Razgovarali smo s vizualnom umjetnicom Andrejom Kulunčić i dizajnerskim duom Kuna zlatica – Anom Kunej i Zlatkom Salopek, koje su nam predstavile Vrapčanske jastuke, projekt nastao u suradnji s pacijentima i osobljem Psihijatrijske bolnice “Vrapče”, inače treći segment projekta Destigmatizacija, posvećenog resocijalizaciji psihički oboljelih osoba
Središnji intervju u rubrici Vizualna kultura u ovom broju odlučili smo posvetiti značajnom multimedijalnom i multidisciplinarnom projektu Vrapčanski jastuci iliti Vrapci, čije polazište jest u suvremenim umjetničkim i aktivističkim strategijama, ali on svojim izvanrednim inkluzivnim karakterom nadilazi granice do kojih takve strategije uvriježeno dopiru. Štoviše, upravo zbog svoje snažne emancipacijske naravi, projekt je osmišljen tako da u svojoj sadašnjoj fazi, koja upravo traje, djelotvorno zaobiđe uobičajene kanale komunikacije umjetničke ili nezavisne “scene” i dopre do publike, tj. korisnika koje je prijeko potrebno senzibilizirati za teme projekta, a ta je publika u Hrvatskoj neobično široka, moglo bi se reći i univerzalna. Naime, Vrapčanski jastuci su treći segment projekta Destigmatizacija kojeg je inicirala vizualna umjetnica Andreja Kulunčić, a nakon početnih zahvata rad je nastavljen sa širokom postavom suradnika, što je inače karakteristično za njezinu praksu. I dok se u brojnim prethodnim projektima Andreja Kulunčić često bavila problemima različitih marginaliziranih i manjinskih skupina ljudi, bilo u Hrvatskoj, bilo u inozemstvu, ovaj put je kao prioritet određena tema o kojoj se u javnosti svakako prerijetko govori s obzirom na njenu raširenost, pogotovo u kontekstu neprekidne društvene i ekonomske krize koja itekako utječe na psihičko zdravlje kako sveukupnog obespravljenog i demoraliziranog stanovništva, tako i specifičnih skupina ljudi koje su psihičkim poremećajima nažalost više podložne od drugih, u čemu socijalno okruženje igra nemalu ulogu. Uglavnom, subjekti projekta Vrapčanski jastuci pacijenti su Psihijatrijske bolnice “Vrapče”, i dok je cilj cjelokupnog projekta Destigmatizacija, kao što mu ime kaže, borba protiv predrasuda koje prate psihički oboljele osobe, kao i gotovo svakoga tko se zbog svojih psihičkih problema odluči potražiti profesionalnu medicinsku pomoć, specifična svrha Vrapčanskih jastuka resocijalizacija je pacijenata na sasvim osobit način, o čemu ćete više saznati u tekstu koji slijedi.
Destigmatizacija kroz resocijalizaciju
Razgovarali smo s Andrejom Kulunčić (u nastavku A.K.), nositeljicom projekta, te dizajnerskim duom kuna zlatica (u nastavku K.Z.), kojeg čine Ana Kunej i Zlatka Salopek, a koje su bile zadužene za dizajniranje brenda Vrapčanskih jastuka i osmišljavanje medijske kampanje projekta. Ipak, treba istaknuti kako je struktura projekta postavljena izrazito horizontalno, te je svatko od uključenih u njemu ravnopravno participirao, a u središtu su bili i ostali sami pacijenti. Projektu je posvećena i naslovnica ovog broja Zareza, što će nakon izvorne medijske kampanje označiti prodiranje projekta i u druge medijske sfere.
“Vrapčanske jastuke su izradili psihijatrijski pacijenti u bolnici Vrapče u nastojanju otvaranja dijaloga o problemu stereotipa kojima su izloženi zbog svoje bolesti. Promoviranje jastuka kroz medijsku kampanju javni je govor o tabuiziranoj temi psihijatrijske bolnice, njezinih pacijenata i duševnim bolestima.
Prema predviđanjima Svjetske zdravstvene organizacije, u 2020. godini depresija će zauzeti prvo mjesto među svim bolestima u svijetu. Na vrijeme otkrivena, u 90% slučajeva depresija je izlječiva. Procjenjuje se da skoro 50% ljudi koji imaju neki oblik psihičkih poremećaja ne traži liječničku pomoć zbog stigme koja prati duševne bolesnike. Želja nam je otvoriti dijalog o ovom problemu, a jastuci su u tom smislu simboličan predmet u kojem se objedinjuju asocijacije na toplinu i sigurnost doma i zazor od bolesničke sobe.”
Andreja, premda se u svom radu često bavite temom različitih marginaliziranih skupina ljudi, zbog čega ste osjetili potrebu raditi s duševnim bolesnicima – šizofreničarima – i to baš iz zagrebačke bolnice Vrapče? Recite nam više o samom projektu i njegovom sadašnjem segmentu.
