Razgovarali smo s jednim od vodećih austrijskih filozofa, teoretičara psihoanalize i profesora na Univerzitetu primijenjenih umjetnosti u Beču, koji je u Zagrebu sudjelovao na Subversive Festivalu
Tema ovogodišnjeg Subversiva je Utopija demokracije. Smatrate li istinsku demokraciju dostižnom ili nedostižnom utopijom? Često se referirate na Wilhelma Reicha, a on je u svojoj freudomarksističkoj analizi masovne psihologije fašizma ukazao na duboko usađenu ljudsku čežnju za podvrgavanjem dominaciji i autoritetu, koliko god taj autoritet bio iskvaren. Koje su glavne prepreke na putu prema realizaciji društva koje bi bilo konstituirano u skladu s dobrobiti svih ljudskih bića?
Vanjska prepreka na putu realizacije takvog društva je očigledna: politička elita više nije sposobna niti voljna implementirati transnacionalne mehanizme regulacije koji bi svako društvo zaštitili od iracionalnih, agresivnih i štetnih kretanja kapitala čije posljedice na bolan način proživljavamo posljednjih nekoliko godina.
Umjesto da nas politička elita zaštiti od spomenute opasnosti, ona se pretvara da nas štiti od nekih drugih opasnosti – poput, na primjer, opasnosti vezanih za zdravstvo, nacionalnu sigurnost, okoliš, itd. Postupajući na taj način, elita proizvodi specifično postmoderno obrazovanje pojedinaca: ljudi se neprekidno guraju u položaj osjetljivih i ranjivih bića – kao da su osjetljivost i ranjivost njihove najveće kvalitete: “Ne podnosite vulgarne razgovore ili proste viceve? – Nema problema, ukinut ćemo ih!” “Smeta vam pušenje? – Zabranit ćemo ga!” “Umjetničko djelo narušava vaš komfor ili vrijeđa vaše vjerske osjećaje? – Uklonit ćemo ga!”
Kad se političari pojedincima obraćaju kao djeci koja nisu u stanju nositi se s izazovima odraslog, civiliziranog života, pojedinci će se uskoro početi tako i ponašati pa će lako prihvatiti stalni rast državne represije.
Da bismo bili slobodni građani, prvo moramo biti odrasle osobe. Stoga bismo trebali zahtijevati suprotnu interpelaciju; tražiti da nas se tretira kao odrasla ljudska bića – na primjer: “Pošto si odrasla osoba, možeš podnijeti to. Nećeš umrijeti ako slučajno udahneš dim cigarete ili čuješ prostu riječ“. Međutim, na takve se interpelacije danas gleda kao na “autoritarističke“ i “normativne“. Stoga nije čudno da su danas anti-autoritarijanci ti koji prvi zovu policiju.
U popularnoj psihologiji već neko vrijeme dominira ideja da su političari u pravilu psihopati. Ima li u tome istine?
Naprotiv, mislim da su oportunistički političari kojima smo danas okruženi prilično normalni. Dio su “banalnosti zla“ o kojem je govorila Hannah Arendt.
Politika kao zaštita od psihopatologije
Mogu li se procesi unutar jedne nacije, u psihoanalitičkom smislu, usporediti s unutarnjim psihičkim procesima u životu pojedinca? Posjeduje li nacija Id, Ego i Superego?
Rekao bih da je barem dio psihičkih struktura kolektivan. Na primjer, danas mnogi ljudi imaju tiranski Superego, zahvaljujući masovnoj društvenoj i političkoj propagandi koja im neprekidno naređuje da “budu ono što jesu“: kažu im da ne smiju kompromitirati svoj identitet, svoj senzibilitet, svoja spontana osjećanja itd. Tako im se ideja civiliziranog ponašanja, sposobnost barem privremene obustave poistovjećivanja s hirovima vlastite osobnosti i stavljanje identitarijanskih sranja na stranu, počinje činiti nemogućom pozicijom – štoviše, takav bi im zahtjev mogao izgledati kao poziv na alijenaciju i podvrgavanje tuđoj zapovijedi.
Prije petnaestak ili dvadesetak godina je ovakav stav još uvijek bio krajnje neuobičajen. Ljudi tada nisu bili toliko okupirani nastojanjem da budu ono što jesu. Bili su manje ranjivi, i ne toliko podložni panici kad su u pitanju zdravlje, okoliš i sigurnost – prije svega zato što su imali drugačiji, benevolentniji Superego koji im je dopuštao da se tu i tamo nasmiju sebi samima. Shodno tome su bili benevolentniji i onda kad je u pitanju onaj drugi; nisu se stalno žalili na svog bližnjeg, kao što to čine danas. Tada se u sreći drugoga mogao vidjeti svoj vlastiti boljitak, a ne, kao danas, čista prijetnja, ili “otimačina užitka“.
Postoji li mogućnost da je uvjet mijenjanja svijeta radikalna unutarnja promjena čovjeka? Postoji stari argument da je pokušaj društvenih reformi jalov bez psihološke evolucije.
