Dada u srednjem vijeku: magijski performansi

Rad koji je pred nama objavljen je 1968. kao posebni broj malog časopisa po imenu APERO, koje je trebalo shvatiti kao neku vrstu skraćenice od Politliterarisches Aperiodikuma. Mjesto izdavanja bio je Gurtendorf kraj švicarskoga Berna, a izdavač mladi Walter Zürcher (suutemeljitelj različitih bajoslovnih podrumskih diskusija!).

Kao i sve donekle samostalno objavljene stvari koje su nastale iz fanatičnog traganja za umjetnošću i kulturom izvan potpuno komercijalne i međunarodno prihvaćene mode šezdesetih godina, on se danas traži kao rijetkost i doživio je bezbrojna piratska tiskanja, nad kojima se teško može imati pregled. Utješno u tome je što su svi odgovarajući pokušaji danas sve bolje shvaćeni. Mladi, korak po korak, otkrivaju u cijeloj novoj jezičnoj oblasti otoke stvaralačke samovoljnosti u najnovijoj prošlosti, po kojima se traga za duhovnim životom i obrazovanjem lišenim tutorstva.

Nažalost, dugo nisam odgovorio na upit Libertad-Verlaga iz Berlina o tiskanju novog izdanja (takoreći prvi put s odobrenjem prvobitnog izdavača): razmišljao sam kako bih taj tekst iz srednjeeuropskih hipi-godina trebao nekako lektorirati ili ga dopuniti novopronađenim izvorima. Ali sad vjerujem da bi neki rad koji je nastao u jednom naletu, a koji bi se kasnije (iz sasvim drukčijeg ozračja!) želio izmijeniti, izgubio time svu svoju izvornost. Ako ga čitatelji žele, onda ga zbog toga treba izdati po mogućnosti nepromijenjena – i onda na istu temu napisati sasvim novu knjigu.

Dada u srednjem vijeku dokazuje tri stvari koje šezdesetim godinama danas daju sve veće značenje. Prvo: one pokazuju teoriju uz tadašnje pokušaje da se stvori umjetnost u kojoj bi opet zajednički djelovali ton (muzika), glas (lirika riječi) i svjetlosni efekt.

Drugo: u vrijeme svekolikog ujednačenja u okviru tehnološke civilizacije i unatoč pomanjkanju raspoloživih izvora u ovom slučaju se radilo o ponovnom otkriću korijena vlastite kulture. Neki glazbenici, s kojim smo u ono doba imali priliku surađivati, stekli su tad značenje u svojoj pustolovini da nađu domaće temelje za rock i s tim povezano ekstatično pjesništvo.

Treće: u vrijeme praznovjernog kulta izrazito jednostrano shvaćanih vrijednosti zapadnog svijeta, malo-pomalo nailazilo se i na druga duhovna strujanja o kojima dogmatska znanost o kulturi 19. stoljeća (imperijalističke industrijalizacije i kolonijalizma!) najčešće nije ništa govorila: a i nakon propasti domaćih pučkih kultura svoje su utjecaje na Zapad donosili nomadi, Tatari i Turci, židovsko-mistični Hazari i s Indijom povezani Cigani, koji su još sačuvali sjećanja na vlastito šamansko porijeklo

Moderno pradoba

U Zürichu, 1917., u čijoj je neposrednoj blizini bjesnio rat i gdje se Lenjin pripremao za svoje skorašnje preuzimanje vlasti, mnogi su obrazovani ljudi i umjetnici, najčešće izbjeglice iz smrtno zaraćenih zemalja, izgubili vjeru u valjanost svojih civilizacija: kultura se nalazi samo među “barbarskim primitivcima”.

 Srušilo se sve prokušano i stabilno. Čovjek koji je budno doživljavao svoje vrijeme osjećao se, kao i već prije toga futuristi u Italiji i Rusiji, poput suvremenog nomada: Teško onome tko s ispraznom nadom u vječnost / želi svome srcu, svojim nogama i kućama pustiti korijenje! / Ništa se ne smije graditi /samo svoj šator pobosti (Non construire si deve, ma accampasi).

