Cvjetni trg kao lakmus-papir

Događaji koji prate jedan od središnjih zagrebačkih trgova posljednjih mjesec dana, a potaknuti mogućom interpolacijom suvremenog arhitektonskog kompleksa Borisa Podrecce, mnogo je značajniji zbog drugih razloga. Zapravo, Podrecca mi se čini u čitavoj priči ili kao žrtveno janje, ili trojanski konj, a najviše kao jedno i drugo. Govoriti o vrijednosti njegova odavno visoko rangiranog arhitektonskoga opusa nema smisla. Međutim, govoriti o samome projektu, dakako, da ima smisla, ali tek nakon što se razjasne prva dva problematična stavka čitave priče. Prije svega, “slučaj Cvjetni trg” razotkrio je opasna zastranjenja službe zaštite s jedne strane, a lošu gradsku upravu s druge. Služba zaštite i ljudi koji se brinu za strategiju razvoja Zagreba odavno su pokazali, pa dijelom i na istome tom trgu, svoju nefunkcionalnost. Nadalje, ako je temeljni dokument strateškoga razvoja grada Generalni urbanistički plan (GUP) za samo tri godine doživio tako veliku količinu izmjena, to znači da nešto nije u redu. Čudno je, međutim, to da je taj dokument radio isti čovjek koji ga sada želi drastično revidirati. Taj isti čovjek, a riječ je o Slavku Dakiću, isuviše je dugo na vodećoj poziciji planiranja razvoja ovoga grada, iza sebe ima nedopustivo velik broj skandaloznih zahvata, a sada se zalaže za reviziju nečega što je sam stvorio. Odakle mu uopće pravo da očekuje povjerenje građana, ako sam ne vjeruje u svoje poduhvate? Traži sada reviziju GUP-a zato jer se pojavio moćan privatni investitor koji želi graditi po svojoj volji, bez obzira na javne potrebe. Niti je grad privatno vlasništvo nekog investitora, a niti gradske uprave. Štoviše, gradska uprava mora služiti svojim građanima i pod svaku cijenu naći mehanizme kojima bi privatne inicijative usuglasila s javnim potrebama. Prema tome, kada se odjednom u istome krugu našla loša, aljkava, bezidejna gradska uprava i bahati investitor kojemu je jedini cilj zgrnuti novac, onda je razumljivo da je eskaliralo nezadovoljstvo građana. Građani su duboko povrijeđeni tim zahvatima u kojima se njihovo vlasništvo podređuje diktatu pojedinca, a pod okriljem uprave kojoj su na izborima dali povjerenje.

Dalekosežne posljedice rušenja

Služba zaštite drugi je dio istoga problema. Pod izlikom da su nužne obnove zapuštenih dijelova grada, a njih je isuviše mnogo upravo zbog loše i nedovoljne zaštite, donose se ad hoc odluke s dalekosežnim posljedicama. Rušenje dviju kuća na Cvjetnome trgu s obrazloženjem kako nije riječ o osobito važnim spomenicima kulture, upravo je groteskno. Dvije devetnaestostoljetne kuće čine kontekst iznimno vrijednoga trga koji je sam po sebi kulturno dobro visokih vrijednosti, a njihovim se obezvrjeđivanjem daje legitimitet za rušenje i drugih zgrada iz neposredne okolice kada se javi neki drugi investitor. To je rušenje još neprihvatljivije ako se zna da se ono čini prije svega zato da bi se u potencijalno gradilište unijela izuzetno velika i složena mehanizacija potrebna za gradnju. Ne, dakle, primarno zbog nekih drugih stvari. I tu stupaju na vidjelo loše strane Podreccina projekta i njegova mišljenja o natječaju. Ako on nije u stanju prepoznati kontekstualnu vrijednost dviju devetnaestostoljetnih kuća, to je onda njegov problem. A još je veći problem službe zaštite koja legitimira arhitektov smisao za samoisticanjem. Izuzetno cijenim Podreccu, no ne i njegov zagrebački projekt. Od ulaznog portala (krutog, bezličnog, pseudomonumentalnog...) do neprihvatljive ideje da se javno vlasništvo pretvara u privatno.

Arhitekt kao žrtveno janje

Kada sam rekao da Podreccu u ovom slučaju vidim kao žrtveno janje i kao trojanskog konja, mislio sam pri tom slijedeće: investitor je pozvao veliko ime kako bi neutralizirao očekivana osporavanja usmjerena protiv samog natječaja. Bilo kojeg drugog arhitekta bilo bi lakše eliminirati, a nezadovoljstvo natječajem bi se lakše provelo. Prema tome, Podrecca je u ovom slučaju žrtvovan da se napadi usmjere na njega, a da zaštite investitora i njegove besramne, primitivne i bahate ambicije. Lošu, bezidejnu, slabu i trapavu gradsku vlast mogao je lako pridobiti za sebe. U slučaju da investitorov i Podreccin projekt prođu, otvaraju se naširoko drugi isti ili slični poduhvati maskirani potrebom ozdravljenja zapuštenih gradskih četvrti. Tu Podrecca ima ulogu trojanskog konja: on otvara vrata brojnim drugim arhitektima, recimo tako lokalnog značaja, da i oni ugrabe kakav dobar projekt u središtu grada. Interpolacije su izazov arhitektima i to je i razumljivo, i zdravo, i dobro i poticajno. Međutim, ne interpolacije na loše definiranom natječaju kao što je to ovaj za Cvjetni trg. U tom kontekstu razumijem podršku koju neki hrvatski arhitekti iskazuju svom europskom kolegi, međutim oni zaboravljaju da podršku daju prvenstveno jednom evidentno lošem, gramzljivom investitoru koji je potpuno neosjetljiv za javne potrebe. Ono što se tu zaboravlja, to je notorna činjenica da dobra arhitektura nisu samo dobri enterijeri, već podjednako tako i dobro osmišljena zgrada koja ne oponira kontekstu u kojega se stavlja.