Neven Jovanović  

Noga filologa - Damnatio memoriae

kolumna

“Guske site pijavica stajale su ukočene, ispod starog crkvenog cintora, a među njima i korijenjem močvarnog hrasta, koje nitko nije mogao prepiliti ni razbiti, bijelio se rimski sarkofag. Da lakše spava, od gusaka je dobio perje, a od hrastovine mahovinu. A da ga ne povrijedi ova zemlja puževa i gljiva, obložili su ga i suhom kukuruzovinom. Kao da je upio svu put pokojnice, sja otkriveno i poganski kao bijelo voće. Malo stidljivo. Jer ipak: to je antika na selu. I nikako da se snađe probuđen iz zemlje, na muljevitom turopoljskom suncu i slavenskoj mjesečini. Da je zaista mrtvac mlad, zna li to kokoš, što u njegov mračni i od smrti topli ugao nese svoje prvo hrvatsko jaje?”

Grudi i trešnje

Ovako je Ščitarjevo – turopoljsko selo blizu Save, jugoistočno od Zagreba, selo pod kojim spava rimski grad Andautonija – jednog rujna šezdesetih godina prošlog stoljeća dočekalo Matka Peića i njegovu Gizelu, za Peićevih prvih Skitnji; kupali su se u šašu, u “nekoj finoj prethistorijskoj tišini”, ostavivši odjeću na kamenim ostacima starog grada Črnkovca, “nemoćnog da se izboči više od Gizelinih grudi”.

Moj je posjet Ščitarjevu prošao, priznajem, bez peićevske kombinacije erotike i biologije (premda su sa mnom bili studenti koji su se penjali po lisnatoj trešnji). Umjesto prethistorijske tišine, jorgovana i gmajni – meni je Ščitarjevo dalo arheološki park u dvorištu župnog ureda, ZET-ov bus linije 308 i stručno vodstvo. I, pokraj klupe na kojoj smo se odmarali, ispod one trešnje, jedan rimski natpis.

Lucije Funisulan Vetonijan

Krajem prvog stoljeća nove ere natpis su postavili dekurioni (uprava) nekoga grada – najvjerojatnije Andautonije – gradskome patronu, uglednom političaru Luciju Funisulanu Vetonijanu, i popisali ondje sve funkcije i odlikovanja Funisulanova C. V.-a (bio je, između ostalog, zapovjednik 4. “Skitske” legije, propretor Dalmacije, Panonije i Gornje Mezije – potonja je provincija nemirni rub Carstva, tamo gdje su danas Srbija i Bugarska – te je u jednom od dva rata s Dačanima, između 85. i 88, od cara Domicijana dobio više odličja). Natpis su prvi objavili Krčelić, Andrija Blašković i Katančić, a potom ga je Theodor Mommsen uključio u monumentalnu zbirku Corpus inscriptionum Latinarum (kao CIL 3, 4013).

No sve sam to doznao naknadno; tada, pod ščitarjevskom trešnjom, na natpisu me intrigiralo nešto posve drugo. Bio je to jedan meandar – prostor za nekoliko slova na kraju jednog retka, pa čitav sljedeći redak, pa opet nekoliko slova na početku narednoga – gdje su tekst izbrisali. Natpis je inače savršeno očuvan; taj su meandar očito dlijetom otukli sami Rimljani. A da stvar bude zamršenija, u transkripciji i prijevodu na panou pokraj natpisa stajao je i izbrisani tekst. Netko je – na neki način – zaključio da je ondje stajalo ime onoga tko je odlikovao Funisulana: upravo imperatora Domicijana Augusta, trijumfatora nad Germanima.

Kako su ljudi pročitali ono što je s kamena izbrisano? Toga kasnog proljeća u Ščitarjevu, metar ili manje iznad zaboravljenoga grada na mjestu gdje cesta iz Petovija za Sisciju prelazi Savu, to mi nisu znali reći.

Osuda na zaborav

Rimljani su imali kaznenu mjeru po imenu damnatio memoriae; mogli bismo je prevesti kao “osuda na zaborav”. Po smrti određenog dužnosnika – najčešće cara – senat bi donosio odluku o vrijednosti umrloga. Mogli bi ga proglasiti bogom i dodijeliti mu titulu “božanskoga” (poput “božanskog Augusta”) – ali bi ga mogli, zbog prijestupa i poroka, i osuditi: političkim procesom proglasiti umrloga veleizdajnikom i narediti umanjivanje njegove časti. Damnatio memoriae bio je jedan od načina tog umanjivanja časti, a sastojao se u uklanjanju imena i prikaza osuđenog s javnih natpisa i građevina. Damnatio memoriae potvrđeno je pogodila Domicijana (96. n.e), Komoda (192), Didija Julijana (194), Maksimijana Herkulija (310) i Maksimina Daju (313). Dakle, što se Ščitarjeva i Funisulana tiče, kombinacija znanja o damnatio memoriae i podatka o ratu s Dačanima, te poznavanje formula uobičajenih na natpisima i u carskim titulama, omogućili su – Mommsenu ili nekome od ranijih izdavača?, to ne znamo – dopunjavanje izbrisanog teksta.

