Daleko je Zagreb još od Beča

Postoje u svijetu mnogi simfonijski orkestri, neki su bolji, neki lošiji, ali samo dva imaju kultni, gotovo mitski status – Berlinska i Bečka filharmonija. Ovaj potonji brižni je čuvar tradicije koja seže još u sredinu pretprošlog stoljeća. A ta tradicija, osim, naravno, vrhunske razine glazbovanja, u sebi nosi i brojne specifičnosti, karakteristične upravo za ovaj ansambl. Primjerice, ustrajno se koriste posebne varijante puhačkih instrumenata i udaraljki koje orkestru daju poseban i jasno prepoznatljiv zvuk. Orkestar je samoupravno tijelo, koje samo bira s kim će surađivati (i s kim neće), a istovremeno djeluje i kao Orkestar Bečke državne opere, pri čemu svaki član mora u Operi svirati nekoliko godina prije nego dobije mogućnost svirati na simfonijskim koncertima. Ansambl nema šefa-dirigenta, a prve žene primljene su u orkestar tek relativno nedavno – u uži, simfonijski sastav dosad se uspjela probiti samo jedna harfistica. O tim i nekim drugim aspektima Bečke filharmonije stalno se vode polemike, pri čemu se uvijek iznova sugerira modernizacija djelovanja ovog orkestra, no, on i dalje ostaje prilično krutim bastionom jedne, u osnovi, još uvijek k. und k. tradicije. Iskoraci prema promjenama rijetki su i oprezno dozirani, kako u repertoarnoj, tako i u kadrovskoj politici. Usprkos tome (a djelomično i upravo zbog toga) Bečka filharmonija uspijeva zadržati svoj status jednog od dvaju najboljih svjetskih orkestara, a svaki njen koncert izniman je glazbeni događaj, bio on u sâmom Beču ili izvan njega.

To, naravno, vrijedi i za dva koncerta koja je taj ansambl održao u Zagrebu: najprije je, kao Orkestar Bečke državne opere 19. veljače u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog koncertno izveo Mozartovu operu Cos? fan tutte, da bi večer kasnije na istom mjestu održao koncert s djelima Ludwiga van Beethovena i, ponovno, Wolfganga Amadeusa Mozarta. Dvije su razine na kojima se ne samo može, nego i mora sagledati ovo gostovanje. U užem smislu, svakako da je od primarnog interesa sâmo glazbovanje gostiju iz Beča. No, na toj razini ipak je riječ o jednokratnom događaju, pa makar i takvom da su priređivači dvije večeri u Lisinskom unaprijed prozvali “koncertima stoljeća”. (A, bez obzira na zaista iznimnu kvalitetu, ipak ne raduje pomisao da smo najbolje što nam se u ovom stoljeću nudi već i dobili i iskoristili.) Ono što je, međutim, za ovu sredinu daleko bitnije jest iščitati kako su se ovi koncerti smjestili u širi hrvatski kulturni i društveni kontekst. Jer, svaki tekst treba promatrati u njegovom kontekstu, a u ovom slučaju, valja to odmah reći, takvo gledanje ipak daje sliku koja i nije toliko blistava kako bismo to željeli i kakvom je neki žele prikazati.

Glazba kao cilj, a ne sredstvo

Što se glazbe tiče, stvari su posve jasne. Bečka filharmonija u svim je aspektima svog muziciranja ansambl koji je daleko iznad ne samo naših, nego i gotovo svih orkestara koje se moglo čuti u Zagrebu. Kod nje greške jednostavno nema, jer sve funkcionira savršeno - od briljantnog virtuoziteta, preko upravo nevjerojatne usklađenosti svih u kolektiv uključenih pojedinaca, pa sve do dubinskog razumijevanja stilskih zakonitosti svakog izvedenog glazbenog djela. Pritom posebo fascinira moćan zvuk gudača, vjerojatno i zato što u Zagrebu nemamo često priliku čuti orkestar u kojem zaista svi glazbenici sviraju s punim angažmanom. Tu su i čuveni bečki puhači sa svojom posebnom bojom, ali i nadasve jasno zvukovnom prezentnošću. Uigranost ansambla najbolje se pak očituje u zvuku koji je istovremeno i kompaktan i transparentan, tako da je moguće istovremeno percipirati i udio svakog glazbenika i zvukovnu cjelinu koji svi oni zajednički stvaraju.

Ima, naravno, u svirci Bečke filharmonije i određena doza razmetljivosti, jer su njeni glazbenici itekako svjesni svoje kvalitete. Pa ipak, oni niti u jednom trenutku ne prelaze onu tanku granicu koja dijeli služenje glazbi od služenja glazbom, granicu iza koje glazba prestaje biti ciljem, a postaje sredstvom samoporomocije. U tom smislu, dirigent se Peter Schneider svojim umjetničkim profilom našao u savršenom suglasju s orkestrom kojim je ravnao. Jer, kao i glazbenici Bečke filharmonije, i on u svojim interpretacijama polazi od maksimalnog povjerenja u skladatelja i njegov notni tekst. A s glazbenicima koji i bez dirigenta dosljedno provode i najsitnije detalje koji su zapisani u tekstu, dirigentu je posao bitno olakšan. Peter Schneider pritom nije umjetnik koji će stvarati efekte tamo gdje ih nema, niti tražiti da se glazbom kaže išta više od onoga što jest i u njoj sâmoj. Skladateljima poput Mozarta i Beethovena, uostalom, ionako nije potrebno nikakvo umjetno disanje.