A.K.: Umjetničke akcije i intervencije u javnom prostoru Vrapčanski jastuci dio su projekta Destigmatizacija, koji se bavi problemom diskriminacije i predrasuda prema ljudima koji boluju od duševnih bolesti i poremećaja. Cjelokupni projekt, razvijen u suradnji s pacijentima psihijatrijske bolnice Vrapče i suradničkim timom, pokrenula sam 2010. godine na poziv kustoskog kolektiva Kontejner, povodom sudjelovanja na festivalu pod nazivom Ekstravagantna tijela: ekstravagantni umovi (Pogon Jedinstvo, Zagreb 2010.). Tada su ostvareni prvi kontakti s bolnicom Vrapče, kada su pozvani umjetnici razvijali vlastite projekte. Nakon završetka festivala, nastavila sam i dalje surađivati s prof. Dubravkom Stijačić (defektologinja-socijalna pedagoginja i psihoterapeutkinja pri Klinici za psihijatriju Vrapče) na drugom radu, video-instalaciji U krugu, čija su tema bile žene koje boluju od depresije. Video-instalacija je bila prikazana 2012. u Galeriji Futura u Pragu, te 2013. u MSU u Beogradu. Vrapčanski jastuci su treći segment projekta, usmjeren je na osnaživanje osoba s duševnim oboljenjima i poremećajima na način da pacijenti bolnice sami budu akteri procesa destigmatizacije u javnosti. Autori projekta su prvenstveno sami pacijenti psihijatrijske bolnice Vrapče, a u koautorskom timu smo prof. Dubravka Stijačić, Vlatka Prstačić (voditeljica kreativnih radionica u Klinici za psihijatriju Vrapče), Ana Kunej i Zlatka Salopek – kuna zlatica (dizajnerice), i ja (vizualna umjetnica). Suradnici na projektu su Hrvoje Bielen (web dizajn), Ivica Hrg (web programiranje), Irena Bekić (tekst), Ana Kovačić (koordinacija dijela projekta) i Sanja Baković (medijska kampanja).
Tijekom prva dva segmenta projekta, skupa sa suradnicima (ali posredno i s publikom) ušli ste u dijalog s duševnim bolesnicima, te ste pomoću video-zapisa i kratkih verbalnih slogana komunicirali njihove specifične probleme prema javnosti, demistificirajući ih. U trećem segmentu naglasak je pak na proizvodnji uporabnih predmeta - jastuka bremenitih značenjima. Što se time želi postići?
A.K.: Jastuci su osmišljeni i izrađeni na radionicama u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče – oni su, kako piše Irena Bekić u tekstualnim prilozima projektu, predmet simbolične i stvarne razmjene u kojemu se objedinjuje njihov dvostruki simbolički kod – toplina i sigurnost doma i zazor od bolesničke sobe. U ovom je slučaju ta ravnoteža prolaz ka destigmatizaciji duševno oboljelih i poziv na uvažavanje tuđe ili svoje takve situacije. Promoviranje jastuka kroz medijsku kampanju znači javni govor o tabuiziranoj temi Vrapča i psihijatrijskih pacijenata. Tijekom nekoliko radionica s pacijentima, održanih 2011. godine, zajednički smo došli do toga što će se i kako proizvoditi. Osim toga, saznali smo što pacijenti žele ispričati o svojoj stigmi i koji ton i stil komunikacije žele koristiti u procesu destigmatizacije. U daljnjem procesu razvoja projekta smo se često vraćali na to što smo na radionicama saznali od samih pacijenata. U samom projektiranju predmeta i načina njegove izrade najviše je svojim iskustvom pridonijela Vlatka Prstačić, voditeljica kreativnih radionica.
Pozovi jastuk!
Tko su ljudi koji kupuju “Vrapce” – Vrapčanske jastuke – i komuniciraju li oni s bolesnicima na još koji način osim posrednom kupnjom predmeta koje su napravili? Je li takva socijalizacija dosad bila prisutna tijekom projekta i kako biste željeli da se nastavi razvijati?
