Cyber i fizička prisutnost

Glazba koju sam slušao u protekloj godini toliko je raspršena da ne znam čak mogu li uopće sastaviti top ten... Teško mi je prisjetiti se što sam slušao, a mnogo je albuma uz koje nikada nisam sjeo i zaista ih preslušao u cjelini; bilo bi to, kao, tri pjesme na dan, četiri sljedećeg dana, a onda još tri u sljedećih nekoliko dana... No, pokušat ću. Iako se čini da sam se sjetio svega sedam albuma umjesto svih deset. (Vrlo je lako moguće da sam nešto zaboravio, često se ne mogu sjetiti jesam li prvi puta čuo neki glazbeni komad prije četiri dana, prije četiri mjeseca ili prije četiri godine.)

Burial – Burial. Ovaj sablasni, zgusnuti, grubo realističan album najljepša je i najdirljivija, ili najdojmljivija, glazba koju sam slušao u čitavoj 2006. godini. Teško je uperiti prst baš na ono što je najvažnije od tih fragmentiranih i diskretnih elektroničkih tutnjava i udaraca što su toliko snažni... osim što ta glazba donosi nešto što zauvijek ostaje izvan moga shvaćanja. Dovoljno je reći da se ta glazba ušuljala u moje snove, iako se ne mogu svjesno prisjetiti niti reproducirati ni jednu melodijsku liniju ili ritam-i-bas dionicu s njega.

Ghostface – Fishscale. Iako nisam dio male manjine koja ne smatra ovaj album baš onoliko privlačnim kao što je Pretty Toney Album iz 2004. godine, ovo je još uvijek dojmljiv album i daleko najprivlačniji hip hop kojega sam slušao u prošloj godini. Širi emocionalni raspon s The Pretty Toney Albuma nije se, očito, baš dobro prodavao, pa se Ghostface vratio natrag na pravljenje onoga što rap publika poznaje najbolje i najspremnije očekuje: prodavanjem pjesama i priča o prodavanju cracka. Mnogo je kritičara pisalo je o tome kako je dobar pripovjedač Ghostface, o njegovom zapanjujućem baratanju riječima i o izvanredno zapaženim detaljima, tako da je on poput velikog noir romanopisca jednog trenutka, poludjelog nadrealista sljedećeg i metafikcionista u ulomku nakon toga. Samo ću dodati da ima nešto zapanjujuće u njegovu reperskom glasu, načinu na koji taj glas neprestano modulira između luđačkog humora, fatalizma grubijana i romantičnog cendranja. Primijetit ću, još jednom, da upotrebljava semplove, osobito semplove soul glazbe iz sedamdesetih, poput nikog drugog u tom poslu – s obzirom da evocira soul-R&B zvukove ne iz nostalgije niti da bi svojim djelima dao autoritet koji bi im inače nedostajao, nego da bi zabilježio razliku i udaljenost, da bi stvorio i izrazio razdvajanja, da bi razderao pukotinu u srcu svijeta (geto u kojemu je odrastao) što ga evocira s takvom štedljivošću i preciznošću. Samo poslušajte kako semplira To the Other Man Luthera Ingrama u Whip You With A Strap, ili, čak još i više zapanjujuće – u isječku koji je bio svuda po Netu prošlog proljeća, ali je uklonjen s konačne verzije albuma (pretpostavljam zbog jasnoće pitanja) – kako se zaista gadna, rušilačka borba spolova svađa izgrađuje oko poduljeg sempla Pointers Sisters Yes I Can Can.

Kode9 i Spaceape, Memories of the Future. Kode9 ne samo da je producirao i distribuirao album Buriala, nego je također objavio ovu suradnju s The Spaceape (elektronički zvukovi Kode9 i vokali Spaceapea), koja također doseže rijetku razinu intenziteta – iako su te eksplicitno, ironično sudbinom natopljene vizije prilično različite po osjećaju od intimnih naznaka Buriala. Zamislite suradnju u kojoj je Lintona Kwesija Johnsona producirao Augustus Pablo, s poezijom prvoga i produkcijom ponovno izgrađenom Deleuzeom i Guattarijem onog drugog. Teški dub Kode9 iznenađujuće je eklektičan, pokazujući i miješajući zajedno zvukove i tonove iz manje-više odasvud; bas je težak, naravno, ali ima mnogo toga što nije samo bas. To glazbi daje neku vrstu odjekujućeg prostora što je ipak jako daleko od travom izazvane “prostornosti” na koju obično pomislimo kada mislimo na dub. Spaceapeove izrazito stilizirane vokalne intonacije, negdje između Jamajke u osamdesetima i Velike Britanije 2006., ne zvuče baš poput ičega od toga, nego usađuju u slušatelja (ili, barem, u mene) hipnotički ovisničku vrstu kroničnog užasa.