U Zürichu, otoku mira i Lenjinovoj odskočnoj rampi za svjetsku revoluciju, rasplamsao se, dakle, 1917. dadaizam, koji je za Huga Balla, jednog od njegovih velikih utemeljitelja, barem kako ga citira Huelsenbeck, bio ni manje ni više nego paklena misa kroz koju sam morao proći kako bih stigao k Bogu.

Besmislene čarobne formule, glasovi i tonske pjesme zaprepaštavale su humanistički obrazovne filistre, ali su za njihova začetnika Balla bile najdublja alkemija riječi, dakle potraga za magijskim porijeklom jezika a time i duševnog postojanja.

Tih je godina sličnih pokušaja inače bilo puno: u Rusiji su se Velimir Hlebnikov i prijatelji bavili pjesništvom koje je za razumijevanje, za um bilo besmisleno (zaumno), a kojemu su primjer neskriveno nalazili u staroslavenskim bajalicama. U Americi je science-fictionar H.P. Lovecraft svojim grozomornim pričama dao trajnu čaroliju.: stranicu po stranicu napunio je čudesno nerazumljivim imenima zabranjenih knjiga i demonskih sila, izveo je na scenu predstavnike tajnih kultura i pustio ih da otpjevaju magijske formule koje nijednom ljudskom jeziku nisu poznate. I za njega se zna da je pritom i sam kao predloške koristio prave čarobnjačke spise, pa npr. i one što ih je obnovio čudnovati Francuz Eliphas Levi.

Ali najjasnijom ostaje izjava dadaista Huga Balla da je dobar dio svoje glasovne lirike preuzeo iz prastarih čarobnjačkih djela.

Taj poticaj, u to doba najmodernijeg, najnovijeg, najzaprepašćujućeg, na gotovo sasvim zaboravljeno, prastaro, na stvari koje je inkvizitor stoljećima pokušavao uništiti, a prosvjetitelj onda prezreo kao praznovjerne gluposti, zacijelo je jedna od neobičnijih pojava novije povijesti: približavanje žive kulture, bolje rečeno, svih još živih elemenata nekoga kulturnog kruga predajama podzemlja, najvažnije je obilježje svakog prijelomnog doba. Nakon jedne civilizacije čije je napredovanje očito vodilo u slijepu ulicu, prinudno slijedi vraćanje na polaznu poziciju, a time i na traganje za čvrstim temeljima daljnjeg razvoja. Nakon dana satiruće radinosti sad cijele narode, kao i pojedinog čovjeka, obuzima sklonost prepuštanju noćnoj strani vlastitoga unutarnjeg bića, spasonosnim, uravnotežujućim, stvaralačkim snagama sna.

Križaljka za istraživače riječi

Jezična istraživanja često upravo beskrajnih čarobnih formula po starim čarobnjačkim knjigama nailaze na gotovo nerješive poteškoće: Perlicke-Perlacke, te vjerojatno najomiljenije riječi lutkarskih igri oko dr. Fausta izgleda da potječu izravno iz romskog jezika: On u zastrašujućoj faustovskoj paklenoj sili i drugim vještičjim djelima podsjećao je istraživače na slog sa istim glasovima iz indijske i tibetanske mistike; Abracadabra se objašnjavala imenom gnostičkog boga Abraxasa; u tarotu su nađene hebrejsko-kabalističke zagonetke i rune iz islandske Edde; poznata sator-formula također je jednako tako očito tumačena iz latinskog (Treichel), kao i iz novokeltskog (Rabe) itd.

Jezično porijeklo demonskih imena ili čarobnih slogova koji se daju beskrajno nadovezivati katkad može u neku ruku biti i besprijekorno, a onda često neka riječ stupi naknadno, iz nekog drugog kulturološkog kruga u lanac sasvim novih odnosa, prizvuka i misaonih povezanosti, time dobivši sasvim neočekivani smisaoni sadržaj: ime aztečkog božanstva Huitzto-pochtli prodrlo je u domaću pučku kulturu i brzo je zazvučalo sasvim slično nazivu dobrih kućnih duhova prvobitnog njemačkog jezika – Vizli-Buzli.

