The Wall Street Journal: prijatelji razmjenjuju tvitove i frustraciju; novi komunikacijski servisi preplavljuju pojedine korisnike beznačajnim obavijestima o prijateljima. - Društvene mreže poput Twittera izazivaju proturječne reakcije kod tehnoloških ovisnika. Oduševljeni korisnici smatraju ih odličnim načinom za povezivanje sa zaposlenim prijateljima. Neki se od njih, međutim, već osjećaju previše povezanima, pod pritiskom provjeravanja poruka u sitne noćne sate, suočeni s visokim telefonskim računima i poznanicima koji ih obavještavaju što imaju danas za ručak
Mladi čovjek piše s dozom uzbuđenja. Sebe zove “data scientist” (pretpostavljam da je to seksipilniji naziv za statističara) i detaljno, korak po korak, opisuje kako je i zašto za pet dolara kupio četiri tisuće “sljedbenika” na Twitteru.
Bezvezno brbljanje Sretniji među vama ne znaju da je Twitter društveni servis, ili društvena mreža, gdje korisnici pišu i čitaju poruke od 140 znakova (“tvitove”). Osnovan 2006, 2012. je servis imao petsto milijuna registriranih korisnika koji su dnevno slali 340 milijuna poruka. One pak, pokazalo je jedno žanrovsko istraživanje, uključuju redom, po učestalosti “bezvezno brbljanje” (ili, ovisno o vašem temperamentu, “iskaze osoba koje žele znati što ljudi oko njih misle, rade i osjećaju”), razgovore, proslijeđene zanimljivosti, samopromoviranje, spam, i vijesti. Najviše sljedbenika na Twitteru imaju Justin Bieber, Barack Obama i YouTube, a račun ima i papa Franjo (i još dvadeset kardinala Katoličke Crkve). Dok su sveučilišta, navodno, prigrlila Twitter kao sredstvo studentskoga komuniciranja, posebno na kolegijima s puno polaznika, SF pisac i žurnalist Bruce Sterling svojedobno je izjavio da su “mogućnosti Twittera za artikuliranu komunikaciju otprilike jednake vjerojatnosti da upalite CB radio i čujete nekoga kako recitira Ilijadu”.
Cijenom pristupačno Onaj mladi čovjek s početka, međutim (piše o tome na svome blogu na medium.com: “(Fake) friends with (Real) benefits”), kaže: “Kupovanje statusa na društvenim mrežama postalo je uobičajeno. Niz servisa obećava vam porast brojki, a usluge su cijenom sasvim pristupačne! Ono što je nekad nailazilo na osudu sada se praktički smatra načinom optimiranja društvenih medija, slično odabiranju ključnih riječi pri optimiranju za Google i njegove pretrage...” Ukratko, čovjek je naveo svoje ime na Twitteru, platio pet dolara, i: “u roku od 24 sata, moj profil je umjesto 2600 skočio na više od 6000 sljedbenika. Sjećam se kako sam osjetio navalu uzbuđenja gledajući obavijesti koje su javljale da me slijedi sve više i više korisnika. Iako sam znao da su ti korisnici svi do jednoga lažni, ipak je bilo uzbudljivo, i na kraju svega, kad sam imao preko 6k sljedbenika - moram priznati da je osjećaj bio jako, jako dobar.”
Lažni korisnici su twitterbotovi: računalno generirana imena s računalno generiranim porukama o statusu. Imena i poruke izgledaju na prvi pogled uvjerljivo: neka Annalisa Monsod iz South Cambridgeshirea, UK, javlja nešto (sve u imenicama) o “Entrepreneurial Spotlight” ali malo pažljivije čitanje otkriva rečenice nasumce izvađene iz raznih tekstova. I još nešto: “botovi” više slijede druge korisnike, a znatno manje korisnika slijedi njih.
Organski rast Daljnje istraživanje neustrašivog “data scientista” otkriva da njegovi novokupljeni programirani sljedbenici prate i račune DJ-ejeva, muzičara, modnih dizajnera, komičara, trgovaca nekretninama, banaka, komercijalista, robnih marki (“Delicious health & wellbeing supplements”, “konzultant i business coach”). Istraživač komentira: “Ima smisla. Koliko je uvjerljiv političar čije tvitove nitko ne prati?”
Na istraživačevom su se računu potom počela odvijati dva suprotstavljena procesa. S jedne strane, Twitterovi su programi polako trijebili lažne korisnike (servis je, naravno, svjestan da se računi mogu lažirati). S druge strane, samo je postojanje "6k" sljedbenika privuklo daljnje, nove sljedbenike, ovaj put, valja pretpostaviti, prave i žive. "Možda zato što je Twitter slao korisnicima više obavijesti o mojim tvitovima. Možda i zato što sam izgledao uvjerljivije. (...) Možda sam tako potaknuo organski rast. Slično postupaju profesionalni pribavljači korisnika u svojim plaćenim kampanjama, posebno kad treba reklamirati neku aplikaciju."
Nepoštuj-Korito Skrećem pogled s ekrana i misli kreću različitim kolosijecima istovremeno. Zamišljam, prvo, svijet u kojem roboti-korisnici razmjenjuju robotske poruke s isto takvim robotima-korisnicima, jedni roboti slijede druge i drugi slijede prve, statistike se nabijaju, i posve je nevažno što nema ljudskog oka da te statistike pročita. Zamišljam, dalje, kako to može biti konceptualno umjetničko djelo (Stanisław Lem imao je jednu priču, mislim, o “dušama” koje su zarobljene u metalnim kutijicama veličine tabakera unutra su nekako stvorene ljudske svijesti i one, vjerojatno, misle da žive svojim posve normalnim životom ali likovi priče zapravo s njima nikako ne mogu komunicirati, samo znaju da su unutra). Zamišljam, potom, kako je posve moguće da je život nastao kao šum u komunikacijskom kanalu, kao virus ili parazit: bogovi su imali svoj božanski tviter, i dok su nastojali povećati svoj “advertajzing” potencijal (ili božanski ekvivalent toga), stvorili su jednostavniju kopiju sebe - svijet, život, inteligenciju.
Najviše mi, međutim, pada na pamet onaj gospodin koji je svojedobno kod vlastelina ruskog gubernijskog grada N.N. kupovao mrtve kmetove koji su se, prema posljednjoj reviziji, računali kao da su još živi. Nije bio “data scientist”, nego privatno lice. Zvao se, kako znamo, Čičikov.