A.K.: Ne postoji određen profil ljudi zainteresiran za jastuke, za njih su se zainteresirali ljudi iz svih dobnih, rodnih i društvenih skupina. Komunikacija s bolesnicima nije direktna, već se odvija posredstvom jastuka, no oni koji kupuju jastuke moraju doći izravno u bolnicu i u dućan Udruge za resocijalizaciju. Stigma je tolika da je mnogima već to jedan važan korak – ući u okruženje psihijatrijske bolnice. U akciju se još uvijek može uključiti na dva načina. Svatko zainteresiran može uzeti jastuk na dan ili dva i nositi ga sa sobom u ured, školu, na putovanje, tulume, sastanke, restorane, utakmice, i to preko naše web stranice (http://www.vrapci.org/, link: POZOVI JASTUK). Taj način promatramo kao oblik normalizacije javnog dijaloga o tabuiziranoj temi psihijatrijske bolnice, njezinih pacijenata i duševnih bolesti. Drugi način je sama kupnja jastuka od Udruge za psihosocijalnu pomoć i rehabilitaciju sa sjedištem u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, i to putem aukcije, što je direktna pomoć pacijentima u procesu resocijalizacije. Oni u svojim radionicama i dalje izrađuju jastuke, pa je kampanja time dobila nastavak, tj. samostalni život neovisno od našeg daljeg sudjelovanja u projektu, što je i bio početni cilj.
Zlatka i Ana, jeste li ikada prije radile na nekom projektu sličnom ovom? Kakva je ovdje bila uloga vas kao dizajnerica, koja su ograničenja postojala, a koje mogućnosti? Kako ste odabrale vizualni jezik kojim ćete komunicirati sadržaj?
KZ: Projekti poput ovog u dizajnerskoj su praksi vrlo rijetki. Naime, s jedne strane riječ je o klasičnim, svakodnevno prisutnim procesima kao što su razvoj prozvoda, brendiranje i kampanja, ali primijenjenim na način koji nije prisutan u komercijalnim projektima. Od samoga početka rada na projektu, kada nitko od uključenih nije znao što će biti krajnji produkt, osim da će biti usmjeren prema destigmatizaciji duševno oboljelih, znali smo da će pacijenti biti uključeni u sve faze. Znali smo, osim toga, da je budžet izrazito ograničen, pa ćemo stoga koristiti “uradi-sam” i reciklažne postupke gdje god je to moguće, te da ćemo morati izvući maksimum iz dostupnih medija, dakle društvenih mreža. U trenu kada smo odlučili da ćemo proizvoditi objekt, i da će taj objekt/proizvod biti jastuk, sa iskusnom smo voditeljicom radionice Vlatkom Prstačić razradili postupak na takav način da ga pacijenti mogu izrađivati sami od materijala već prisutnih ili lako nabavljivih. Sam proces izrade prvih četrdeset jastuka trajao je oko godinu dana upravo zbog izrade u okviru radne terapije.
Budući da su jastuci koje izrađuju duševni bolesnici i svojevrsni suveniri, tj. uporabni predmeti sa snažnom simboličkom notom, koliko je škakljivo bilo “brendirati” ih? U ovom slučaju, kako je bilo osmisliti društveno koristan mini-brend koji nije smio zasjeniti karakter predmeta, ali ga je istodobno morao jasno isticati u moru sličnih?
KZ: Brendiranju nikad ne pristupamo na način da “izmislimo” priču o proizvodu, neku priču koja će dobro prodavati. Više se radi o tome da predmetu treba dati glas i pustiti ga da sam ispriča svoju priču. Jastuci u sebi sadržavaju sjecište niza simbola i emocija, i svaka od tih emocija je jako snažna, čak tektonična. Naš zadatak bio je povezati jastuk s Klinikom za psihijatriju “Vrapče” na neki način koji će malo zatupiti oštricu te teme, a da se fokus ne izgubi. Ponudile smo drugačije viđenje omražene riječi “Vrapče” kroz vrapce, i prepustili smo pticama da ponesu dio tereta. Općenito je oblikovanje vezano uz jastuke bilo jako jednostavno, nenametljivo i čisto, jer nismo htjele ugroziti glavne aktere – jastuke, odnosno pacijente bolnice. Brending je bio fokusiran na uključivanje što većeg broja ljudi iz svih dijelova zemlje, svih dobnih skupina i svih slojeva, u vezu s Vrapcima.
Realno, može li dizajn u ovakvim projektima pomoći u generiranju neke ozbiljnije zarade, ili uz ovakvu “osjetljivu” temu prihod ostaje ograničen, uglavnom simboličkog karaktera? Drugim riječima, igra li dizajn zaista neku ulogu u tome da rad bolesnika u slobodno vrijeme s vremenom postane uhodani i održivi posao?
KZ: Uvijek! Vrapčanski jastuci su prerasli u potpuno samoodrživi projekt. Ciklus je ovakav: jastuci se izrađuju u okviru radne terapije, potom malo putuju i slikaju se sa svima koji to žele (a koji se već mjesecima javljaju iz cijele Hrvatske), pa se te fotograije objavljuju na Facebook stranici i na www.vrapci.org. Cijelo to vrijeme djeluju kao “destigmatizatori” i pokretači razgovora o zazornoj temi duševnih bolesti. Na kraju se prodaju, a novac od prodaje jastuka vraća se u radnu terapiju gdje služi za nabavu materijala za nove jastuke.