Da ti ga zasejvam

Uvijek sam u nekoj gabuli i teškoj gužvi, ili zbog poslova; onih artističkih (znači radova/nju za čavle), ili nekih kućnih… tako da nema termina na koji stignem, bez barem malo zakašnjenja, predati likovna djela, tekst, i drugo sliknuto, iako uvijek prisegnem svime i svačime – “Ovoga puta nema zabune, eto deset dana počinjem djelovati unaprijed, i ima bre da bude gotovo na vrijeme”! E, u svezi poslovanja, tu neka bude jasno – nisam Ja neka bajna muškarčina pa da štogod popravljam i na taj način budem koristan član svoje svete male obitelji (ako se kaj zaštopa, ili procuri – šef je jedinstvena Jedina). Moje radno mjesto je u kuhinji! Žena radi u školi kao profesorica, a Ja sam kakti “slobodnjak”, pak lipo idem skoro svaki dan i u Pule! YES, to moram malo pojasniti: u Korčuli je do 2003. godine (već sam pričao o tome, ali ne zamjeram ak ste pozabili)… bila točiona vina i rakije zvana PULE, gdje se polubadava moglo i piti i gdje se sakupljala uglavnom domaća kumpanija; od starih al i mlađih alkosa, do šljakera koji bi poslije marende tu drmnuli pivce, gembač il bevandu… i na koncu do lokalnih “uglednika” iz općine, direktora hotela, profešura, dotura i jednog jedinog KO – veterinara, i tsl. A moje “Artističko & Šešula-tističko” društvo, kada bi odlazilo u kupovinu namirnica, obvezno bi svratilo u Pule na piće. I sada pri ljetnim, duljim susretima, kao i kod rijetkih nalaženja u Zagrebu, pa i pisanjima mejlova na Šešula Chatu… Pule ima svoje zasebito značenje. Primjerice; Ivan Faktor je poslovno u Zagrebu, stalno visi na projekcijama tijekom nekog filmskog festivala, ili pak montira novi film, ili dogovara i radi novu izložbu… il bok te pitaj kaj (?)… uglavnom nonstopno je zauzet, nu, ipak ponekad dogovorimo ujutro kratki sastanak u Puleta. Makar će on ubrzo imat JURIŠ na artovanje, a ja na ratovanje s “kumicama & kumekima” po Dolcu (navodnici; jerbo ima samo jedna… kumica – skulpturica… vizualni promašaj penala, ali ipak ima!).

Još samo jednu rundu

S njime (Ivanom), ulogu te divne korčulanske izbe preuzima birtija Potepuh na Opatovini, gdje zna na suncu i među prodavateljima metla, keramičkih tegla i svakakvog cvijeća biti osobit štimung! Osim tog, malo “luksuznog” Puleta, ima i Pule više nalik originalu, jeftina špajza divnog imena Sunce, gdje se kadikad nađem sa jedinim zagrebačkim Šešulanom Ivicom Zecom – Zekom, a često i sam sa sobom. Najme; da bi odmorio sve bolnije aterosklerozne noge, odnosno po naški reknuto… donje ekstreme začepljenih arterija – odem tamo jer je sve jeftinije, plus imam svoju “šankersku” stolicu, ali do “izloga”, kroz koji mogu promatrati rulju… interesantne kupce, preprodavače i preprodavačice koji su zamijenili kumove i kumice i koji svako malo, bilo ljeti bilo zimi, trknu u taj “moj” ćumez ili da se ugriju, ili da se rashlade pićem… & u zadnje vrijeme sve manje zanimljivih, a sve više prisutnih kosookih putujućih digitalnih foto – video kamera, oliti turista. Uza sve, ovdje uvijek nalete i neki drugi artisti-alkohisti, štono također ponekad uistinu osunčano Sunce smatraju svojom rupom, iz koje dobivaju “opskurnu” naopačku sliku. I onda me pozovu da se ugodnije smjestim na udobnije sjedalo, vanka na miću terasicu, i, i obično tad zajebem stvar, te s njima provedem izvjesno, za kuhara koji je određen satnicom, pogubno vrijeme. Ima ih više, no najteže mi se riješiti dobroćudnog Saše Meršinjaka… (“Ajde stari, još samo jednu rundu”).

