Daijaboliziranje knjige

Bilo je na pomolu novodemokratske euforije prijedloga da se imaginarij “komunističkog režima” izvrgne u nekom od zagrebačkih izložbenih prostora javnom sablažnjavanju i izrugivanju. Usporedba s postupcima Hitlerova režima prema “nepoćudnoj” literaturi pobijana je isticanjem kako je unatoč formalnoj sličnosti riječ, ipak, o bitnoj razlici, jer se onda uništavalo ono što je najvrednije u svjetskoj duhovnosti, dok bi sada bilo nužno ukloniti ono što je sukladno nekadašnjoj dijaboličnoj ideologiji. Dijaboliziranje pojedinih tema odgovarajuće literature ili njezino “neprihvatljivo” nacionalno podrijetlo rezultiralo je nečim najgrotesknijim u hrvatskoj kulturi/nekulturi: bibliocidom. Knjiga kao knjiga – bez obzira na autora i njegovu interpretaciju, ima vlastiti dignitet.

Umjesto zabrana potrebna kritička distanca

Rangiranje knjiga važno je radi određivanja nakladničkoga programa, sastavljanja antologija ili radi preporuke onih koje bi bile najpotrebnije u školi. Nasuprot tome, dolazi se u iskušenje da se nečija inkompetencija i pretencioznost potvrde kao načela apostrofiranjem najzlokobnijih knjiga. Ne čini se šteta isticanjem nečije popularnosti, međutim, naglašavanje onoga na suprotnoj strani svojevrstan je ostracizam. Zacijelo su to imali u vidu oni intelektualci koji su se sustegnuli da objave pet najštetnijih knjiga koje su obilježile hrvatsku “protuduhovnost”.

Po ugledu na anketu provedenu među nekim američkim konzervativnim intelektualcima, tjednik Globus proveo je sličnu anketu među nekim hrvatskim intelektualcima koji su trebali prema vlastitom nahođenju navesti pet knjiga koje su po zlu obilježile hrvatsku duhovnost. (Top 10 najštetnijih knjiga, priredile Mirjana Dugandžija i Andreja Bratić, Globus, Zagreb, broj 760, 1. srpnja 2005.) Međutim, zašto ne bi bili izvrgnuti kritici oni koji su to učinili?

Bilo je negodovanja prije nekoliko desetljeća kada je riječki nakladnik, koji se naziva po Otokaru Keršovaniju (!), objavio knjigu Ni rat ni pakt Milana Stojadinovića, kojeg su, zbog pronacističkog agitiranja, britanski policajci uhitili i zatočili na Mauricijusu, odakle je, nakon rata, otišao u Argentinu. Nije li ta literatura, kao svjedočenje s osebujnoga gledišta, vrijedna za historijsku znanost? Dokumentacija je sama po sebi neutralna, bez obzira na njegova autora, jer svjedočenje o historijskim događajima ne mora biti princip za budućnost.

Na pogodnom tlu, čineći ga pogodnijim, knjige koje potiču vjersku i nacionalnu mržnju mogu zadobiti svoju rezonanciju. Ali, apostrofiranje njihovih zloćudnosti više je znak slabosti da se promiču prave vrijednosti negoli upućivanje na njihovo zaobilaženje. Kadšto to može biti njihova konvertivna potvrda odnosno lukava reklama. Samo afirmiranjem pravih vrijednosti, knjige lošega karaktera mogu ostati u zapećku ili biti, kao dokumentaristika, pravilno upotrijebljene.

Knjige su se uklanjale i uklanjaju se, bez obzira na njihov sadržaj, u vjeri da su one indoktrinirajuće same po sebi. Motivi kritičke distancije dovoljno se ne respektiraju. Zašto pojedinci takva profila ne bi iznijeli svoja stajališta? Ne mora ih se intimno prihvatiti, ne mora biti ni to da promiču ono što im je bila politička upravljenost, dapače, mogu i oni sami biti kritični prema njoj ili, pak, pokazati se samo kao svjedoci prostornih i vremenskih točaka na kojima su bili akteri. Kako li se, uostalom, oblikuje kritička distancija ako ne knjigama?

