Čuvajte se male duše!

Jonathan Franzen već je svojim drugim romanom Strong Motion (1992.) pokazao kako je moguće u epskoj formi napisati relevantan tekst, no nije mu se poklopilo vrijeme. Roman je objavljen početkom devedesetih, u vrijeme vladavine kratke priče, i prošao je prilično nezapaženo – pogotovo ako se sjetimo s koliko je aklamacija dočekan njegov treći roman Korekcije (V. B. Z., 2003.). Bio je to povratak te prozne forme na veliku cestu i u odličnu formu, obiteljska saga kroz koju je pisac uspio progovoriti o aktualijama svoga vremena, čak je tematizirao i jednu tranzicijsku zemlju, što, recimo, našim piscima uglavnom izmiče. U nas je objavljena i zbirka eseja Kako biti sam (V. B. Z., 2004.), s kojom je ovaj najnoviji Franzenov uradak u bliskom duhovnom srodstvu, nešto kao nastavak iste borbe neznatno korigiranim sredstvima. Neumjerena zona bastard je između memoaristike i esejistike, napisan je već dokazanom Franzenovom prelijevajućom, meandrirajućom rječitošću – on je pisac kojemu povremeno uspijeva čitanje pretvoriti u gozbu, a da pritom rijetko zapadne u melodramatičnu gnjavažu; njegova je pedantnost jednako usmjerena i ka ključnom objektu promatranja, samome sebi, tako da istu vrstu nesmiljenosti rabi i prema unutra i prema van. On nije samo društveni, nego i vlastiti kritičar i korektor.

U Kako biti sam pisao je o čitatelju u izgnanstvu, o televizoru koji je držao na čudnim mjestima, primjerice na dnu ormara, da bi ga na koncu darovao jer “razmišljam o svojem životu u kontekstu Raskoljnikova i Quentina Compsona, a ne Davida Lettermana i Jerryja Seinfielda”. Javni je život stavka prema kojoj je Franzen krajnje skeptičan; većina se darovitih ljudi upeca na tu udicu i posve je nestalo produbljeno istraživanje i razmišljanje, ili diskretno ponašanje, gotovo da je nezamisliv čovjek koji odbija stupiti na pozornicu – stoga je njegovo odbijanje Oprah Winfrey i moglo prouzročiti onakvo komešanje. Naime, jedno je napisati da su ti orijentiri knjige, a nešto sasvim drugo nešto takvo demonstrirati svojom životnom praksom. Roman je za Franzena “prijestolje duhovnog autoriteta”, i onda je, nakon što je uspio napisati jedan takav roman, krenuo s preispitivanjima svojih životnih točaka, pa je u takvu slijedu s popratnim strategijama njegova memoaristika Neumjerena zona dodatni dokaz staroj tezi da se kvalitetnim ljudima ne žuri – Bogu brzina nije važna vrlina.

U ovom njegovom tekstu ima svega, od prodaje majčine kuće, koju uspoređuje s romanom, točnije, izjednačava s romanom - njezina je kuća “roman njezina života” - do prisjećanja načina na koji je čitao Kafku. Isprva mu se činilo da Kafka pretjeruje s nizanjima primjera birokratskog života, previše je tu identične noćne more, i to od one vrste kakvu Franzen nije htio imati. Bio mu je prenerealističan. Međutim, Franzenov je profesor bio posebna vrsta, i skrenuo je Jonathanu pozornost na očitu činjenicu da je Kafkina proza pokušaj da se shvati život, i, što je još važnije (barem u ovom ulaznom smislu), da je pisac bio netko poput njih: “Kafka se bojao smrti, imao je problema sa seksom, probleme sa ženama, probleme na poslu, probleme sa svojim roditeljima. A pisao je fikciju pokušavajući da shvati sve te stvari”. Franzenova je mladost tipična i zato njegovi memoari govore nešto i nama; on je u mladosti puno čitao, puno, prostonarodski rečeno, cijepao drva. Bio je osamljen, i zapravo je potpuno logično da je na koncu, kada su ga opalila svjetla pozornice, stigao do pitanja čijem je rješavanju posvetio svoju mladost – kako biti sam u neumjerenoj zoni, koja simbolizira disfunkcionalnu mladost, smetene obiteljske odnose, pokušaje da se uđe u književnost, za što, kako je poznato, ne postoje grupna vrata, nego ih moraš izdupsti sam, iako nije poznato kako se to radi. No Franzen je imao sposobnost živjeti u sjenama brojnih tajni, zapravo možda ne tajni, nego izglobljenosti. Literatura mu je, između ostaloga, i potez kojim se iščašeni zglob vraća natrag u svoje zdravo stanje. Čitanjem je dogurao do točke iz koje je svoje bližnje, svoju obitelj, počeo promatrati kao stvarne osobe, a ne kao puke odnose – zapisuje kako se “izgrađivao kao ličnost”.

