Cyberspace je zastarjeli pojam

“Vrata su se otvorila poput nekog uznemirujućeg hibrida bankovnog trezora i Armanijeve večernje torbice, savršeno uravnotežena blindirana sigurnost u susretu s pukim kozmetičkim ukrasom”. Proza Williama Gibsona je hladna i precizna: minimalistička, nisko afektivna, prilagođenija površinama nego dubinama. Razdražena je i prenapeta, do eksplozije ispunjena usporedbama i aluzijama, a ipak nekako još uspijeva stvoriti dojam kao da je izvedena skeletno, bez ikakve kićenosti. Postoji osjećaj gustoće ugrađen u slojeve, ali izvana upakiran u nezanimljivu i bezličnu kutiju. Taj tekst je poput neodređena teretnog kontejnera (to je jedna od ključnih slika u knjizi) ispunjena svačime, od skupih brandova, najsuvremenije štreberske kompjutorske i slične opreme i ruševina popularne kulture do mikro-percepcija psiholoških promjena što se događaju odmah ispod praga svjesne pozornosti.

Sablasna, izmještena i neuravnotežena proza

U nekim trenucima efekt te proze jest efekt bezizražajnog apsurda, kao kada su kuće u Georgetownu, gradu do Washingtona, opisane kao takve koje zrače “osjećajem da su Martha Stewart i Ralph Lauren bili strogi u radu na interijerima, konačno zajedno, oblažući prirodno superiorne površine rukom utrljanim slojevima zlatnog pčelinjeg voska”. U drugim je trenucima ta proza nadrealno izmještajuća, kao kada je jedna od protagonistica potpuno iznenađena postupcima svojeg pratioca, tako da “ga je na trenutak zamislila kao lika u nekoj grafički pojednostavljenoj animaciji”. A opet u trećima, proza je prepredeno zajedljiva, kao kada je izgled jednog od likova opisan “poput nekoga koga bi potpredsjednik pozvao u lov na prepelice, iako je preoprezan da bi dopustio da ga ustrijele”.

No, najvećim dijelom Gibsonova je proza samo neznatno sablasna, izmještena i neuravnotežena. Neki detalji neusklađeno iskaču, poput zubi jednog od likova “predstavljenih jasnoćom jumbo-plakata” – kada se smije. Drugi su pak detalji zamagljeni udaljenošću, ili, još bolje, prigušeni su kao kada ste ovisni o sredstvima za smirenje ili za spuštanje, kao što jedan od protagonista, Milgrim, zapravo i jest. Milgrim misli da je njegova lijekovima prigušena percepcija poput “jednog od ezoteričnijih efekata jedenja iznimno ljute sečuanske hrane... onaj osjećaj, neobično ugodan, ispijanja hladne vode nakon snažnog žarenja papra – kad vam voda potpuno ispuni usta, ali nekako bez njihova dodirivanja, poput srebrne membrane veličine molekule kineske antimaterije, poput čarolije, neke vrste začarane izolacije”.

Stil Gibsonove proze njegov je način percipiranja, a i prikazivanja, svijeta. A svijet koji prikazuje je onaj u kojemu danas živimo: postmoderni svijet globaliziranih tokova novca i informacija, pogonjen sofisticiranim tehnologijama čiji su efekti gotovo neodvojivi od čarolije, zasićeni oglašavanjem i upadljivom mahnitom potrošnjom, osigurani mračnim zavjerama i protu-zavjerama te reguliran od sveprisutnih oblika nadzora. Udaljene točke blisko su povezane, kao da je prostor potpuno ukinut; tako da kada Hollis, još jedna od glavnih protagonistica, u Los Angelesu razgovara preko mobitela s prijateljem u Argentini, zapanjena “istinskom, apsolutnom i digitalnom tišinom” na liniji, “lišenoj onog nasumičnog pozadinskog pištanja koju je nekada toliko uzimala zdravo za gotovo tijekom međunarodnog poziva kao što je uzimala zdravo za gotovo i nebo iznad glave kada je bila vani”.