Ćosić, Aralica, Lenjin, Kardelj?

Prijeporno je pitanje o “razgraničenju”, naime, bi li trebalo nešto objaviti i/ili koga bi trebalo objaviti. Prijeporno je, i dalje, kako se postaviti prema Mili Budaku. Spekulacije onih koji nazivaju ulice po njemu, naime, da gledaju samo njegovu književnu dimenziju, a ne političku ulogu, nemaju mjesta, jer je pritom relevantna ličnost u cjelini. Međutim, za njegova književna djela mjerodavni su književnoteorijski parametri. Mora se biti racionalan u procjeni svakoga književnika, jamačno i Dobrice Ćosića, u razlici između njegove književnosti i pogubne nacionalfundamentalističke frazeologije. Druga je priča što se u književnom diskursu nekih književnika mogu naslutiti određeni “projekti”.

Bilo bi pogrešno generalizirati pretencioznost “knjiga s ključem” Ivana Aralice, naime, njegovo spisateljstvo treba, prije svega, cijeniti prema romanima historije, u kojima je, štoviše, bliži diskursu Ive Andrića i Miloša Crnjanskog, nego što bi se za takvo pismo mogla naći paradigma u hrvatskoj književnosti.

Zbog iracionalnih političkih motiva, “disidenti” (Zvonimir Richtmann) bili su okultirani. Osim toga što njihova mišljenja nisu bila (primjereno) dostupna javnosti, učinjena im je, posredno, osobita šteta time što su “apstraktno izjednačeni” sa zagovornicima opskurnih ideja. Sintagmu knjiga kao knjiga treba shvatiti kao motiv rasprave o svakoj knjizi radi ustanovljavanja njezina karaktera. Licitiranje koja je knjiga učinila veće ili manje zlo nekima je, svakako, motiv da se obračunaju sa svojim suparnicima ili da istaknu svoju nesnošljivost prema određenim idejama i njihovim protagonistima.

Mnogima je za određivanje knjiga zlih implikacija presudna aktualna “politička ontologija”. Njezinom su promjenom knjige mnogih – s uglednih mjesta, stavljenih na njih, u “svoje” vrijeme, kao osebujne legitimacije – premještene na police u drvarnicama ili garažama (ako nisu bačene u kontejner). Neki pritom, čisteći vlastitu savjest, zapadaju u očite proturječnosti. Lenjinova studija o nacionalnom pitanju, naime, teza koju je on, kao i američki predsjednik Wilson u prvosvjetskoratno doba, iznio o pravu naroda (nesumnjivo i hrvatskoga) na samoodređenje, po opakosti je Nenadu Ivankoviću na visokom mjestu. Kardeljevu knjigu o inkompatibilnosti socijalizma i rata karakterizira Ivanković na isti način dijaboliziranjem cijelog njegova opusa. Kako je ta studija nastala u doba političkih napetosti koje su prethodile podizanju Berlinskoga zida, a u kojoj je iskazano da je socijalizam, u biti, protivan tim tendencijama, ozloglašavanjem rasprave o tom stajalištu krijumčari se tvrdnja o socijalizmu prema njegovoj redukciji na najgore oblike staljinističkoga utilitarizma. Suđenje o njemu prema tome kako se o njemu uobičajilo suditi pretpostavlja to da se konzistentno sudi i o drugim problemima, na primjer, o nacionalnom pitanju, koje je – pogotovo što se tiče hrvatske nacije – Ivankoviću iznimno važno. Kakve osnove može Ivanković imati za to ozloglašavanjem Kardeljeve rasprave o slovenskom nacionalnom pitanju, u usporedbi s kojim se, bez sumnje, može raspravljati i o hrvatskome? Nije li taj zahtjev motiv da se o nečijem djelu sudi bez mržnje i naklonosti? (Riječ je o knjigama slovenskoga političara i publicista Edvarda Kardelja Razvoj slovenskoga nacionalnog pitanja te Socijalizam i rat.)