Tako je svrgnuti indijanski vladar postao važnim građaninom našega svijeta duhova. On je zauzeo, pored ostalog, glavnu ulogu u bajkovitom djelu Der Karfunkel J.P. Hebela, u Švicarskoj je pod imenom Schmutzli postao onaj koji oko Božića hoće kazniti i odnijeti zločestu djecu, a u jednoj je luzernškoj uskršnjoj igri čak nazvan vražjim poglavicom!

I orijentalni je Belzebub u njemačkom govornom prostoru vjerojatno shvaćen kao Pelz-Bock i odgovarajuće predstavljen; Slaveni su ga, čini se, istovremeno izjednačili sa svojim starim, po zvuku sličnim poganskim Bel-Bogom (Bijelim bogom) itd.

Narječje duhova

Stari čarobnjaci, putujući poznavaoci crnih knjiga, veliki magičari koji su postali poznati u povijesti, smješkali su se svim pokušajima da se otkrije smisao čarobnih slogova u njihovim knjigama: pa već se Lucijan sprdao s nerazumljivim barbarskim glasovima u čarobnim formulama, a Sirijac Jamblichus (De mysteriis Aegypt) naučavao je da su takve tajne riječi upravo božanskog porijekla te da su zbog toga posjedovale našem umu tajno značenje – što su neobičnije, nerazumljivije, to su i dostojnije poštovanja, izvornije, neiskrivljenije, a također i učinkovitije. Isto su tvrdili i Agrippa i noviji teurzi.

Stara knjiga o Faustu zna da čarobnjaci na svojoj visokoj školi u Krakovu barataju kaldejskim, perzijskim, arapskim i grčkim riječima i da ondje uče kako se navode takvi nazivi za prizivanje duhova i drugih čarolija – dakle, stječu umijeće pravog izgovora neobičnih slogova, što mi ovdje, razumije se, ne možemo pridodati našim primjerima magičnih čarobnjačkih stihova! I Paracelsus je utvrdio kako se u bezbrojnim knjigama crnih umjetnika, ili kako on lijepo kaže, nigromantijskih pjesnika, pojavljuju mnoge riječi koje ne spadaju ni u jedan jezik, zbog čega je svaki pokušaj njihova prevođenja osuđen na propast.

Kasniji protivnici čarobnjačkih knjiga tvrdili su otprilike kako su one morale biti nerazumljive, potpuno besmislene, već zbog toga što su se obraćale samom vragu, utjelovljenju svega zamršenoga, nesređeno-kaotičnog. Herpentilijeva crna magija, zapisana navodno u Salzburgu 1505., objašnjava, međutim, tobože zbiljski: Znanost prizivanja duhova ne sastoji se od mnogih i razmetljivih riječi, nego od tajnih i samo duhovima poznatih, a nama nepoznatih riječi.

Mađioničari jezika

Horst (1826) je ustvrdio: Od 15. stoljeća naša je dobra njemačka domovina, po Keyssleru, Männlingu i Rothu, istovremeno preplavljivana talijanskim, španjolskim, danskim i njemačkim cirkulatorima, Ciganima, šarlatanima, prevarantima i ljudima u to doba zvanim korjenašima, ili putujućim liječnicima ... i svim proizvodima praznovjerja, amuletima, talismanima i osobito slikama mandragore.

Ti putujući ljudi, koji su živjeli i izvan i unutar čvrstog državnog sklopa i područja moći crkvenih vladara, ti su se putujući muzikanti, pjevači na godišnjim sajmovima – kao svjedočanstvo vremena treba samo pročitati Carminu Buranu ili Villonovu poeziju – osjećali iznad svih državnih i jezičnih granica, kao silovita cjelina: među njima je nastao neobični dijalekt autsajdera, argo, rotwelsch, jänisch itd.; dijalekti koji su međusobno lako razmjenjivali svoje izraze, a koji su višim slojevima bili nerazumljivi.