Ma volim ja njega i njegovo jedva razumljivo pisanje ručne abecede, knjige proze i poezije, napadaje kašljanja do izbijanja suzica – tegobica, međutim u jednom trenutku moram mu reći: “Bok, ne mogu više ni sekunde ostati, pobjeći će mi svi prokleti autobusi prema (za sada) predzadnjoj stanici – Mirogoju, pošto su tupi ZET-ovci napravili takav vozni red, da sve linije kreću skoro u isto doba, pa ako promašiš njihov polazak, moraš čekati 15-tak minuta da se busevi opet skupe, što znači da ću i danas kasniti s ručkom”. I ne stignem mu predati isprintan, prošli puta ovdje obećan novi poetsko-kompjuterski uradak, što je vjerojatno i bolje, pošto bi voditelj Jutra poezije prokleo takve stihove.

O spamovima i umjetnosti

SPAM PJESMA br. 2

She wants a better sex? All you need’s here! / From: “T-Com sigurnosna zaštita” / We love Beast P0rn,may be you too? / Corel Draw / 5 best quality animalsex sites of this month for you! / the best prices for impotence m3d$! / Other guys are improving themselves..are you? / Human Growth Hormone… o poeziji u prozi da i ne pomišljam… mora da bi ga prije vremena trefil šlag:

“T-Com sigurnosna zaštita je do danas za Vaš korisnički račun spriječila isporuku 149 virusa i 343 neželjene poruke / POKUŠAJ PRIJAVE ID / Ova poruka poslana je upotrebom T-Com Webmail usluge / Uživajte u shoppingu ne napuštajući udobnost svoga doma! / Ova elektronička pošta (i sve priložene datoteke) je povjerljiva i namijenjena je osobi ili osobama na koje je naslovljena / Pošiljatelj ne prihvaća nikakvu odgovornost za bilo kakvu štetu ili gubitak podataka do kojeg može doći korištenjem ove elektronske pošte / Hvala Vam na suradnji…  I, I… TAKO DALJE!!! Super, kaj ne?

Tko je autor pjesama, pitat će se neki nadobudni prištavi, pubertetski, uglavnom gimnazijski “poeta”, te kako takove “besmislice” mogu uopće biti pjesmice? Je, je… dragi mladi čovječe, i ja sam u tvojim godinama imao neke sumnje (neodređene i kratkotrajne) prema suvremenoj umjetnosti, točnije tadašnjoj recentnoj “IN” umjetničkoj praksi, kako literarnoj tako isto i vizualnoj… (joj pardon, još sam išao u osnovnjak kada sam prevazišao sve ART INHIBICIJE… i počeo već tada primjenjivati za okolinu sulude postupke!).

Za promjenu

Groblje

Jedan kos me cijelo vrijeme pratio. Odvukao na drugu stranu pri putu s maminog  na tatin grob. Najlon vreće i latice od cvijeća letile su na sve strane, makar nije bilo niti V od vjetra!

“Koji ti je vrag došao glupa kompjuterska kanto, otkud sad sejvaš ovaj zastarjeli i odbačeni (makar istiniti) tekst” – po tko zna koji se puta naljutim na Kompića?

“Ta dogovorili smo radni naslov ovog Egotripa: DA TI GA ZASEJVAM, pa rekoh ajmo sejvat, kopipestirati, kako god želiš nazvati taj proces(?)”… pravda se moj kompa. “Ali, blento blentavi, jesam li ti dao na znanje i ravnavanje kako ćemo (za promjenu) izbjegavati bilo kakve ekscesne tekstove; poput onih blasfemičnih o Kristu i njegovoj d.o.o. firmi, zbog kojih me nekolicina ljudi i ljudica grdo gleda, crnih i DUHovitih razgovora i samo spominjanje Onoga Svijeta, nepristojne izraze, svako psovanje – pička ti materina(!), a naročito ELEKTRONSKE BASNE!!! Zato čkomi i ništa ne čini, pusti mi tipkovnicu na miru! Kada ja zaćorim, dam ti da ga zasejvaš kome god želiš – šparhetu, vodoinstalateru, Cici Kranjčaru, pjevačkom i pljuvačkom HAZU – senilnom zboru Mirogojski dječaci, svim junacima domovinskog rata koji su se držali parole BOLJE TORBA U RUCI NEGO GLAVA U TORBI, a možeš si ga zasejvat i svojoj miljenici veš mašini, ako ti da. Kužiš? Sad bum ga ja usejval kome se meni hoće, bez obzira pristaje li? Čak ne bum ni pital – ‘DA TI GA ZASEJVAM’? Kao ona najveća štiklasta konceptualna umjetnica, tj. pevaljka, kojoj to priznaje zdravoj pameti sve sumnjiviji, nekada nesumnjivo bolji član Jutarnjih kolumnista Josip Pavičić (nebuloznom komparacijom izvornih performera, koji s margine i sa svojim petminutažnim godišnjim TV-nastupom ne mogu utjecati na društvena gibanja, dok ta splitska Tramontana dobiva cijelih sat vremena udarnog termina, pred parminutni eurosongovski nastup)… Hoću reći – kolikim je Hrvatima i Hrvaticama i ostatku drugih naroda ona zasejvala, bez pardona i upita, pa nikom niš. (Unatoč činjenici da je tista Vetrina, prema Yu-zvijezdi Radojki Živković iz polovice prošlog stoljeća, čista amaterka)… E, kažem, ako može takva glupača posejvat ama baš sve živo, što ne bi Ja, 100 x vrjednija i kvalitetnija osoba, bar malo nekome zasejval. I rekli smo da ćemo biti zabavni, kanto kantasta, daklem – budi kuš”!

