Dan kulturne raznolikosti

Kulturna raznolikost afirmirala se na međunarodnoj političkoj sceni sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća nakon izlaska izvješća Unescoa/Svjetske komisije za kulturu i razvoj, poznatog kao De Cuellarovo izvješće Naša stvaralačka raznolikost (Our Creative Diversity, Paris, Unesco, 1995.). U posljednjih desetak godina pojam kulturne raznolikosti definiran je na niz – ponekad simboličnih i disparatnih – načina, od kulturne raznolikosti kao zajedničke baštine čovječanstva (Opća deklaracija o kulturnoj raznolikosti, 2001.) do zaštite i promicanja raznolikosti kulturnih izraza (Konvencija o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza, 2005.). Štoviše, o kulturnoj raznolikosti govori se u Konvenciji kao “o simbolu nastojanja da se poticajem razvoja svih kultura spriječi unificirani razvoj svijeta”. Neke definicije ovog pojma odnose se na otpor homogenizaciji (“Poštivanje kulturne raznolikosti bitan je uvjet opstanka ljudskog društva”, Vijeće Europe, 2000.), druge na zaštitu stvaralačkih i kulturnih industrija, ali bez obzira na brojne pristupe, vrijedno je uvijek ponovno naglasiti da je kulturna raznolikost i pravo biti različit konstitutivni princip društva.

Interkulturni dijalog

Kao osnovni kriteriji kulturne raznolikosti najčešće se navode jezik (koji mnogi smatraju prvim elementom kulturne raznolikosti), etnička pripadnost, religija, tradicije. Bogatstvo kulturne raznolikosti prvenstveno čini, navodi Raymond Weber, prijelaz iz logike monokulturalnog u logiku interkulturalnog, odnosno interakcija. Interkulturalnost o kojoj piše Weber, predstavlja dinamičan proces razmjene između kultura: “Svaka kultura plod je dinamike susreta, razmjene i posudbi, od najranijeg doba do suvremenog društva”. U Unescovom Svjetskom izvješću o kulturi (2000.), slikom nije prikazan svijet kao mozaik kultura, već kao rijeka kultura koja neprekinuto teče i koje se različiti tokovi/struje stalno i definitivno miješaju. Simbolična i poetska slika možda pridonosi svojevrsnom stvaranju kulta kulturne raznolikosti, ali je njena poruka važna za postmoderno društvo – koegzistencija različitih kultura.

Procesi globalizacije intenzivirali su ne samo transnacionalni protok kulturnih dobara, medijskih proizvoda i informacija, već su pojačali transnacionalnu migraciju ljudi, te su novi oblici mobilnosti stvorili nove načine razmjene. To zahtijeva još složeniji pristup kulturnoj raznolikosti. Danas se u europskom kulturnom prostoru razmatraju tri razvojne razine interkulturalnosti: u okviru jedne zemlje, zatim između različitih europskih zemalja, te između Europe i ostalog dijela svijeta, pa se u tom pravcu vodila i rasprava na nedavno, krajem travnja održanoj konferenciji u Španjolskoj na temu interkulturnog dijaloga. Međutim, takve rasprave koncentriraju se na transnacionalni protok kulturnih dobara i usluga, što predstavlja važnu, ali tek jednu dimenziju kulturne raznolikosti, te Arjun Appadurai inzistira na holističkom pristupu, koristeći kulturnu raznolikost kao koncepcijsku platformu za nepodjeljivost kulture i razvoja koja bi mogla omogućiti propitivanje globalizacije u interesu dostojanstva i jednakopravnosti, umjesto prepuštanja zakonima nezauzdanog tržišta.

Novi pristup u kulturnim politikama

Unescova Konvencija o zaštiti i promicanju raznolikosti usvojena 2005. godine, potiče mjere za uravnoteženijim protokom kulturnih dobara i usluga koji se ne mogu tretirati “kao svaka druga roba”, za jačanjem kulturnih i stvaralačkih industrija u zemljama u razvoju, što rezultira i boljim međusobnim upoznavanjem različitih kultura, te druge mjere. Njena primjena, odnosno primjena specifičnih članaka Konvencije, zahtijeva uvođenje značajnih promjena u postojeće kulturne politike, polazeći od toga koliko su obveze nacionalnih vlada prihvaćanjem Konvencije u skladu (ili sukobu) s drugim međunarodnim ugovorima ili oblicima suradnje, koliki je napor za angažiranjem u međunarodnom kulturnom dijalogu, suradnji i razmjeni, do odgovora na pitanje koliko nacionalne politike i programi sadrže mjere u pravcu zaštite i promicanja raznolikosti izraza. Budući da su novi oblici raznolikosti transnacionalni i transkulturalni, ističe Kevin Robins, oni predstavljaju novi izazov za nacionalne kulturne politike. Na početku 21. stoljeća, valja se suočiti s potrebom razvijanja demokratskog transnacionalnog pristupa politici kulturne raznolikosti i njenom mjestu u nacionalnoj kulturnoj politici. Unesco je početkom 2006. inicirao skupljanje informacija i podataka o nacionalnim pristupima kulturnoj raznolikosti u više regija svijeta koji će se koristiti u pripremi Unescovog svjetskog izvješća o kulturnoj raznolikosti 2007. godine. To bi izvješće, kao i prethodna, na primjer, MacBridea i De Cuellara, trebalo ne samo analizirati postojeće stanje, već afirmirati novi pristup kulturnoj raznolikosti i interkulturnom dijalogu.

Sve je to razlog da se Dan kulturne raznolikosti – 21. svibnja obilježava u mnogim zemljama svijeta, između ostalih u Hrvatskoj, raznim manifestacijama koje imaju zajednički cilj: pokazati da je kulturna raznolikost osnova za život u našem multikulturalnom svijetu.