brunamaria Dal Lago Veneri u svojoj slatkoj knjizi o čudovištima donosi ne samo popis neobičnih stvorova – od kojih me zadivio krummshnabel, ptičica koja je kljunom pokušala iščupati Spasiteljeve čavle dok je visio na križu – nego daje i popis čudovišnih naroda. Hrvati nisu među njima, ali jesu Astomi koji nemaju usta pa žive od mirisa, Mufukuji koji se ne smiju (nemaju trbuh pa se ne mogu “uhvatiti za trbuh od smijeha”) ili Scipodi koji imaju samo jednu nogu s divovskim stopalom što im služi kao suncobran. Da, čudovišta su nekad nastanjivala nepoznate krajeve Zemlje; otkad je sve istraženo, književnost im je zadnje utočište: Ovidije je nimfi Salamkidi dao ogledalo, Doktor Faust je prizivao čudovišta za Karla V., Paracelzus je mislio da su kometi čudovišta zvijezda. Možda je čak i književnost čudovišna. Dok je sveti Augustin u čudovištima prepoznavao znak providnosti, Foucault vidi u njima ispadanje iz niza i “traganje za nekom krajnjom vrstom”. Goyine grafike nisu pobudile nikakav interes njegovih suvremenika – mogli bismo reći da su im bile nakazne. Kafka je mislio da modernistički umjetnici bilježe deformacije koje publika još ne primjećuje – nakaznost umjetničkih djela s vremenom se, dakle, smanjuje. Najbolji tekstovi, kao i čudovišta, ispadaju iz niza svojih prethodnika. Foucaultovim riječima, mogu postati rodonačelnici novih nizova, a mogu i zauvijek ostati nakazni, neprestano privlačeći našu pažnju.

Makrofili i čudovišna sjećanja

Perverzija je također čudovišna jer predstavlja izobličenu zakonitu verziju. Čudovišta mogu biti seksualno uzbudljiva – makrofili maštaju ili da ih čudovišta progutaju ili da se sami pretvore u minijaturna čudovišta pa da ih progutaju “obične” zvijeri. Makrofilima je srodna i fantazija o širenju tijela, pri čemu je uzbuđujuće povećavanje grudi, pupka ili, o moj Pinokio, nosa. I svjetski je jezik pun verzija, njegovo tijelo više nikad neće biti jedinstveno i monolitno, a njegovi se deformirani oblici nalaze u našim svakodnevnim idiomima. Čudovišta nikad ne pristaju u jednu ladicu, nego uvijek u više njih, no nikad bez ostatka. Zbog toga su nerazumljiva i otporna na svaku spoznaju. Goya je mislio da tek mašta i razum zajedno rađaju umjetnost i njezina čudesa. Istina je – kao ona o dileru droge – čudovišna. Moj mi je san ostao zagonetan dok nisam jednom svojeg malog sina stavio na veliki krevet: odnos njegova tijela i dužine kreveta odgovarao je odnosu mene i čudovišnog kreveta iz mojeg sna; sanjana soba bila bi normalna ako bi moje tijelo bilo tijelo bebe. Je li moguće da moj san nije bio ništa drugo nego sjećanje, toliko staro da se pretvorilo u čudovišnu sliku?

“Nije on čudovište nego ti!”, rekla je Ljepotica svojem lijepom (ali pokvarenom) udvaraču braneći od njegove zloće dragu joj Zvijer. Lako je dokučiti da netko može biti plemenite nutrine, a gadne vanjštine; no zašto čudovište iz te priče ima čarobno zrcalo, koje čak ni Disneyjevi scenaristi nisu mogli korisno uklopiti u lanac uzroka i posljedica? “Ogledalo, izuzetni predmet sirena, dvosmislen poput njih, nudi istinu i prijevaru, očevidno i udvojeno”, kaže Dal Lago Veneri. Isto je i s književnim tekstovima, bez obzira na to jesu li nastali kombinatorikom ili su jednostavno monstruoznog oblika. Čudovišta drže ogledalo; u ogledalu nalazimo čudovište.

Ovaj će tekst, zajedno s izborom tekstova iz Zareza i još nekim neobjavljenim, izaći najesen u izdanju Jesenskog i Turka.