Justin Timberlake, FutureSex/LoveSounds. Da, zaista slušam američku pop glazbu za mase i ne samo Brit ezoteriku i hiphop kultne figure. Justin je nekako prazan kao pjevač, jednako kao što je i pop ikona, ali to nije nužno loša stvar i ne znači obavezno da je bez talenta ili užasan. Bolje rečeno, on iskazuje zastrašujuću vrstu neutralnosti: zaista je postmoderni “muškarac bez svojstava” i zbog tog razloga je jedinstven i nezamjenjiv: bilo tko drugi tko je pjevao te pjesme, neovisno o tome je li bio izvanredan vokalist ili najgori, unio bi ovu ili onu vrstu neodredive kvalitete (nijansu, pregibanje glasa, osobitost tona) u glazbu – i to bi uništilo sve. Moglo bi se reći da je Justin potpuno generički pjevač, baš kao što je i potpuno generička slavna osoba. No, on preokreće samu predodžbu o “generičkome” naopako, pretvarajući je u apsolutnu jedinstvenost. Upravo je zato najsjajniji “plavooki soul” ili “bijeli-dečko-koji-radi-R&B” pjevač svih vremena. No, naravno, ono što tvori album je Timbalandova produkcija; svemirski ritmovi gospodina Moselyja, off beats i neobične teksture nikada nisu zvučali bolje upravo zato što je Justinova pozitivna praznina (ako mi može biti dopušten oksimoron) baš savršena nadopuna da ih pokrene. (Jane Dark je apsolutno u pravu što vidi album – tj. čuje ga – kao neku vrstu slash proze ili homoseksualne razmjene “između muškaraca”.)

Yeah Yeah Yeahs, Show Your Bones. Očito je većina obožavatelja benda bila razočarana ovim drugim albumom, ocjenjujući ga slabijim od prvog. No, prema mome mišljenju, jednako je snažan, čak i ako jest otvoreno pankerski i (pa, hmm) zreliji. U stvari, to je bio otprilike jedini alternativni-album-s-područja-New-Yorka koji sam lani imalo uživao slušati. Novi albumi Sonic Youtha i Yo La Tengo dobro su napravljeni, ali oba me doslovce uspavljuju (to može isto tako biti više moja greška nego njihova – u prošlosti sam ludo volio oba ta benda i bojim se da ono što se dogodilo nije toliko u tome da su se oni promijenili, nego da sam se ja promijenio – moji su senzibiliteti mutirali do točke na kojoj ih više ne smatram zadovoljavajućima onako kako sam to prije smatrao. Bili su aksiomi za mene, a danas su samo... mogućnosti životnog stila). Trebao bih također spomenuti album TV On The Radio koji mi se donekle svidio kao OK, ali koji mi nikada nije došao u središte pozornosti – možda hoće, s kašnjenjem, ove godine.

Clipse, Hell Hath No Fury. Žalosno je da se slažem s glazbeno-kritičarskim znalcima - ovo je stvarno dobro. Čvrsto repanje i sjajna produkcija Neptunesa, uz malo divnih i neobičnih boja tonova. No, stalna razmetanja/dramatiziranja/izražavanja-žaljenja u bavljenju dilanjem cracka (barem za svakoga osim Ghostfacea) i pomodni skupi nakit danas su daleko prešli granice dosade... hiphop je danas u stvarnoj opasnosti da nestane jer je sve što zna opsesivno reciklirati s mikroskopskim varijacijama najuži zamislivi niz tema... je li to zaista jedina stvar koja se prodaje? Jedina stvar koju obožavatelji – bijeli ili crni? – žele? Tko može biti zadovoljan u tako jednoličnim okolnostima?