Pozadinu njegova pripovijedanja povremeno zapara svijest o društvenom usponu, prevalio je popriličan komad puta od prvih, nesigurnih uređivanja književnih časopisa do luksuznog stana u kojemu se još osjeća kao stranac. Put njegove subjektivizacije je objektivizacija, što njegovo uneseno i zaneseno pripovijedanje čini dodatno privlačnim, jer imate osjećaj takozvanog objektivnog pripovijedanja vrlo privatnih stvari, koje su uz to, vrlo nalik na naše vlastite komadićke intime. Neke paralele Franzen u romanu vuče sam, tako da čitanje dobiva na intertekstualnosti već iz prve ruke, i može čitatelju dati neke naznake za referentne okvire kroz koje je moguće provući svoj život.

Jedan od takvih visova iliti vidikovaca je Thomas Mann i njegov Čarobni brijeg, ovdje preveden kao Čudesni brijeg, zajedno sa zaključnim razmišljanjem kako je riječ o mons veneris glavne junakinje. Venerin je brijeg našemu piscu bio uzrok mnogih jada, jedva je s đonova stresao nevinost, što nipošto neumjerenosti zone u kojoj je živio nije pomoglo u stabilnosti. Ukratko, značajan autor u knjizi koju je preporučljivo čitati sa spomenutim esejima objavljenima prije nekoliko godina.

Patnja patnju mije

Zoran Tomić, Nebo su prekrili galebovi, Algoritam, Zagreb, 2007.

Douglas R. Hofstadter na jednom mjestu u svojoj knjizi Gődel, Escher, Bach zapisuje, zapravo prije da zaklikće – čuvajte se male duše! I onda raspreda kako smo svi mi spremni ubijati muhe, krave, žabe ili ribe, iako i one imaju dušu, no, zaboga (ponovno usklik!), njihove su duše puno manje od naših. Mi odnekud smatramo da imamo puno pravo gasiti taj tračak svjetlosti u njima – riječ je o djelomično svjesnim bićima, pa zato spokojno proždiremo tu nekad toplu, a sada upokojenu protoplazmu. Duše, da potpuno pojednostavimo Hofstadtera, nastaju iz čudnih petlji: duše koje imaju nabrojani junaci jelovnika (plus muhe!) vrlo su jednostavne, a o beskrajnoj složenosti koja dovodi do uzvišena stanja duha jednog Bacha ili sigurnog poteza rukom jednog Eschera, teško je i misliti. Čudne petlje, da ostanemo kod tog izraza, obilježja su i nekih umjetničkih djela, naopaka uzročnost poznata nam je posebice iz Escherovih radova, od kojih mnogi oponašaju obrazac poznate Möbiusove trake – sjetimo se samo njegova rada Möbiusov prsten.