Savka i Mika ili Jakov Blažević

Memoaristika zahtijeva uspostavljanje korelacije s historiografijom. Memoari nisu sami po sebi historija, iako su značajni za nju kao istražujući “materijal”. Oni su, u osnovi, subjektivni makar autor nastojao biti suzdržan od pretencioznosti vlastita stajališta. Premda se tvrdi da “povijest pišu pobjednici”, historija je, kao znanost u biti objektivna, jer inzistira na logičnoj konzistenciji u interpretaciji odgovarajućih podataka. U posljednje vrijeme obilna memoarska literatura istaknutih svjetskih političara i državnika (Madelaine Albright, Bill Clinton, Margaret Thatcher,…) unatoč tumačiteljskim nastojanjima ključnih historijskih događaja, neće ostaviti osobitoga traga u hrvatskoj javnosti osim što će povjesničarima poslužiti kao dopunska ilustracija onoga do čega su sami dospjeli u svojim istraživanjima. Međutim, hrvatski političari, odnosno ideolozi, kao što su Josip Juraj Stossmayer, Ante Starčević, Eugen Kvaternik, Franjo Rački, Frano Supilo,… koji su kreirali i interpretirali hrvatsku političku scenu, u permanentnom su iskušenju da budu shvaćeni i prihvaćeni kao svojevrsne historijske ikone i da se njihova misao politoutilitaristički dogmatizira. Radi aktualiziranja i potvrde njihovih pozitivnih vrijednosti nužno je biti otvoren prema onome u čemu su bili ograničeni zbog nedovoljnoga provincijalnog razumijevanja bitnih europskih stremljenja ili, pak, zbog određenih ideoloških pretenzija.

Krležin zahtjev da pravaštvo bude shvaćeno u horizontu Marxova razmišljanja suprotstavlja se nacionalnom stigmatiziranju nastojanja hrvatskoga građanstva ističući to da se ona legitimiraju u sklopu povijesno potvrđenih europskih tendencija. Fenomenologijsko stavljanje u zagrade subjektivnih stajališta plauzibilna je metoda u odgovarajućem pristupu. Naime, imao sam prilike naići na to kako se memorabilije Savke Dabčević-Kučar Sedamdesetprva – hrvatski snovi i stvarnost ili publikacija Mike Tripala Hrvatsko proljeće uzimaju kao alfa i omega u tumačenju određenih historijskih segmenata. Kontrapunkt tome je indignacija, i u ozbiljnih publicista, prema istovrsnoj literaturi, na primjer, Jakova Blaževića Tražio sam crvenu nit. Iz nekih drugih motiva ambivalentan je (indignativan i neindignativan) stav o knjizi Franje Tuđmana Bespuća povijesne zbiljnosti. Svaki stav a priori, dakle, prije analize, protivan je principima historijske znanosti. Metodološka neutralnost mjerodavna je za prihvatljivost rezultirajuće ocjene. Ona nije moguća neuklanjanjem neopravdane generalizacije. Naime, nisu stavovi pojedinih ličnosti jednaki u svako doba i u svim pojedinostima. Bi li bila moguća kritička distancija u istraživanju i tumačenju historijskih događaja ako bi se adoracije i animoziteti postavili kao neprijeporna polazišta?

Principijelan stav, dakle, ni nekritičko uzdizanje, u kojem se, u prividu ljubavi, obično iskazuje potisnuta mržnja, svakako, ni ozloglašavanje, u kojem se počesto kompenzira vlastiti sram kao destruktivna emocija, razuman je uvjet u pristupu svakoj knjizi.