Kipovi u garaži

Termin damnatio memoriae možda nije na hrvatskom, ali sama je procedura Hrvatskoj itekako poznata, što iz dalje, što iz bliže prošlosti. Ščitarjevskoga sam se natpisa sjetio posve nedavno: nakon Uskrsa, kad su u Murteru spomeniku NOB-a eksplozivom odbili koljeno (Slobodna Dalmacija, detektivski škakljivo, povezuje ovaj događaj – koji je bio grafitom najavljen! – s navodnim izostankom ukrašavanja Murtera plakatima Ante Gotovine); a ne treba se jako naprezati da bismo se sjetili Titova spomenika u Kumrovcu, srušenog lanjskoga prosinca – kao ni cijelog arsenala kipova i spomen-ploča, jednih razbijenih poput ova dva najnovija, drugih diskretno skinutih i garažiranih... upravo onako kako je 1947. garažiran spomenik banu Jelačiću sa središnjeg zagrebačkog trga, dakako.

Dvije stvari, međutim, padaju u oči dok ovako prebiremo po vezama Rimskog Carstva i Republike Hrvatske. Prva je razlika: carevi su damnatio memoriae doživljavali službenim odlukama s najvišeg mjesta, što se – barem za murterskog bombaša i kumrovečkog Tita – ne može reći (a i ostala su uklanjanja bila, čini mi se, izvedena u najmanju ruku poluslužbeno: uz zametanje tragova).

Derrida u Kumrovcu

Druga je sličnost. I damnatio memoriae i moderni hrvatski dinamitaši otimaju pokojnom Derridau (Derridi?) radnu metaforu i vraćaju je iz carstva teorije u stvarni svijet, kako bismo je svi bolje razumjeli – štoviše, daju joj nova značenja. Metafora je ono “sous rature” – “pod precrtavanjem.”

Ono “pod precrtavanjem”, ono izbrisano, i dalje, naime, postoji, i dalje označava. Dapače – što je izbrisano, postaje još uočljivije. Natpis u Funisulanovu čast i kip bombaša u Murteru nisu, naime, Staljinove retuširane fotografije, s kojih “narodni neprijatelji”, jedan po jedan, nestaju bez traga; meandar nastao intervencijom dlijeta i dinamitom razneseno koljeno čine upravo suprotno – navode nas da primijetimo nešto kraj čega bismo inače, možda, iz navike ili zbog zamora, prošli posve ravnodušno. Zahvaljujući meandru koji ore kroz redak-i-nešto Funisulanova natpisa ja i o Funisulanu samom, i o Domicijanu, i o Daciji i Andautoniji, i o Krčeliću i Mommsenu – i o damnatio memoriae, na koncu konca – znam više nego što sam znao, nego što bih znao inače (ne zezajmo se: čak ni kao filolog inače ne bih o tome znao ništa da mi slučajno epigrafija nije uža specijalnost, tema doktorata ili gaža). Zahvaljujući drastičnom prizoru raznesenog koljena bombaša u raskoraku – kip je ostao stajati! – sami su se Murterini prisjetili vlastite tradicije antifašističke borbe i stradanja svojih u Drugom svjetskom ratu (neki su bili u partizanima, drugi su bili žrtve fašista, treći zatočenici u konclogoru); ne samo to – miniranje je navelo i vijećnike Općinskog vijeća i Udrugu veterana domovinskog rata na javno istupanje i javnu osudu onih koji su oštetili kip.

Metar ispod bundeva

Događa se upravo ono na što upozorava John Bodel u stručnom uvodu Epigraphic Evidence: Ancient history from inscriptions, 2001., govoreći o damnatio memoriae: “Budući da je uklanjanje dlijetom uklesanih slova redovno ostavljalo vidljiv ožiljak na površini kamena, brisanje imena nije postizalo svoju prvotnu nakanu; umjesto toga, ožiljak je postajao zoran prikaz kazne koja je trebala biti provedena. Osuđeni tako biva uočljivo eliminiran, uklonjen ali ne zaboravljen.”

Nasilje prema spomenicima je ritualno. Ono nije “proizvodnja zaborava”: ono je osveta nad prošlošću. Osveta nad prošlošću zbog sadašnjosti, mogli bismo čak dodati. Nije bitno da spomenika ne bude: bitno je da ga ja srušim. Poput svake osvete, i ova bi morala djelovati terapijski – morala bi nam donijeti olakšanje; poput svake osvete, i ova je nedjelotvorna (ili, eventualno, djeluje na kratak rok – pa ubrzo moramo rušiti dalje). Poput svake osvete, i ova ima nepredvidive posljedice.

A nakon što prođe dovoljno godina, dođe Matko Peić, sjedne među loćiku i bundeve iznad naših osveta i mržnji, pa napiše ludi tekst o nečem sasvim drugom.

(Posljednjeg vikenda u travnju Arheološki park Andautonija otvara svoju sezonu, festivalom “Dani Andautonije”, s događanjima, radionicama i igraonicama; sjetite se kada bude vrijeme.)