Dan napuštenog psa

Psu viđenom 20. ožujka 1995.

na autocesti E411.

“Pas, reče ona, pas kojega smo ostavili. Ne mogu nikako zaboraviti tog jadnog psa.”

Iskrenost njezine boli me je  iznenadila, jer mi nikad nismo imali psa.

Vladimir Nabokov

Priča vozača kamiona

U Obiteljskim novinama sigurno su bili zadovoljni što su dobili pismo jednog vozača kamiona. To im se vjerojatno ne događa često. Napisao sam: “Neki dan, na autocesti, jedan je napušteni pas trčao uz središnji nasip. To je jako opasno, to može stvoriti strašnu nesreću.” Pomislio sam, kad sam to napisao, da “stvoriti” možda nije prava riječ, a onda sam je ipak ostavio, jer nisam našao bolju, i zato što je stvaranje moj posao, iako sam dodao: “Po zanimanju sam vozač kamiona.” Zatim sam rekao da postoji pravi problem napuštenih pasa, da to nije prvi put da vidim nešto slično, i da želim svjedočiti ne samo zato da javnost postane toga svjesna, nego zbog svoje djece, da znaju da vozač kamiona vidi puno više stvari u životu nego neki tip u uredu, i da dakle ima što reći, makar nije studirao. Naprimjer, napisao sam, kad ujutro krenem u svojem kamionu, kako nemam što drugo raditi osim gledati, primjećujem nepravilnosti, i govorim o njima. Govorim o njima kad mogu, kad sretnem ljude koji žele slušati, a to nije često, jer na odmorištima na kojima se zaustavljamo ne razgovaramo puno, zbog umora. Osim toga ja, po prirodi, nisam baš razgovorljiv. A svoju djecu uopće ne viđam. Srećom, o njima se brine njihova majka, koja je pravi anđeo. Ali kad oni počnu studirati, a ja budem u mirovini, morat ću s njima o nečemu razgovarati, inače će me gledati svisoka, kao što sva djeca gledaju svoje roditelje, ne tvrdim da je naša obitelj u tome iznimka, iako će oni studirati, a ja to nisam mogao, upravo zbog svojih roditelja.

Napisao sam to i čekao odgovor. Često pišem novinama i uglavnom su jako zadovoljni da jedan čovjek koji obično nema što reći, eto, ipak ima nešto reći. Naprimjer, kad ujutro sjednem u svoj kamion, oko mi je bistro i pozorno, i primjećujem da je prozor u potkrovlju jedne kuće u susjedstvu uvijek otvoren u vrijeme kad ja krećem. Tad pomislim: gle, i onaj koji spava tamo gore ustaje rano. I onda jednoga dana, s vanjske strane, na krovu, ugledam jastučnicu, i kažem sebi: stavili su jastučnicu da se suši, znači smočili su je, ili zaprljali noćas, znači, neko dijete je povraćalo – i odmah pomislim na svoje dijete, ili na svoju djecu, ovisno o danu, na djecu koja isto imaju svoje male mučnine, kao i svi, jer su previše jela, ili im se ne da ići u školu, treba ih razumjeti.

Tad mi padne na pamet nova ideja, napišem drugom časopisu, recimo Modernoj ženi, da moje dijete povraća svakog jutra prije polaska u školu, i što bi trebalo učiniti, i da se moja žena ne usuđuje nikome govoriti o tome, ali ja sam toliko slobodan da im pišem i nadam se da će mi odgovoriti. Onda oni odgovore, jako zadovoljni, kažu da u školi u koju ide moje dijete vjerojatno imaju psihologa, od kojega možemo zatražiti savjet, ili možda nema dovoljno komunikacije u obitelji, ukratko, postoji neki problem – uvijek se služe riječima koje neće u vama izazvati osjećaj krivnje – dakle, neki problem o kojem bi trebalo pokušati razgovarati s djetetom, blago, naprimjer tako da mu počnem pripovijedati o svojem radnom danu, o tome što sam vidio iz svojeg kamiona, o jastučnici na prozoru u potkrovlju, to je jako dobra ideja, gospodine, vi imate izvrstan dar zapažanja, morate ga iskoristiti, dakle, ispričajte to o jastučnici na prozoru, a onda pitajte svoje dijete što o tome misli, vjeruje li da je i tamo neki dječak koji povraća prije polaska u školu, i zašto. I vaše dijete će, zamišljajući – to je riječ koju mi napišu – zamišljajući život nekog drugog, početi govoriti o sebi. Eto. A vi, vi ćete, uz svoj posao vozača kamiona, obaviti i svoj “roditeljski posao” – napišu posao, jer sam ja napisao “posao vozača kamiona” – biti roditelj, i to može biti posao, a ne samo “rad” u odijelu s kravatom i u ulaštenim cipelama.