Važnost konkretnog mjesta

Istovremeno dok je sve globalno, točno određeni smještaji postali su važniji nego ikad. Spook Country je roman čija je središnja zaokupljenost GPS praćenje i način na koji ono stvara “mrežu” tako da je svaku točku na površini Zemlje moguće nadzirati i prepoznati. Dosta je riječ i o “umjetnosti vezanoj za mjesto”, što znači o multimedijalnim instalacijama na specifičnom mjestu, instalacijama koje postoje samo virtualno i kojima je moguće pristupiti samo uz nošenje kacige za virtualnu stvarnost s WiFi vezom, tako da vidite sablasne 3D slike (tijela, namještaj, arhitekturu) kojima su obložene stvarne fizičke lokacije. I GPS i takva umjetnost vezana za mjesto daju novo značenje pojmu lokalnosti te naglašavaju da je u našem globaliziranom svijetu svako pojedino mjesto jedinstveno, i ne smije ga se zamijeniti ni s kojim drugim mjestom.

William Gibson je, naravno, najpoznatiji kao pisac znanstvene fantastike. Njegov roman Neuromancer iz 1984. bio je prijelomno djelo takozvane cyberpunk znanstvene fantastike, jednako kao što je ta knjiga izmislila i riječ cyberspace te je utjecala na cijelu generaciju softverskih inženjera koji su pogrešno shvatili distopijske vizije kao utjelovljenje onoga što je cool. No, Spook Country je druga Gibsonova knjiga – nakon Pattern Recognition iz 2003. – smještena u sadašnje vrijeme umjesto u budućnost. (Priča iz Spook Country događa se u veljači 2006.) Očito je Gibson želio reći da je stvarni svijet današnjice dovoljno znanstveno-fantastičan da ne zahtijeva fikcijsku procjenu. Tehnologija za koju smo mislili da je iznenađujuća i drukčija sve je više utkana u teksturu naših svakodnevica. Jedan od likova u Spook Country čak kaže da je cyberspace danas zastarjeli pojam. “To je bio način na koji smo gledali kamo idemo, smjer”. No, danas “smo ovdje. To je druga strana zaslona. Upravo ovdje... Svi se koristimo virtualnom stvarnošću, svaki puta kada pogledamo zaslon. To činimo već nekoliko desetljeća. Jednostavno to radimo”.

Antiklimaks i razbijanje iluzija

Već sam pisao o Gibsonovoj prozi i o tome kako ona utjelovljuje svjetonazor. No, naravno, Spook Country je i žanrovski roman: suvremeni triler ili priča o “skoku”, da budemo precizniji. Naslov se odnosi i na sablasnost virtualne stvarnosti i simulakrume oglašavanja, a spook znači špijun ili tajni agent. Priča se vrti oko – da ne odamo zaplet – teretnog kontejnera zagonetna sadržaja a koji “zanima” niz posvađanih CIA-nih (ili ex-CIA-inih) frakcija, jednako kao i poduzetnika koji se bave oglašavanjem te neke ljude podzemlja. Roman ima pomno i elegantno razvijen zaplet i svi likovi u epizodama zapleta spajaju se u akcijskom vrhuncu koji donosi neke neočekivane zaokrete, dok rješava pitanja o prirodi tereta i različitim interesima raznih strana za njega.

A ipak, spretna priča koju opisujem u velikoj je mjeri nevažna. Sklona je gotovo se rastopiti, ili dobiti nejasne obrise, usred zbrke detalja od kojih je sastavljena. A do kraja knjige nekako gubi važnost – sve ispada prilično svjetovno i od ograničene važnosti za svakoga. Pljačka za koju nas je čitava priča pripremala samo je neka vrsta tehnološki najsuvremenije, super-tajne “psine” (kako o tome počinje razmišljati jedan od likova) radije nego iskorištavanje onoga što će sve učiniti basnoslovno bogatima ili onoga što posjeduje bilo kakvu političku važnost. U našem svijetu špijuna i nadzora, zavjera ima obilje i to posvuda – no nijedna od njih ne dolazi ni do čega.

Taj čudan osjećaj antiklimaksa i razbijanje iluzija, najveće je, čini mi se, ostvarenje romana Spook Country. Roman nas pokreće kroz niz prigušenih uzbuđenja i zagušenih tjeskoba, do krajnje točke (relativne ravnoteže). Što nam preostaje? Na završnim stranicama romana bivši pjevač nepostojećeg post-punk benda s kultom sljedbenika suočen je s dilemom “prodati se” ili ne (za odgovarajuće visok honorar, naravno) i dopustiti da jedna od njegovih pjesama bude iskorištena u reklami za automobil, da može postati temom, ili himnom, postmodernog procesa stvaranja brandova. Nekadašnja avangarda vraća se poslu kakav je inače. A Spook Country daje nam neugodno lucidan pogled na upravo one aspekte naših hiperposredovanih života koje obično ne uočavamo, jer ih toliko shvaćamo zdravo za gotovo.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.