Gotovo apsolutno neodgonetljivi jezik, koji je zahvaljujući tim slojevima putovao po cijeloj Europi, vjerojatno je – ovdje se radi samo o jednom tumačenju jedne jedine strane cijele te pojave! – osobito upečatljiv izraz tog umijeća s riječima, često sjajno razigrani stvaralački nagon tog tako dugo iz kulturne povijesti protjerivanog podzemlja: na sličan su način najzad i dadaistički, konkretni, kvazimagijski elementi u lirici, a sad i u šlagerima (Yeah-Yeah), reklamnim sloganima, teatru apsurda, zbornom političkom govoru itd. danas opet veza, znakovni jezik među grupama koje su slična mišljenja, koje čak posežu i za istim poticajnim izvorima iz prošlosti, a žive u sasvim različitim područjima moći novoga kulturnog podzemlja.

Za te prividno sasvim vražje-kaotične čarobne formula koje, pomiješane s okultnim imenima astralnih demona i vladara podzemnog svijeta, Arielom, Marbuelom, Barbuelom, Astrarothom, koja magičar satima šapće ili ih izvikuje u olujnoj noći, vrijedi isto ono, čak još i u većoj mjeri, što se može ustvrditi za molitvu (kao umjetničku vrstu u biti srodnu magijskom prizivanju duhova): molitva je po svome biću lirski eksplozivna, a ne epski konstruktivna ... Epski duh svoje lice gradi, u tome je sličan znanstvenome, komad po komad; lirski ga hvata jednom rečenicom... Zahvaćen olujnim vrtlogom čovjek leti kao zrno prašine, vrti se u zakutku i iz srca mu se otimaju krici, bolni ili oduševljeni. A onda se odjednom olujni vjetar smiri i ljudski se duh iznemogao nađe na tlu. Molitva, najviše lirsko očitovanje, još manje poznaje konstruktivne prijelaze negoli ostala lirika... Da magične formule, bačene u svijet iz najviše snage duše, nisu djelovale, to ne može osporiti nijedan čovjek koji je čitao strostruka izvješća o tome: razumije se da ne smijemo zaboraviti da magičari svoje čarobne riječi potkrepljuju magijskim kađenjem, dakle utjecajem stanovitog sastava brižljivo odabranih čarobnih biljki. Čak je i pred prosvijećenim znanstvenicima, koji su neprijateljski raspoloženi prema svakom praznovjerju i koji su pokušali isprobati tu ozloglašenu botaničku stranu starih magičara, unatoč svekolikom unutarnjem otporu prema dimnom učinku, nastajao svijet fantastičnih vizija ...

Konkretne sličice bezbrojnih vrsta astralnih duhova, demonskih sila, zvjezdanih bogova, vražjih vladara, elementarnih bića itd., koje su ukrašavale nešto kasnije magijske knjige i njihov nerazumljivi sadržaj, samo su, razumije se, prilagođavanje po salonima izblijedjele magijske predaje površnoj, klasicističkoj umjetnosti višeg sloja. Stalni pokušaji starih Roma, tragača za blagom, te nigromantijskih pjesnika s njihovim zamršenim, neobično apstraktnim linearnim pismom, karakterima, runama i simbolima neshvatljivih igri kozmičkih sila, da prikažu svemir, da ga učine vidljivim, često nas, međutim, neobično podsjećaju na Kleea ili Kandinskog.

Tako nam se s današnjeg stajališta, barem ako pokusno pođemo od suvremene umjetnosti kao pokušaja prodora u spoznavanje svijeta, čini ovdje mogućim samo još jedan zaključak, a to je zahtjev za razmatranjem i priznavanjem mišljenja svih onih šarlatana, putujućih učenika, kopača mandragore, uličnih pjevača, prodavača čarobnjačkih knjiga, kao važnoga pripremnog stupnja suvremenog mišljenja – upravo ondje gdje je ono stvaralačko i gdje pokušava stvoriti most za stvaralačku budućnost.

Otkrivači podsvijesti

Svojim čarobnjačkim pjesmama, svojim biljnim kađenjima i zaboravljenim običajima magičari su uranjali u mistična raspoloženja, u snove koji se ne daju prepričati, a zahvaljujući kojima su, kako su vjerovali, spoznavali ono što duboko iznutra povezuje svijet.

