Jürgen Rooste (Estonija, 1979.) - Rođen u Sovjetskom Savezu, što mu ponekad i dalje stvara turoban pogled na svijet. U tinejdžerskim godinama vidio je slobodnu Estoniju i nepažljivu obnovu kapitalizma te je slušao stari rock’n’roll, beat, blues, punk, trip-hop, britpop i blues. Svoj unutarnji pjesnički jezik naučio je manje od “pravih pjesnika”, a više od Elvisa Presleya, Johna Lennona, Jima Morrisona, Johna Lydona, Björk, Davida Bowieja, Freddija Mercuryja, braće Gallagher i mnogih drugih velikih muzičara. Danas je estonski učitelj, novinar, urednik, organizator pjesničkih večeri i festivala. Objavio je 14 knjiga poezije i mnoge zbirke zajedno s drugim autorima, osvojio je nekoliko nagrada (uključujući i državne za najbolju knjigu pjesama za 2005. i 2012. godinu). Posljednjih godina živio je kao slobodni umjetnik, no takav život u Estoniji oslobađa čak i od novca. Kao umjetnik i dalje vjeruje u buntovništvo.
Dadaistička država
kad sam bio mlađi nisam kužio umjetnost
to nije ni bilo moguće jer sam
sred nje odrastao
bio sam njezin djelić
rođen sam u sovjetskom savezu
u prvom svjetskom ratu, komunjara s dušom umjetnika krila se
s ostalim rugateljima rata i umjetnicima
u zürichu
tamo – sred kafića i kabarea
tamo – sred opijenosti vinom i opijumske strasti
u gradu erotskog naboja
i električnih rješenja
rodio se dadaizam
a lenjin – ta umjetnička duša –
koju su kasnije pjesnici i umjetnici
žongleri i klauni
vidovnjaci i šarlatani
ubrojili među krvave diktatore –
tamo je lenjin sreo duchampa
znate ga – duchampa dadaističkog postmodernog ready-made čovjeka
mističnu kralježnicu ptica
izložio je pisoar
i nazvao ga fontom
fontanom
i lenjin je to pogledao
i vidio
da je dobro
htio je napraviti
nešto slično
nešto tako lijepo
tako posebno i moćno
pa je i napravio
napravio je čitavu državu veličine zahodske školjke
koju smo mi – estonci – gledali
izvana dvadeset godina
a onda i pola stoljeća iznutra
iz same srži umjetničkog djela
znam –
komunizam nije postojao
barem ne u sovjetskom savezu
postojao je samo dadaizam
lenjin i duchamp
spojeni prijateljstvom
i septičkom jamom vječnosti
ta zahodska školjka
veličine jedne petine planeta
sudbonosno je utjecala na moj umjetnički senzibilitet
do današnjeg dana ne mogu se othrvati osjećaju
da živim u knjizi kao u filmu
kao u divovskoj zahodskoj školjci
i uskoro će ruka zlog umjetnika pustiti vodu
čččččččččččaaahhh-hrrrrr-di!!!
Stvar o kojoj sam počeo razmišljati dan nakon smrti moje pratete
želiš li znati
zašto su estonci posebni
želiš li da ti objasnim
oni žive cijeli svoj život
jedan pored drugoga
nisu u stanju prisiliti se da kažu kako
vole
a kad netko od njih umre
ostali pozovu rodbinu
i plaču svoje nijeme jecaje
u slušalicu
i žele reći
kako vole
ali ne mogu
oni žive pedeset godina
a možda i dulje
pod stranom silom
pa još i pišu
pjesme na svojem šašavom jeziku
zato jer su Estonci
zato ih volim
čak i kad ih
ponekad ne podnosim
Čudovište u raži
ja sam čudovište u raži
i ja jedem djecu
star sam kao
i vrijeme
ili mrvicu stariji
nisam baš potpuno siguran
vjetar zviždi kroz moja ticala
i urliče u mojim bubnjićima
imam tužni gubac
a ta tuga nije ugodna
zašto to mora biti
zašto se to mora dogoditi
da postoji
onaj
koji nadzire odozgo
onaj koji hvata djecu
već je star i umoran
a djeca ponekad
prođu kraj njega i
ja ih onda pojedem
jer ja sam čudovište u raži
veliko, gladno
i lijepo
kažu da mi je ime život
smrt, kažu drugi
te budale
Zemlja mojeg oca
nekoć jedan komunistički komad zemlje i koliba
nekoliko ara na pašnjaku mojeg pradjeda u Suurupiju
a i to je u vlasništvu banke
njemački ovčar sićušna kćer i mlada ženica
poplava u podrumu i cijevi koje se smrzavaju
pokvareni auto u snježnom nametu nikako da krene
posao ali kakav je to posao
još uvijek u gradskoj upravi (nekad je to bio izvršni odbor)
u političkoj shemi ah shemi
zdravlje na kojem se ne može pohvaliti
još uvijek tlak još uvijek jedan bubreg još uvijek krhko srce
ali čovjek hoće slatkiše hoće kobasu i pivo
zemlja mojeg oca je sićušna
i nikad mi je neće ostaviti
ali naravno nisam ja ni za ni protiv
bolje je ovako
mi smo poput djece bez korijenja
na zemlji očeva
mi smo bez titule bez nasljedstva
siromašni duhom ali ponosni na sebe
aristokrati
Estonci prokleti Estonci
krasni ljudi lijepa zemlja gadno vrijeme
vrijeme poput čovjeka – ćudljivo i dosadno
to je vrijeme kakvo mi Estonci najviše mrzimo
baš sada zamišljam svojeg oca
lopatom otkopava auto iz snijega
znate auti su Estoncima mili
auto u smetu - život u procjepu
jedva nekoliko ara zemlje
od pradjeda po majci
nekadašnji pašnjak u Suurupiju
a i to je u vlasništvu banke
lopatom razgrćeš snijeg – ah, život
i to je u vlasništvu boga
S engleskog preveo Boris Vidović.