In memoriam - Da ili ne

Svi smo mi ovdje

Jer ne možemo biti negdje drugdje

Boris Maruna: Ja nisam partijski čovjek

Borisa Marunu upoznali smo u ljeto 1995. godine, kada je, zbog odlaska dotadašnjeg glavnog urednika Vijenca, Slobodana Prosperova Novaka, trebalo posložiti novu uredničku ekipu. Govorim “mi”, jer je za neke od nas, koji smo u Novakovu Vijencu surađivali, Boris bio nepoznanica. Upoznali smo se zapravo tek na večeri primopredaje redakcijskih dužnosti, na jednoj od tipičnih novakovskih fešti, u dobrom raspoloženju, s dobrom klopom i energijom dobrih ideja. Vrijeme vizija i vrijeme mogućnosti. Tijekom nekoliko sljedećih godina, u Vijenac su dolazili mlađi i mlađi suradnici, tadašnji apsolventi ili studenti završnih godina – uglavnom književnih ili filozofskih studija. Katarina Luketić, Boris Beck, Dušanka Profeta, David Šporer, Nataša Govedić, Nikica Gilić. I oni su upoznavali Marunu, i Maruna je upoznavao njih. U sinergiji tih generacija, gdje smo se Dean Duda i ja mogli osjećati više kao posrednici, nastao je početkom 1999. Zarez. Punih osam godina Boris Maruna potpisivao je Zarez kao nakladnik. Ironizirao je funkciju direktora, nikada nije konzumirao ulogu “šefa”, ne, on je – kao što je napisala Grozdana Cvitan – čvrsta poveznica naših odnosa, podmetnuo svoja leđa jednom čudnom poduhvatu pokretanja nezavisnih novina za kulturu. Svoja široka duhovna leđa. Svoja leđa ispod kojih su plućna krila već teško disala i hvatala zrak.

Sve se to događalo u vremenu složenih unutarnjih zapletaja hrvatske kulture (i države) koji su se koncem devedesetih doista mogli mjeriti sa samoubilačkim zapletajem crijeva. U tekstu pod naslovom Nemamo čak ni Pinocheta, u zadnjem broju “staroga” Vijenca (3. prosinca 1998.), ondašnju je stvarnost Maruna opisao sljedećim riječima: “Premda je sunce blizu zalaza, naša je vlast od jutra do ovoga našeg (su)mraka razvila takav osjećaj za dodir da bi joj svakako, trebalo, napokon, preporučiti da ništa ne dira, da stvari ostavi kakve jesu, jednostavno pusti na miru. /…/ Ali usrdno se moli da ne diraju ni preostala poduzeća, ni pošte, ni kulturne ustanove, pa čak ni javni zahod na Trgu bana Jelačića. Jer, s obzirom na dodir koji je razvila naša vlast, mitski Midin dodir zapravo nije vrijedan spomena. Što god dotakne u ovom našem trijumfu, istoga trena pretvara se u merde. Krvavo i bez šale”.

Drugi glas

Svaka dva tjedna čekali smo, pa čitali, uvodnike za Vijenac Borisa Marune. Čitali smo njegove pjesme, unatrag, neke druge tekstove. Onda su se pojavili prijevodi: tekstovi koje je htio prevesti na hrvatski jer je mislio da ih moramo pročitati – da bismo razumjeli njega i sve ono što nismo poznavali. Octavio Paz, Fernando Savater – tekstovi koji su govorili jezikom koji nam nije bio blizak. Kombinacija liberalizma i socijalizma, apsolutni zahtjev za pravima pojedinca, apsolutni zahtjev za ideju solidarnosti. Imala sam ponekad dojam da je Maruna došao u Hrvatsku iz drukčijeg, ne želim reći drugog svijeta. Svakako, govorio je drugim glasom, onim drugim glasom koji je predstavio prijevodom eseja Octavija Paza u knjizi Drugi glas: to je glas pjesništva, onaj koji odabire (stvara?) prostor slobode. “Sloboda nije filozofija”, kaže Paz, “pa čak ni ideja: ona je pokret svijesti koja nam u određenim trenucima nalaže da izgovorimo dvije jednosložnice: “Da ili Ne.”. Upravo je u tom trenutku izbora točka sloboda: reći Da ili Ne, određenoj stvarnosti koja se nudi. Uredništvo Vijenca, pa onda Zareza, u kojima smo radili, po mnogim crtama nije bilo homogeno, od generacijskog identiteta do ideologijskog sklopa kojemu je tkogod bio sklon. U nečemu – a to je bilo najvažnije – očitovala se naša homogenost: u odlučnosti da svatko izabere svoje Da ili svoje Ne, kao odgovor na pitanja stvarnosti koja su se postavljala.