Već je Jamblichus naučavao: Plodovi i darovi pojavnog svijeta su različiti, ali uvijek usrećujući. Prisutnost bogova daruje našem tijelu zdravlje, duši krepost, umu čistoću, uzvišenije energije, božansku ljubav, prekomjernu radost, i najzad predstavlja ono što nije tijelo kao da je tijelo, očima duše kroz tjelesne oči.

U jednoj sagi, jedan po Paracelsusovu učenju prizvani duh, kralj čovječuljaka od Untersberga, obećava magičaru sljedeće: Trebaš naučiti razumjeti glas vode, jadikovanje vjetra. Saznat ćeš da životinje imaju svoj jezik! Životnom eliksiru i kamenu mudrosti želim te podučiti, pokazati ti zemaljska blaga, jezerska i riječna dna. Čarobna knjiga Claviculae Salomonisa zna: Istinsko umijeće s duhovima temelji se na tome da prvo i osobito prepoznamo duhove u sebi, a zatim duhove, onako kako su prisutni u svim elementima, u njihovoj pravoj duhovnoj naravi.

Tako shvaćena od strane svojih zastupnika stara magija danas uskrsava kao divljenja dostojno sredstvo za razumijevanje vlastitoga bića, podsvijesti ili prasvijesti u nama, a time i svijeta u cjelosti: stoga nam se okultna filozofija velikih putujućih ljudi, kao što je bio Paracelsus, Agrippa von Nettesheim, Faust, šarlatani s tarotom po godišnjim sajmovima i drugi, ne čini samo primitivnim pripremnim stupanjem modernog istraživanja duše, nego divljenja vrijednim prodorom ljudske svijesti prema njegovim najuzvišenijim ciljevima; moćnim pokušajem čije je značenje i iskustvo nažalost dugo bilo prepušteno zaboravu.

Obrazovanost podzemlja

Adam Lebewald (Salzburg, 1680.) objašnjavao je pojavu začuđujuće dubokih znanstvenih uvida među niskim narodnim slojevima stalnim i izravnim uplitanjem vraga: otud često izviru tako okretni, visokoučeni seljačići, sastavljači kalendara, filozofi i liječnici. On je, kaže, npr. znao jednog takvog napasnog seljačića, koji je s nekom čarobnom mašću – njenom ga je sastavu, navodno, poučio anđeo u snu – očito uspješno iscjeljivao mnoge povrede. Lebewald je, naravno, obavijestio o tome suca za heretike: Ja takvo što prijavljujem vlastima kao suspektnu stvar.

Paracelsus je u svome golemom djelu, kao pretpostavku za stvaranje istinski obuhvatne znanosti koja bi služila spoznaji čovjeka i svijeta u njegovoj cjelokupnosti, stalno isticao potrebu za razmjenom misli i iskustava s niskim ili čak prezrenim narodnim slojevima: Iz tog proizlazi da liječnik na visokoj školi ne uči i ne saznaje sve što može i treba znati, nego da povremeno mora ići i starim ženama, Ciganima, magičarima, lutalicama, starim seljanima i sličnim, više nemarnim ljudima, da k njima mora ići u školu i od njih učiti. Jer oni o takvim stvarima imaju više znanja negoli sve visoke škole.

I mada su ti učenjaci, čiji je potpuni značaj tek naše stoljeće malo-pomalo kadro spoznati, cijeli svoj život, prije svega zbog tog svog temeljnog stava, bili klevetani i fizički proganjani, mi tako ipak spoznajemo cijelu društvenu pozadinu rata koji je stoljećima vođen protiv magije i njenih pučkih zastupnika: viši su slojevi u svakoj mogućnosti i u svakom rezultatu oblikovane kulture koju sami nisu nadzirali, vidjeli napad na ideale obrazovanja koje služi njihovoj moći – a time i ugrožavanje temelja njihove prevlasti.