Neopterećenost virtuozitetom

Tražiti nedostatke ovom orkestru je stoga ne samo izlišna, nego i nemoguća misija, a prigovora može eventualno biti samo na neke od solista na dvama koncertima. U koncertnoj izvedbi Mozartove opere Cos? fan tutte sopranistice Melanie Diener i Simina Ivan tako možda i nisu bile idealne interpretkinje Fiordiligi i Despine, ali je zato doprinos Cornelije Salje (Dorabella) i Wolfganga Bankla (Don Alfonso) bio i više nego solidan, a, premda vrlo mladi pjevači, Adrian Eröd (Guglielmo) i Saimir Pirgu (Ferrando) svojim su posve dorađenim interpretacijama dominirali čitavom izvedbom. Usprkos tome što je riskantno koncertno izvoditi svaku operu, a pogotovo ovu, koja je itekako ovisna o elementima scenske komike, u ovom se slučaju to uopće nije osjetilo kao nedostatak. Naime, svi su solisti, kao i odličan zbor (od samo šesnaest pjevača!), imali prethodno iskustvo scenske izvedbe, a to su iskustvo prenijeli i na koncertni podij, kako diskretnim gestama, tako i jasnom dikcijom, koja pokazuje da suvereno vladaju svim detaljima i nijansama teksta. To se najbolje osjetilo u fantastično oblikovanim ansamblima, koji su bili vrhunci ove nadasve uvjerljive, zaokružene i dinamične izvedbe.

Dan kasnije, na simfonijskom koncertu, u trima se Mozartovim kraćim skladbama predstavio violinist Werner Hink, koji je inače vrlo kvalitetan koncert-majstor Bečke filharmonije, no, u solističkoj se ulozi pokazao kao nedovoljno sugestivan interpret, previše opterećen svojom slatkastom i gotovo kičastom vizijom Mozarta. No, na tom je koncertu njegov nastup ionako bio tek intermezzo između dvaju Beethovenih djela – uvertire Leonora 3 i Treće simfonije. I premda je riječ o skladbama koje su showpieces za svaki virtuozni ansambl, Peter Schneider vodio je izvedbu na način koji virtuozitet ne negira, ali se njime niti ne opterećuje, nego se, naprotiv, usredotočuje na arhitekturu simfonijske tvorbe i pravo mjesto svakog detalja u većoj cjelini. Uvertira Mozartovoj operi Figarov pir bila je u takvom kontekstu, savršen šlag na torti, koji je dostojno zaključio ovo uistinu iznimno gostovanje.

“Elitna kultura” na hrvatski način

I, kada bi sve ostalo samo na svirci Bečke filharmonije, mogli bismo bitni sretni i ponosni što smo u Zagrebu doživjeli takav glazbeni događaj. No, pitanje je kakvog će on imati dugotrajnijeg učinka – i hoće li ga uopće biti. Jer, ovim koncertima profitirali su samo oni koji su u Lisinskom pojavili kako bi vidjeli i bili viđeni, predvođeni gradonačelnikom Bandićem, koji je sada zacijelo dobio još pokoji glas zagrebačke kreme. Oni pak kojima bi ovi koncerti zaista trebali biti namijenjeni, a tu je, prije svega, riječ o redovitoj koncertnoj publici i zagrebačkim glazbenicima, od svega nisu imali ništa, jer si ulaznice od petsto kuna jednostavno nisu mogli priuštiti. I tu dolazimo do paradoksa takozvane “elitne kulture” na hrvatski način. Jer, dok su nastupi Bečke filharmonije u njenom matičnom gradu dostupni doslovno svima, s rasponom cijena ulaznica od dva do 250 eura, u Zagrebu su je mogli čuti samo odabrani. A ti odabrani, kako smo se mogli uvjeriti, uglavnom su oni koji glazbu ne razumiju, koji ne poznaju obrasce ponašanja na koncertu, pa plješću i između stavaka cikličkog djela, i koje glazba, u krajnjoj liniji, uopće niti ne zanima. (Usput budi rečeno, čak su i akreditirani kritičari bili smješteni na posve neprimjerena mjesta u dvorani, što se u Beču ne bi moglo dogoditi). Svi su se ostali morali zadovoljiti odgođenom snimkom koncerta na HTV-u, pri čemu je ta kuća interes za snimanje pokazala tek kad se pojavio sponzor koji je to sve skupa i platio. (Prijenos je trebao biti izravan, ali na Prisavlju su procijenili kako je prijenos Zlatne kune bitniji od tamo nekakvog koncerta ozbiljne glazbe.) A ako su koncerti Bečke filharmonije manje glazbeni događaji, a više šminkerski eventi, onda, nažalost, moramo konstatirati da je Zagreb još uvijek jako daleko od Beča.