Naravno, u maniri povijesti hrvatskih intelektualaca, moglo bi se reći da je našu nehomogenost poništila zajednička pozicija otpora – pozicija koja se s vremenom rasula, pa pojedinačne biografije onih koji su u najširem smislu podupirali Zarez 1999. sada vode u različitim pravcima. Namjerno neću navoditi putokaze prema institucijama jer ovaj tekst nije bedeker za snalaženje u pozicioniranju nasukanih intelektualaca. U tu grupu, bez sumnje i stida, ubrajam i sebe: negdje jesmo, negdje odrađujemo plaću, negdje objavljujemo tekstove u kojima je višak onoga što želimo reći. Onoga što inače mislimo – a to uglavnom, hvala Bogu, ne želimo niti identificirati niti stabilizirati.

Etika izbora

Otkako je umro Boris Maruna, mislim samo na knjigu Etika za Amadora Fernanda Savatera. Bila je to jedna od knjiga koje je Boris spominjao, na kojima je radio, iz koje je volio citirati. Objavljena je u nas 1998. godine, u prijevodu Karla Budora. Ta je knjiga bila jedna od točaka Marunina – doslovno novoga svijeta koji je donosio, koji je bio drukčiji i u svom stilu i u svom sadržaju, koji se nije temeljio na referencama na koje smo navikli. Mogla sam za Marunu reći: piše odlične kolumne. Da, pjesme su mu lijepe, daju misliti, ostavljaju upitnik. Zapravo, slažem se s većinom stavova koje iznosi. Učila sam, učili smo od Borisa Marune.

Etika za Amadora je antipedagoško tumačenje etičkih problema, upućeno petnaestogodišnjaku, u Savaterovu slučaju najprvo konkretnom primatelju, pa onda čitateljima. Za Marunu i krug njegovih čitatelja/slušatelja, bila je to uzorna knjiga koja ne propovijeda već samo govori, koja ne daje konačna objašnjenja već postavlja pitanja. Koja upućuje na razmišljanje i ostavlja otvorene teme svakome od nas: ako je nešto dobro za mene, nije za društvo, kako ću odlučiti? Da ili Ne? Ja ili Drugi? Misliti i odlučivati, ne ponavljati zgotovljena rješenja.

Cjelina razumijevanja došla je kasnije: činjenica, iz tekstova zapravo bjelodana, da je intelektualni svijet Borisa Marune jasan i koherentan. Što nas je prije zbunjivalo? Trideset godina odsustva? Antikomunistički i socijalistički stavovi ujedno? Pjesnički prijelazi koji su spajali par ženskih nogu, kardinalski zbor i odmak od partije? Boris Maruna bio je, i ostao – a to hrvatska intelektualna i politička scena nisu znali artikulirati – primjer liberalnog intelektualca. Posve neprepoznatljivog, jer nije bilo tradicije na koju bi se moglo osloniti. Bio je liberal i libertinac po svojoj konstituciji i po odabiru, ujedno, ali nikako prema konstrukciji liberalne ideologije koja se oblikovala u Hrvatskoj u drugoj polovici devedesetih.

Hrvatska je, sudeći po mnogo čemu, i danas podijeljena na mi i oni, od političke polarizacije, preko koncertne publike u Maksimiru, do blogovskih opredjeljenja. Od prilike do prilike miješaju se strane i sasvim sam sigurna da bi Maruna ponovo zavapio da mu Hrvati idu na jetra. Ili bi možda otvorio neki dugotrajni i ubitačni blog, koji bi ukrstio rečenice s monolozima “liječenog katolika” ili “markizdegasadea”. Možda bi to, u današnjem medijskom prostoru, bila jedna od rijetkih mogućnosti za otvaranje, makar i provizorne dijaloške situacije. U takvoj virtualnoj dijaloškoj situaciji, mogu samo pobrojati koje bi bile Marunine prednosti: liberal po konstituciji sa znanjem i metodom ubitačne jezuitske argumentacije. Pojedinac koji ima osobna uvjerenja a istovremeno zagovara ideju čovječanstva. Drugi glas. Prijestup postojećeg i potvrda mogućeg ujedno. Glas strasti i uvida, rekao bio Octavio Paz, glas istovremeno s drugoga i ovoga svijeta, star i upravo današnji, starina bez nadnevka.