O studentima i asocijalnim osobama

Još nije napisan opsežan uvod u poznavanje europskog podzemlja, čemu razlog ne treba tražiti samo u najčešće nacionalnim etnologijama različitih zemalja koje su izrazito vjerne državi: ono što je neshvatljivo, kao i sâmo to biće lutajućih osoba i s njima povezanih stalno nastanjenih grupa, koje prkosi svakoj razumno-znanstvenoj sistematici, gotovo neizbježno mora odbiti nekoga tko je odgojen u našoj civilizaciji i povremeno ga, zbog ugrožavanja svih načela, ispuniti čak i strahom.

Danas je već sigurno da su uistinu svi pokušaji da se u tu zamršenu pojavnu sliku unese nešto reda, morali kukavno propasti. Veseli glumac lutkarskoga kazališta s godišnjih sajmova mogao je npr. biti isti čovjek koji se uz to negdje drugdje izdavao za tajanstvenog magičara, za nekoga tko posjeduje prastara egipatska i kabalistička čarobnjačka djela. Imena nečastivih i prizivanja duhova u igrama oko dr. Fausta katkad su doslovno posuđena iz okultnih mirakulskih knjiga! A da su čarobnjačke knjige bile vrlo raširene u studentskim krugovima, iz kojih su se možda regrutirali glumci, za to se mogu pribaviti mnogi dokazi.

Tijesne, takoreći obiteljske veze, kakve su postojale između svih tih pjesnika s godišnjih sajmova, bilo da se radilo o Romima po rođenju, bilo o domaćim vagabundima, tobožnjim ili istinskim putujućim učenicima (studentima) i drugim, jasno su ih grupirale u opasne slojeve: kod svih je očita sklonost uličnom pjesništvu, moritatu za pustolovom ... prije svega sasvim bezdomovinskoj egzistenciji razbojnika, uličnih napadača i vagabunda... Pa sama riječ „moritat“ potječe iz lupeškog dijalekta, iz šatrovačkog jezika (Rotwelsch, Jenisch), a znači otprilike djelo koje izaziva strah, djelo koje je povezano s bukom, i nepobitno dokazuje povezanost pjevača moritata s njegovim istinskim akterima, izvršiteljima, zločincima protiv tadašnjeg društva. Pritom nam, razumije se, mora biti jasno da pod tim treba shvatiti sveukupnost ljudi koji se iz bilo kojih razloga – zbog njihova izravna porijekla iz drugih kulturnih slojeva, npr. – bilo sukladno vlastitim osjećajima bilo svjesno, nisu mogli uklopiti u postojeće državne i svjetonazorske odnose iz područja moći i vlasništva.

Igra – čovjek u zapadnom svijetu

I francuska, slično kao i švicarska narodna predaja dovodi u vezu torbare i putujuće prodavače knjiga – koji među građanstvom i seljacima ispod ruke šireosobito knjige crne umjetnosti, pune čudnovatih čarobnih formula i slika demona – s lopovskim bratstvima, koja čine nesigurnim ceste i godišnje sajmove. U Rusiji vidimo kako država i crkva progone prodavače ilustriranih knjiga i letaka kao one koji šire heretičke predodžbe o Bogu i svijetu. Ali ovdje je opet jasan upravo utjecaj lutkarskoga kazališta na pučki tisak tako da nam se sva umijeća starog šarlatana čine kao izraz upravo jedne jedinstvene kulture podzemlja – kojoj je običan narod stoljećima upravo preko godišnjih sajmova imao zahvaliti za unošenje prilične raznolikosti u njegovu svakodnevicu.

U tarotu, staroj kartaškoj igri koja je, po staroj predaji, služila lutalicama i Romima za proricanje sudbine i za druge vradžbine, na znakovit način glavna karta je šarlatan, joker, bataleur, putujući pjevač! U Totentanzu (Mrtvačkom plesu) jednog züriškog umjetnika iz 17. stoljeća, šarlatan se, pored ostalog, ne naziva samo prezirno drekavcem koji derući se nudi svoju robu, kreketavim nadriliječnikom, varalicom, nego u isto vrijeme često i majstorom svih cirkuskih vještina (mađioničarem, hodačem na hoduljama), i kako daljnji nazivi dokazuju, čovjekom koji je ovladao svim tajnim umijećima: romskim umjetnikom, nalazačem blaga, putujućim učenikom, rosenkreuzerom, odvagivačem mandragore, proricateljem iz kristala, čarobnjakom.

