Razgovor u povodu skupne izložbe Srce iznad teka u organizaciji umjetnice Sanje Burazin, Salon Galić, Split, 1.-14. listopada 2014., organizirane u povodu Svjetskoga dana vegetarijanstva (1. listopada) i Svjetskoga dana zaštite životinja (4. listopada)
Prvi put ste prije dvije godine, i to tada, Svjetski dan veganstva (1. studenoga) obilježili navedenom skupnom izložbom Srce iznad teka. Recite, je li to prvi put da se kod nas predstavio/predstavlja “animal rights art”, kao jedan od novijih pravaca u umjetnosti? Npr. Damir Bartol Indoš 1999. izveo je performans Lajka – prvi pas u svemiru posvećen pitanju ropske uloge životinja u znanstvenim istraživanjima i ciničkim post/hladnoratovskim nadmetanjima. Dakle, možda bi se navedena vremenska lenta mogla ipak, što se tiče našega kulturokruga, spustiti nešto niže?
Srećom, uvijek i svugdje postoje osviješteni pojedinci, no ovo je prvi put da je kod nas oformljen koncept gdje bi takvi pojedinci mogli zajedno istupiti i nešto konkretno napraviti na umjetničkoj sceni po tom pitanju. Naravno, postojali su i prije ove izložbe rijetki umjetnici koji su se kroz svoj individualan rad više ili manje dotakli nekog aspekta ove problematike i tu svakako treba spomenuti Marianu Cerovečki koja se već godinama kroz svoje stvaralaštvo bavi isključivo pravima životinja. No, kroz ovu izložbu se po prvi put u Hrvatskoj, bar koliko mi je poznato, umjetnici zajedno okupljaju oko vegansko/vegetarijanske platforme, koju smatram iznimno bitnim preduvjetom za bilo kakvo ozbiljno bavljenje pitanjem prava životinja i osnovom samog pokreta. Tek kad se umjetnici organizirano okupe oko neke ideje, to može biti naznaka nekakvog pravca u začetku, a iskreno se nadam da će kod nas isti zaživjeti.
Masakr u ime okusnih pupoljaka
Ukratko nas tekstualno provedite kroz izložbu s obzirom na to da sam imala prigodu vidjeti radove samo na webu ili pak u TV reportažama. Dakle, koliko mi je poznato, uz Vas izlažu i Milan Brkić iz Udruge Kvart, Bruna Carev, Nives Čičin-Šain, Mladen Čulić, Marko Dješka, Barbara Gaj, Viktorija Miletić, Gloria Oreb, Andrea Orlić, Nataša Pavlov, Jelena Petrović, Milivoj Popović, Josipa Šarić i Mario Vrandečić.
Budući da je vizualni jezik posebna vrsta “govora”, ne vidim baš puno smisla u opisivanju svakog pojedinog rada ovako “u suvo”; smatram da je možda važnije pokušati prenijeti samu bit izložbe. Kao prvo, Galerija Galić ima jednu veliku prednost, a to je izlog koji gleda na jednu od najprometnijih šetnica, pa sam ga iskoristila za postav animiranog filma Kolinje koji se mogao pogledati i noću, u vrijeme kad je galerija zatvorena. Film je dostupan na linku http://markodjeska.blogspot.com/2012/04/kolinje.html
Nadalje, pri postavu trudila sam se zadržati cjelovitost koncepta, tako da smisleno i estetski, uvaživši i same odlike prostora, u njemu korespondiraju različiti mediji, različiti likovni izričaji i različiti senzibiliteti samih umjetnika. Tome je mnogo pomoglo što niti jedan umjetnik nije stavio svoj ego u prvi plan, nitko nije imao posebnih prohtjeva, nitko nije imao potrebu da se izdvaja – osjetila se solidarnost i zajedništvo koji su uvijek uključeni kad se radi za neki “viši cilj”. Može se reći da nas je spojilo srce, jer izniman je užitak surađivati s individualcima koji godinama rade na sebi kao ljudi i kao umjetnici, tako da je zaista sve teklo fluidno, rezultiravši jednom predivnom energijom u samom prostoru izložbe, što se osjetilo i na otvaranju.
Cilj je izložbe bio prebaciti konačno fokus s ljubimaca na one “nevidljive” životinje koje neusporedivo okrutnije i masovnije stradavaju zbog ljudskih hirova i čija se osnovna prava na život, slobodu i nenasilje sustavno krše na najbrutalnije načine koji su teško zamislivi onima koji ih svojim izborima svakodnevno krše. Godišnje se u svijetu ubije preko 50 milijardi samo kopnenih životinja zbog mesa, mlijeka i jaja, a to je brojka koja višestruko premašuje trenutnu ljudsku populaciju planete. Pod velom prehrambene industrije odvija se masakr golemih razmjera svjesnih, razumskih, osjetilnih bića, u ime okusnih pupoljaka i gastronomskog užitka. Žalosno je što se masovno zatvaraju oči pred tim činjenicama, tako da mi je iznimno drago što postoji još umjetnika koji su spremni dati svoj glas onima koji ga nemaju. Ne morate biti ljubitelj životinja, ne moraju vam biti čak ni simpatične da biste postupali pravedno prema njima.
Art + pitanje pravde i empatije
Recite, koliko je kod nas teško okupiti umjetnike/ice koji su usmjereni na vegetarijansku/vegansku prehranu, odnosno koji promoviraju etiku prava za životinje?
Nije bilo teško naći vegetarijance, koliko vegane, jer vegetarijanstvo je u stvari prijelazni stadij od “regularne” ishrane životinjskim produktima do ishrane bez njih, no smatram da treba podržati svaki pomak u tom smjeru. Sigurna sam da takvih umjetnika ima još, budući da je moj fokus bio pretežno na lokalnoj sceni koju najbolje poznajem. Možda podilazim stereotipnom gledištu o hipersenzibilnosti umjetnika, mada po meni to nije pitanje puke osjećajnosti, nego pravde i empatije, koja je jedna od najmoćnijih ljudskih kvaliteta, ali činjenica je da u nekim branšama ima više “vegića” nego u drugim.
Godine 2012. izložbu ste organizirali zajedno s udrugom Stop specizmu!, odnosno s njezinom voditeljicom Marianom Cerovečki. Recite, što je s navedenom udrugom danas?
Koliko vidim na njihovim Facebook stranicama, udruga je i dalje aktivna, a Marianu sam također imala u vidu pozvati da izvede performans na otvaranju, kao i nekoliko predavača, no zbog financijskih razloga to nije bilo moguće, budući da iz Službe za kulturu grada Splita nitko nije odgovorio na moje mailove za pomoć u sufinanciranju umjetničkog projekta, iako se radilo o jako maloj svoti. Ne znam je li to zbog specifičnosti teme, političkih previranja u poglavarstvu – na kraju nije ni bitno; bitno je da se navedena izložba realizirala usprkos nedostatku sredstava. Nadam se da će uspjeh ove izložbe inspirirati nekog s većim financijskim mogućnostima i organizatorskim sposobnostima da dogodine organizira bolji i veći događaj, jer ja sam ipak prvenstveno umjetnica, a ne organizatorica