Darwin kao zloglasni autor

Anketa o najzloglasnijim knjigama svojevrstan je barometar postojećega stanja hrvatske kulture. Treba se ozbiljno zamisliti nad time što neki predvodnici hrvatske kulture obescjenjuju Darwinovo Podrijetlo vrsta. Ne osjeća li se u tome zadah klerikalističkoga neokonzervativizma koji nanosi najveću štetu samome kršćanstvu? Neki u tu “kategoriju” uvrštavaju čak Frommovo Umijeće ljubavi, knjigu koja je mnogima, prvenstveno mladima, bila otkriće u razumijevanju humanizma u međuljudskom komuniciranju.

Moglo bi se pomisliti kako je stavljanje Krležinih djela, u cjelini, ili, pak, samo nekih od njih, u taj dijaboličan krug, svojevrsno detroniziranje s božanskoga pijedestala neprijepornoga autoriteta hrvatske književnosti i poziv da se o njemu kritičnije govori, međutim ni pukom zanovijetanju nema mjesta, koje – u ozbiljnom kontekstu – može biti veoma opasno.

Neki su istaknuli, u raspravi o “rasterećivanju” učenika, kako je Homer suvišan jer ne odgovara modernom senzibilitetu mladih koji se tek upućuju u književnost. Glavna je replika bila kako svaka kuća zahtijeva solidan temelj, odnosno da se ona ne gradi od krova, na kojem se, ionako krhki, crjepovi mogu često mijenjati. Bi li se europska književnost (i svaka nacionalna u njezinu opsegu) mogla producirati i razumijevati bez Homera? Povjesničar književnosti Miloš Đurić napisao je Istoriju helenske književnosti oslanjajući se na metodološku putanju od epske objektivnosti do lirske subjektivnosti. I u Povijesti filozofije Branka Bošnjaka, razumijevanje Homera nužno je u otkrivanju začetaka filozofske misli. Ni književnost, ni filozofija, bez sumnje, ni povijest…, nije moguća bez Homera. Kao raskrižje, Homer sažima tendencije grčke mitologije i otvara perspektive grčke filozofije i književnosti. Sociolog Georges Gourvitch u Suvremenom pozivu sociologije na osnovi Homerovih epova konstruira posebnu strukturu radi (komparativnog) proučavanja, prije svega feudalnih (patrijarhalnih) društava. Ne podriva li se temelj europske kulture stavljanjem Grčkih mitova Roberta Gravesa na “indeks”?

Isto tako, nije potrebno mnogo riječi da se Biblija obrani od ekshibicija Vedrane Rudan, koja ju je proglasila najdijaboličnijom knjigom zbog tobožnjeg tumačenja da je žena “oličenje vraga”. Ne govore li mariološki studiji o ženi kao ženi, to jest o njezinoj biti, u odnosu na koju su moguće rasprave o njezinim otklonima? Zlosilje nad ženama pokazano kao “metafizička” kategorija degradira samu ženu. Kako bi Rudanova protumačila Juditin karakter koji je inspirirao Marka Marulića, ako su žene u Bibliji prikazane kao najizobličenije spodobe?

Andrić i islam

Grčki mitovi i Biblija najrječitije svjedoče o međusobnom uvjetovanju usmene i pisane književnosti. Kao metaforička sublimacija tisućugodišnjega iskustva, Biblija se potvrđuje kao artefakt narodnoga stvaralaštva (mnogih “neidentificiranih” pojedinaca). Kao takav posljedak, ona je i podložak onim “specificiranim” pojedincima za iskazivanje njihovih kreativnih mogućnosti. Estetički problem doživljavanja kao sustvaranja govori o tome kako je Biblija inspirativna za umjetnost i sama po sebi jest umjetničko djelo. To je, uostalom, teorijska osnova za razumijevanje smisla i dosega narodne epike i lirike, a koje su neki stavili, kao i “autorizirane” spjevove nastale na tom supstratu, na indeks štetne literature. Ali, zašto bi popularno propitivanje biblijskih mitova potaklo određene pojedince da ozloglase Da Vincijev kod Dana Browna?