Ornette Coleman, Sound Grammar. Baš sam govorio o neprestanim varijacijama na malen broj tema. Pretpostavljam da je to isto ono što Ornette radi već posljednjih pedeset (!) godina. No, ovo je prvo novo izdanje u desetljeću od najvećeg svirača saksofona na svijetu koji je također najbolji skladatelj na svijetu, a njegova je glazba jednako prekrasna, zapletena i vedra kao i uvijek.

Virtualni život, “stvarni” život

Zanimljivi su postovi Kim Dot Dammit i, kao odgovor, Jodi Dean, o tome na koji su način blogovi povezani sa “stvarnim životom”. Razlika između njih dvije donekle je ilustrativna. Čak i prije nego što su blogovi i Net omogućili sve vrste virtualnih produžetaka, već je bio slučaj da nismo uvijek bili ista osoba u svakoj situaciji i za svakoga. Nisam sasvim ista osoba za svoju suprugu, za svoju majku, za svoju djecu, za svoje studente, za svoje bliske prijatelje itd., da i ne spominjem vlastiti osjećaj “samoga sebe” ili mentalne privatnosti. Uvijek postoje stupnjevi multipliciteta i razlikovanja. Uvijek smo performativni do određene mjere, iako smo u nekim trenucima mnogo toga svjesniji nego u nekim drugima. A ipak, svi su ti performansi  ono tko “stvarno jesmo”. Ne možemo ih odvojiti od naših “pravih sebstava”, čak i ako se ponekad zavaravamo da možemo. To nije egzistencijalni problem, nego samo problem za određene (to jest, kartezijanske) izrazito esencijalizirane i reificirane predodžbe o tome što znači biti “ja”.

Naravno, problem postaje pogoršan do mjere da je dio nečijeg života “javan”; kao što je neizbježno za mene, na primjer, i zbog moga posla (kao sveučilišnog profesora) i zato što i sam imam blog. Priroda Neta kao medija pruža iluziju da je udaljeniji nego što je to slučaj s drugim oblicima interakcije. To je najvjerojatnije razlog zbog kojega je Kim bila iznenađena shvativši, nakon svega, “da je komponenta udaljenosti vrlo varljiva i da cyber riječi i djela mogu imati jednako mnogo utjecaja kao i stvarna fizička prisutnost”.

Mislim da sam to naučio kad sam bio na LambdaMOO početkom i sredinom devedesetih. Bilo je to za mene vrlo neobično razdoblje koje je počelo kada se raspao moj prvi brak. Oporavljajući se a također oduševljen (ako je to prava riječ) polu-anonimnošću i osjećajem slobode koji je MOO pružao, vrlo sam se brzo upustio u neke vrlo intenzivne (što se u konačnici pokazalo) ozbiljno pogrešno shvaćene virtualne veze, i seksualne i ne, od kojih su neke ostale virtualne (i prilično čudne i teške), a druge su prešle u “stvarni život” s razornim posljedicama. Sve je to završilo kad sam upoznao Jacalyn na MOO-u, a onda i osobno, u živo – i zajedno smo do današnjeg dana.

Mislim da sam naučio iz svega toga da je moja “sloboda” da ponovno izmislim samoga sebe, koja se činila gotovo beskrajnom u virtualnom svijetu koji je bio LambdaMOO, u stvari bila ograničenija nego što sam shvaćao, zato što moja MOO osoba nije mogla biti odvojena onoliko koliko sam mislio da može biti od “mene”, moga fizičkog tijela i mojih navika, neuroza i tako dalje. Što ne znači da je sve to bilo uzalud, nizašto – zaista sam postao nekako drukčija osoba, što je bila posljedica vremena provedenog na LambdaMOO – ali znači da su sve te preobrazbe, sva ta performativna istraživanja, sva su ta iskustva “rasta” (u ovom se slučaju koristim navodnicima jer ne želim zvučati njuejdžovski, no, pretpostavljam da “rast” nije riječ koje se mogu potpuno riješiti, odbaciti je) ipak konačna, relativna i ograničena. Ili, drugim riječima, nije toliko stvar u tome da su ona i dalje povezana s time tko jesam ili da su aspekti toga – nego, još snažnije, ona jesu ono što sam ja. Ona su moja povijest jednako kao i mutacije u tijeku te povijesti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole