16.12.2004.

Lamija Begagić  

Dan kad je pao dolar

Dolar je pao. Naručujemo robu iz Amerike i sve je tako jeftino. Amerika nam je postala dostupna. Sretni smo zbog toga. U ime pada dolara otkuhavamo bijeli veš ne čekajući nedjelju ni jeftinu tarifu struje. Stavili smo više omekšivača i cijelo je kupatilo zamirisalo po španskoj ruži. Danas ne štedimo. Dolar je pao, a mi smo porasli u vlastitim očima.

Ena danas ne ide u školu. Sretna je i skače po našem krevetu. Skinuli smo plahtu s madraca i ona se sada vrti u mašini za veš upijajući mirise španskih ruža. Na sredini madraca ukazuje se velika mrlja. Ne može se oprati. Takve mrlje ima svaka kuća u kojoj ima male djece ili bolesnika. U našoj kući ima male djece. Bolesnika, hvala Bogu, nikad nije bilo. Barem ne onih teških. Aki je nedavno preležao ospice, ali to nije ništa. Ena će ih vjerovatno skoro zaraditi. Spava u istoj sobi sa bratom. To smo i željeli: ubiti dvije muhe jednim udarcem.

Kad još malo porastu, kad i Asja krene u školu, kupit ćemo nove madrace. I dječje, i naš, veliki. Ti imaš blesavu ideju da naručimo madrace iz Amerike. Barem za Asjin krevetić. Ja te uvjeravam da je to suludo, da je besmisleno, da je neizvodivo. Ti kažeš da nam ga može dovući Pepo, on svejedno dolazi često kod svojih u Vitez. Ja zamišljam čovjeka koji u avion uvlači madrac za dječiji krevetić i smijem se. Ti ne voliš kad se smijem tvojim prijedlozima, ma kako nemogući bili. Ljutiš se i u ljutnji naređuješ Eni da smjesta prestane skakati po krevetu. Spominješ federe koji će se rasklimati, krevet koji ionako nesnosno škripi, noćni ormarić u koji može udariti glavom uz samo malo nepažnje. Djevojčica silazi i napušta sobu. Govorim ti da ona nije kriva što sam ti se ja nasmijao. Zaustiš neku uvredu, neku od onih kakve si izgovaramo u trenucima manjka samokontrole, i taman kad riječ naumi da se otkotrlja s jezika u prostor između nas, u kupatilu nešto strahovito pukne, a sve troje djece zavrišti u isti glas. Trčimo kao sumanuti. Ja pravac u kupatilo, ti pravac u dječiju sobu. Vraćaš se sa Asjom u naramku. Aki i Ena kače se za onu ruku kojom ne držiš bebu. Mašina je poludjela. Dok je radila centrifuga, vrata su se otvorila i svo je rublje ispalo van, a ona se pomjerila dokle je mogla i onda svom silinom udarila u rub kade.

Keramika se polomila. Djeca su mirna, samo još Asja pomalo grca. Sve miriše po ružama. Nesnosno je toplo. Odlaziš u sobu. Asja je mokra. Ena će ti pomoći oko bebe. Aki ostaje sa mnom. Objašnjavam mu šta je centrifuga i koja je njena funkcija. Pita me zašto ne možemo sami cijediti rublje, već to mora uraditi stroj. Možemo, kažem mu, ali je mnogo teže. Kaže da bi volio probati. Uzimam s poda neku njegovu potkošulju i dajem mu da je ocijedi nad kadom. Sretan je i smije se. Baš je dobro, kaže. Uzima sav veš s poda i cijedi ga. Dolazi Ena i pridružuje mu se. Toplo je od pare iz mašine i oboje se skidaju u potkošulje. Špricaju se dok cijede i smiju se. Dolaziš da vidiš šta se dešava. Uzimaš četku i šampon i odlaziš bez riječi. Danas ribaš madrace. Bit će kao novi, kuneš mi se. Bez ijedne jedine mrlje, objašnjavaš. Ostavljam djecu u poplavljenom kupatilu i pozivam majstora. Doći će za koji sat. Izlazim na balkon, palim cigaretu. Ena plače. Aki je gađao mokrim čarapama. Vičeš na Akija. Tjeraš ih oboje iz kupatila. Aki se oklizne i umalo udari glavom o lavabo. Zaplače od straha. Sad plačete svi. I Asja. Ulazim u kuću. Gledam na sat. Tek je deset. Dan skoro da nije ni počeo.

Prilazim ti. Ljubim te u ključnu kost. Obožavam tvoju ključnu kost. Obećajem djeci izlet. Vesele se. Šaljemo ih da se spreme. Ena će obući sestru. Majstor može pričekati.

Dolar je pao. Naručili smo danas iz Amerike novi fotoaparat. Neophodan nam je. Asja će i odrasti bez ijedne fotke.

Dok budem slikao, prigovarat ćeš. Ena, ne pravi face, govorit ćeš. Naštimaj Asjin čuperak, popravi Akiju kragnu, gunđat ćeš. Neću te slušati. Dolar je pao i mi ćemo imati pravi pravcati aparat. Sa blicom. Aparat kojim ću uslikati oštećenje na kadi koje još neko vrijeme nećemo popraviti. Barem dok Asja ne krene u školu. A tad ćemo zamijenit i madrace. Obećajem ti.

Lamija Begagić je rođena 1980. u Zenici. Živi u Sarajevu gdje dovršava diplomski na Odsjeku za  južnoslavenske književnosti Filozofskog fakulteta. Na natječaju Ekran priče_02 2004. godine osvojila je prvu nagradu za priču Dvadeset i sedam. Urednica je književnog web-magazina Omnibus i dječijih listova Palčić i 5Plus. Priče Bog, jazz i još ponešto ili prosto Ena i Jabuka objavljene su joj u zborniku Bun(t)ovna p(r)oza. Objavljuje u sarajevskim Licima. Priprema knjigu priča u Književnoj radionici Omnibus.