Tobožnje zlozvučje nekad u svakoj kući čitane povjesnice o Dalmaciji u doba Kandijskoga rata, u stihovima Razgovora ugodnih naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića, dezavuiralo bi pjesmotvorno nasljeđe od Marulića i Gundulića do Mažuranića i Njegoša! Bilo je govora kako oni utvrđuju manihejska preduvjerenja o kršćanima i muslimanima, međutim, moglo bi to biti istinito samo onda ako bi vjerska diskriminacija bila kriterij njihova doživljavanja.

Mržnja prema muslimanima uočljiva je u Andrićevim knjigama samo onima koji u njih projiciraju vlastitu islamofobiju. Za razliku od romantičkoga povijesnog romana, u kojem se uspostavlja ideja povijesnosti, Andrićeva Na Drini ćuprija je tipičan primjer romana historije. Andrić u heraklitovskoj simbolici rijeke Drine, u dimenziji vremena i prostora, dokumentira, historiografski, ono što je bilo. Ali on ne zastaje na samoj analizi, nego, štoviše, protivno vjekovnim sukobima na mitskoj razdjelnici svjetova, nastoji na mogućnosti sinteze. Tko je onda, ako nije Andrić, graditelj mostova između islamskoga i kršćanskoga svijeta?

Mnogi bi trebali znati kako je samoupravljanje tendencija progresivne europske misli i nastojanja radničkoga pokreta, dakle ono nije “jugoslavenska izmišljotina”. Uvođenje samoupravljanja, kao mogućnosti dosljedne demokracije, bio je povijesni čin najvišega stupnja. Mnogi su (i) hrvatski filozofi i znanstvenici eksplicitno raspravljali o samoupravljanju: Adolf Dragičević, Branko Horvat, Rudi Supek, Stipe Šuvar, Predrag Vranicki… Čini li se nekome da su njihove knjige makulatura ili bi ih trebalo ponovo uzeti u ruke kao smjerokaz hrvatskoga emancipiranja?

Komunistički manifest veće zlo od Mein Kampfa

Kada bi se najjednostavnije htio protumačiti smisao Marxova Kapitala, kao kritike političke ekonomije, onda bi se moglo reći da nije sve u novcu, iako se ništa ne može bez njega. Bitna je razlika između funkcije i svrhe. Ako bi svrha bila novac, ništa se ne bi vidjelo od njega, pa ni on sam. Zamagljivanje svih osobitosti, pa i svakoga čovjeka, koji se u merkantilnom fundamentalizmu svodi na funkciju u reprodukciji kapitala, historijska je činjenica i hrvatskoga naroda. Očito je da on u svijetu nije subjekt, dakle, on je objekt (eksploatacije!). I radi nacionalnoga samoosvještavanja i emancipiranja nužno je Marxovo učenje. U liniji od Platona i Aristotela, Spinoze i Lockea, Kanta i Fichtea, Schellinga i Hegela, odnosno njihovih kapitalnih djela, svakako jest i Marx, odnosno njegov Kapital. Ima li književnik Edo Popović bilo koji plauzibilni argument da ga baca preko palube?

Ima li takvih argumenata Davor Butković, koji respektabilan filozofski brevijar Marxa i Engelsa Komunistički manifest smatra većim zlom od Hitlerova pamfleta? Marxova i Engelsova tvrdnja da je komunizam optimalna konzekvencija liberalizma temelj je nužnog suprotstavljanja aktualnom antikomunizmu. Kakvim bi argumentima Slobodan Prosperov Novak mogao denuncirati Matvejevićevo Jugoslavenstvo danas? U toj je knjizi riječ o posebnosti hrvatstva, u kontekstu jugoslavenstva, koje je, među ostalim, produkt hrvatskoga povijesnog i nacionalnog emancipiranja.

Knjiga kao knjiga sama je po sebi “neutralna”. O svijesti i savjesti onoga koji je stvara i doživljava ovisi njezin doseg.