E sad, odakle ovaj uvod u jedno djelo tematski prilično striktno orijentirano na grubo svakodnevlje, gdje bi inzistiranje na riječi grubo, po mom sudu, trebalo biti i grublje nego što jest? Prije svega zbog nekih formalnih osobenosti Tomićeva rada. Nebo su prekrili galebovi književni je prvijenac diplomiranog anglista i talijanista Zorana Tomića, za kojeg na ovitku knjige čitamo da je zaposlen kao politički savjetnik i da svira u perspektivnom rock bendu, a radi se o omnibusu storija o nekoliko muškaraca i žena koji su negdje u svom životu prošli kroz iskustvo smanjivanja duše uslijed regresivnog djelovanja patnje po istu – samo idioti misle kako stara drugarka muka oplemenjuje ili ičemu uči. To bi bila prva veza s Hofstadterom. Imamo braću PTSP-ovca i homoseksualca, frišku razvedenicu sklonu suicidu, narkomana koji bi mogao imati AIDS, čistača ulica koji na osnovi odbačenih predmeta i usput viđenih ljudi sklapa priče, tu je i obavezna predraga nam policija, diplomat, visoki službenik gradske vlasti, a galebove da ne spominjemo. Kamera, redateljski rečeno, švenka po njima – neki se od njih ne poznaju ali im se sudbine isprepleću.

Ovdje bi netko mogao postaviti pitanje: zašto baš on, zašto baš ona, i dodati, e pa Tomiću, neće ići. Ovdje na scenu opet nastupa oliti izbija Hofstadter i njemu mila forma. Njihove se sudbine, osim ekstremnog beda koji ih drži u istom kontejneru za smeće, pretakaju formom bez posredovanja objektivnog pripovjedača, povezuju ih poetička načela forme u kojoj su se sreli – dobri stari roman dobrohotan je kao baka koja znade praviti kolače. Nije, naime, ni svaka baka baka, neke od njih su jednostavno ništa drugo do puke babe. Pa melju i kad treba i kad ne treba. Ovdje te nepotrebne međučinske objektivizirajuće meljave nema. Priča ima svoju sudbinu i bira one koji se u nju uklapaju.

Isprva, dakle, ispratimo prvi dio prilično mračnih sudbina, gdje se dobro prošara hrvatskim društvom od dna pa do gore, i gdje posebno fascinira to što su ovi gore – konkretno lik budućeg diplomate ili predstojnik nekog ureda pri gradskom poglavarstvu – u još gorem stanju nego ovi dolje. Ovi što prose na kolodvoru ili se prostituiraju imaju tragove ljudskog dostojanstva. Ono možda jest od prekjučer, ili odnekud davno, no oni, iako su svedeni na životinje progonjene od sustava, u tom svom pogledu preko ramena još nose sjećanje na nadu. No zato su predstavnici uspješnih, da se sjetimo Dostojevskog koji je rekao kako samo budala može uspjeti u životu, totalno ukomirani, krajnja su granica neukusa, pa se odmah sjetiš onih Escherovih ruku gdje ne znaš tko tu koga, odakle to i kamo – baš kao u Boba Dylana, tko bi gori, sad je doli.

Drugi dio romana pokazuje daljnje romaneskno moguće račvanje sudbina. Spomenuti čistač kreće sa svojim pričama. Da to sve ne bi bilo bez veze, Tomić se kenoovski odlučio za varijacije već viđenih sudbina danih sada u ključu još jedne mašte. Caka je otprije poznata iz književnosti, posljednji koji je radio još jedan okretaj zavrtnja, a da smo ga u Hrvatskoj mogli čitati bio je Herve Guilbert, a najčuveniji ponavljač obrazaca spomenuti je Raymond Queneau. Čistač, dakle, na temelju otpadaka i likova izmišlja priče o likovima o kojima smo već čitali storije. Jedna mala vježba iz romanopisanja, kroki koji upotpunjuje dojam. A on je, kao što slutite, pozitivan, iako ponešto starinskiji, skloniji lirskim uzletima od većine pisaca koji izlaze u ovoj ediciji - Tomić je dobro izmiksao formalne cake s tematskim mračnim uličnim štihom.

Roman završava u duhu spomenute knjige Gödel, Escher, Bach, ali vam neću reći ništa više osim da ruka ruku crta ili mije, tako nekako. Kao što je Hofstadter više puta istaknuo, postoje skokovi izvan sistema, no postoje i kretanja u njemu, jednako tako kao što je bit umjetnosti da bude isto to, što god “to” bilo, samo malo drukčije.