Ideali prijelomnog doba

Berner Turmbuch (Kazneni registar grada Berna) pod 1.9.1640 pripovijeda o umijećima jednog skitnice upućenog u takve vradžbine, koje izvodi pred Bernjanima, koji mu slijepo vjeruju: Osim toga zalazio je u sve kutove podruma, izvodio je neobične ceremonije i govorio riječi koje oni nisu mogli razumjeti. .. O jednoj čarobnoj knjizi koja je kružila po züriškome kantonu na temelju svjedočanstva iz 1748. tvrdilo se kako su u njoj bile sadržane takve stvari koje su čovjeka mogle usrećiti.

Nakon razmatranja gotovo beskonačnog broja izvješća i saga o takvim čarolijama čovjek polako dođe na neobičnu misao: je li to doista bila samo glupost i neobrazovanost naroda prošlih stoljeća zbog koje su nasjedali na doputovale lupeže, na njihovo prizivanje duhova i traženje blaga, i još ih za njihove jeftine hokuspokuse obasipali teško zarađenim novcem? Ili su pripadnici ugnjetenih slojeva samo sami sebi glumili da su prevareni, a kasnije i svojim svjetovnim i duhovnim sucima, e da bi se barem donekle čiste savjesti smjeli prepustiti njima inače potpuno nepristupačnome svijetu fantazije?

U prijelaznim vremenima, na kraju antike, u osvit renesanse ili Francuske revolucije – treba samo usporediti lijepe sličice čarobnjaka pastira u Rousseauovu-Mozartovu Bastienu i Bastieni ili utjecaj koji su na obrazovane imali ciganski učenici kao Cagliostro ili St. Germain – u općoj svijesti silno raste ideal šarlatana i opet poprima gotovo istu važnost kakvu je među Indijancima i srodnim kulturama imao valjda vrač: njegovo poigravanje sa svim jezicima i umijećima, miješanje svakodnevice i tajne, stvarnosti i bajkovite fantastike, više se ne čini prijevarom koja je vrijedna prezira, nego pokušajem da se ljudskom biću i cijelom društvu opet podari stvaralačka višestrukost.

Priredio i preveo Branimir Donat

Predstavljamo Sergiusa Golowina

Branimir Donat

Sergius Golowin (Prag 31. 1. 1930. – 17. 7. 2006. Bern) sin je ruskog simbolističkog slikara Golovina i švicarske pjesnikinje Alle Steiger, autor je ove bizarne brošurice koju u djelomičnom izboru predstavljamo i čitateljima Zareza. Golovin je autor jedne opsežne biblioteke koja govori o njezinom autoru kao istraživaču rubnih područja u koja su ulazile analize mitova i narodnih priča i kao autora vrlo cijenjenog leksikona simbola koji je izašao u mnogo izdanja u popularnim i visoko tiražnim edicijama.

Iz te gomile knjiga u kojima se mogu naći mnoga kulturološka objašnjenja mitologije i povijesti, i ova priča o konstanti dadaističkog viđenja svijeta nije za odbaciti. Odgojen u kulturnoj i internacionalnoj sredini, dobro obaviješten o svemu za njega preferentnom i logično mračnom za one koji znanje uče, a ne žive ga, Golovin je objavio golemu biblioteku knjiga o najrazličitijim fenomenima; bio je članom i šefom uspješnog benda, a posebno se zanimao za cigansku glazbu koju je objavio na nekoliko diskova. Da bismo vidjeli raznolikost Golovinovih interesa, navodimo dio njegove goleme bibliografije tiskanih knjiga čija tematska raznolikost fascinira. Teksta sam se sjetio kada sam pripremao svoj dio za nedavno održanu izložbu Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti održanoj u galeriji Klovićevi dvori.