Ne slažem se s argumentom potrebe davanja prednosti psihološkoj evoluciji pred političkom promjenom. Mislim kako je politika ovdje upravo zato da bi spriječila individualnu psihopatologiju unutar društva: tako da ljudi, koliko god velike budale bili, ne uzmognu naštetiti društvu. Ova funkcija politike je do strašne mjere zanemarena u trenutku kada je, na primjer, došlo do obustave regulacije financijskih tržišta.
Interpasivni otpor
Vaše predavanje u Zagrebu bilo je na temu “drugih svjetova“. Možete li objasniti ideju nužnosti stvaranja fiktivnih svjetova u svrhu održavanja nekog drugog stvarnog svijeta?
Kako bi živjeli jednu stvar, ljudi često moraju sanjati neku drugu stvar. Na primjer, kako bi napisali jedan prosječan novinarski tekst, mnogi novinari moraju zamišljati da su, duboko u sebi, u stvari pjesnici. Političari, kako bi bili u stanju napraviti najprljavije kompromise, moraju vjerovati da su, duboko u srcu, revolucionari – ili barem “manje zlo“. Ali postmoderna ideologija ne poštuje ovu nužnost drugih svjetova, koji su pojedincima prijeko potrebni. Postmoderna ideologija dovodi pojedinca u stanje stresa, zapovijedajući mu da “bude ono što jest“. Kaže mu da se mora u potpunosti konstruirati, i biti samo jedno, i ništa drugo.
S druge strane, na ovogodišnjem karnevalu u Austriji, ljudi iz Austrijske dječje socijaldemokratske organizacije (“Kinderfreunde”) izjavili su kako roditelji ne bi smjeli dopustiti djeci da se maskiraju u princeze i superjunake – kako se ne bi “učvršćivale tradicionalne rodne uloge“. Ono što očigledno ne razumiju je to da djeca moraju igrati takve uloge, upravo zato da bi ih se kasnije mogla osloboditi – kako bi bila sposobna živjeti svakodnevni život u kojem neće moći biti princeze i superheroji. Kao što je Aristotel istaknuo, stvari se moraju odigrati u fikciji kako se ne bi odigravale u stvarnom životu.
Poznati ste po svojoj elaboraciji teorije interpasivnosti, mračne i zagonetne dvojnice interaktivnosti, u okvirima društvenih znanosti i psihoanalize. Kako definirate interpasivnost?
Interpasivnost je vrsta ponašanja kroz koje se čovjek prepušta osjećaju da drugi ljudi, životinje ili strojevi mogu iskušavati užitak umjesto njega samog – na primjer, intelektualac koji u knjižnici kopira knjigu izvlači iznenađujući stupanj zadovoljstva iz osjećaja da fotokopirni aparat, kroz proces kopiranja, čita umjesto njega.
Žižek često navodi primjer nasnimljenog smijeha. Čovjek dođe umoran s posla, preumoran da bi se smijao, ali nakon gledanja humoristične serije svejedno osjeća olakšanje; kao da se televizor doslovno smijao umjesto njega. Lacan je kao primjer običavao navoditi prisustvovanje izvedbi grčke tragedije: zbor reagira umjesto nas. Ne moramo ni pogledati sve te filmove skinute s interneta; sama svijest o tome da su pohranjeni na hard disk pruža nam specifičan osjećaj zadovoljstva, kao da smo ih i sami već pogledali, pri čemu instrument pohrane podataka na neki način postaje veliki Drugi; medij simboličke registracije. Krije li se u fenomenu interpasivnosti nešto više od očigledne opasnosti pasivizacije pojedinca?
U današnje vrijeme kad su ljudi podvrgnuti konstantnoj interpelaciji pedagoške ideologije sudjelovanja i interaktivnosti, interpasivno ponašanje nekih ljudi možemo vidjeti kao čin otpora. Kao ljudski pokušaj zadržavanja razdaljine i ponosa, kao odbijanje uplitanja u glupave, ponižavajuće igre.
Just do it!
Za kraj još jedno vrlo aktualno pitanje. Svijet se suočava s epidemijom tjeskobe i depresije. Taj problem pogađa pripadnike svih društvenih klasa, u najrazličitijim okolnostima i uvjetima. Bili ljudi bogati ili siromašni, živjeli “uredno“ ili “neuredno“... Čini se da psihičke smetnje postaju sve manje izbirljivima. Koji su, po Vama, mogući uzroci ovog rastućeg problema?
Dobro pitanje. Kao što sam ranije spomenuo, kad ljudima neprestano govore da “budu ono što jesu“, oni razviju tiranski, despotski Superego. On ih više ne bombardira zabranama, kao u Freudovo vrijeme, već ohrabrenjima: “Ti to možeš!“. Stoga ljudi počnu očajnički stremiti “samooptimizaciji“. To ih, naravno, baca u beznađe, pošto u stvarnosti ne mogu postići ono za što su navodno sposobni (astronomski velik broj orgazama, pobjeda u maratonu, ogromni poslovni uspjesi itd.). Tiranski Superego prisiljava Ego da uživa bez granica. Blagi se Superego smiješi Egu koji vjeruje da je takvo što moguće. Depresija se javlja kad tiranski Superego u potpunosti opkoli Ego, ne dozvoljavajući Egu nezavisnu točku gledišta iz koje bi na sebe mogao gledati s blagonaklonošću, i smijati se vlastitoj konačnosti.