A patikama ništa!!!

Najdraža “rubrika” u Šešulastom Chatu, svim je sudionicima postala zbirka starih mejlova, koju je pokrenuo i koju svakodnevno marljivo i točno obrađuje Scheschulan aus Deutschland – Krunoslav Stipešević Stipe… “Dogodilo se na danasnji dan na Sesula-chatu”… pa ću evo tukaj, pokoji puta zasejvati nešto iz mejlova od prije godinu i više dana, otkada djeluje taj neobavezni, prijateljski tzv. Chat (tak zvani, jer ima na Gmailu i “pravi” Chat, imamo i skipića pa se i čujemo, naravno svi osim mene, no ja mogu, kao u živo, čitati što mi želi reknuti “posada”, a njima govoriti, jer nisam gluhonijemac, već (nego) samo glohojemac. Da budemo štoskasti evo kaj se, između ostalog, desilo 14.05.2006. nedjelja, odnosno na taj dan 2005. godine… e – mail gospe B.F. ( stari vic):

“Istina, cula sam ga prije, otprilike, 40 godina (MAJKOMOJAMILA!!!), ali mi je, eto, kraj ostao u dobrom sjecanju i koristim ga cijeli zivot!

Dakle, ide otprilike ovako:

‘Hvalili se Amerikanac (Ameri su nam onda bili vrhunac zlocestog kapitalizma, u sebi smo samo mogli sanjati da poznajemo nekoga u Americi), Nijemac (mogli smo samo sanjati da nam netko radi u Njemackoj, a ne ko danas da imamo i Niku i Stipeta!) i (jebiga) Jugoslaven… cije su patike najbolje na svijetu? Veli Nijemac: ja u njemackim patikama skocim s treceg kata i nije mi nista! Veli Amer: ja u americkim patikama skocim s petog kata i jos pola sata odskakujem! Veli Jugos: ja u borovo patikama skocim s osmog (!) kata, razbijem se ko picka, a patikama nista’!!!

E, zbog ove picke ga ti Bojana ni ne znas; pred tobom se to nitko ne bi usudio ispricati, a ja sam ga, valjda zato zapamtila – to mi je, valjda, prva picka u zivotu hahahahahahaha ........................ a vama? HAHAHAHAHAHA

i, eto, tako mi je to ostalo za cijeli zivot: .....  a patikama nista”!

Jesam zasejval GOSPU BLANANAJKU, koja je i inače super nadarena za zafrkanciju, i tu je čisti artista-performerista, a koliko sam doznao od drugih, jerbo otkako se znam s tom izuzetnom ženom, sam gluhasti i nisam je imao prilike čuti – peva sve u 16, tako da joj ona splitska pevaljka Bura Vucković nije nego… do malko iznad koljena. Plus svega, ta Ševe nema smisla za humor, pa je ne treba ni posejvat. Odmah bi išla bre da peva po Srbiji i zaradi za sudovanje! Fučkaš takvu “umjetnicu”, zato ću ja zasejvati najnoviji štos svoje Šešulanske gospe, iz naravno stalno aktualnog i aktivnog Chata:

“Pitanje: koja je najbolja bolest?

Odogovor: skleroza!

Pitanje: zasto?

Odgovor: zato sto nista ne boli, a uvijek cujes nesto novo”!!!

Hmm… što mi je u tome tako blisko i poznato?