Čini se da sve može biti posao. Čak i izmišljanje. Jer ja nemam djece, a moja žena je otišla. Možda sam i psa izmislio, pa ipak, zaustavio sam kamion, izašao iz kabine, i mahao dajući ljudima znak da uspore i, iako su vozili 120 ili 140 na sat, poslušno su usporavali, mislili su da se negdje dalje na autocesti dogodila nekakva nesreća – vozače kamiona poštuju, barem kad su u kamionu ili pokraj njega. Dakle, usporavali su možda zbog nekog izmišljenog, nepostojećeg psa, ili zbog izmišljene nesreće, ali ja sam siguran da sam vidio tog psa kako trči kao lud uz središnji zemljani nasip. Bilo je to samo zapažanje, kao ona jastučnica na krovu, i onda sam učinio ono što je trebalo, zaustavio sam kamion. Kolona automobila usporila je vožnju zbog mene, napokon sam vidio lica koja nikad ne vidim, jer obično voze prebrzo. Ta lica su me gledala s čuđenjem, zahvaljivali su mi jednim pokretom, a neki su čak spustili prozor i pitali – Što se dogodilo? – Nisam uvijek stigao odgovoriti, ili sam samo rekao – Pas! – I kad sam prvi put viknuo – Pas! – odjednom sam poželio zaplakati pred svima, ili pasti na zemlju i pustiti da me pregaze kotači automobila.

Eto zašto sam pisao Obiteljskim novinama. Zbog te želje da zaplačem, koja me obuzela pred ljudima na autocesti. Onda sam pomislio da bih trebao govoriti o svojoj djeci – pa čak i ako ona ne postoje – o njihovoj tuzi kad su čuli priču o psu, i kako bih volio reći ljudima da je zanemarivati životinje isto kao i poticati ropstvo, to je jednako velik problem, samo su psi i konji, krave i pilići zamijenili robove. Uostalom – ali to ću napisati reviji Čista priroda – postao sam vegetarijanac, bilo je to u vrijeme kad sam kretao od kuće već u jedan sat noću da bih stigao u Rungis i kupio meso, ništa drugo, samo meso. Trebalo bi da čitatelji Čiste prirode znaju što je skladište mesa, da znaju što je klaonica, trebalo bi organizirati posjete, krenuti od prednje strane, gdje su poredani kiosci mesara, u kojima po najnižoj cijeni možete kupiti najsvježije meso u gradu i najukusnije suhomesnate proizvode, recimo Kod Lisette, ili u mesnici K ukusnom bifteku, zatim bi trebalo ući sa stražnje strane, u dvorište, i tamo biste vidjeli životinje koje bleje, muču, neku vrstu posljednjeg obiteljskog okupljanja, mjesto gdje razgibavaju noge i trepću očima kad ih puste iz kamiona, a u jednom kutu je hrpa crijeva koja se još puše, tamo se pogled nekih životinja odjednom promijeni, a neke ostanu nepomične, ukoče se, kao prikovane za tlo, pa ih moraju bosti dugim kukama da krenu dalje. A dalje je hodnik smrti. Tako je uzak da ima mjesta samo za jednu životinju, a sa svake strane zida muškarci mašu kukama da bi sve išlo brže. Najizbezumljenija je telad. Njih, koje su mjesecima držali nepokretnima da bi im meso bilo bijelo i meko, sad, kad su stigli u hodnik smrti, tjeraju da trče, prvi i posljednji put u njihovu kratkom životu. Vidio sam ih kako skaču nevjerojatno visoko, vidio sam ih kako se zalijeću u zidove, te debeljuškaste životinje meke kože, koje nikad nisu radile ništa drugo nego, nepokretne, pile obogaćeno mlijeko koje su im stavili pred njušku, i jedini napor koji su ulagale bio je pokušaj da preko pregrada dosegnu gubicu svojeg susjeda, da je liznu kao što se siše majčino vime. U hodniku smrti mračno je kao u staji, ali tu se oči žare, oči životinja i oči ljudi, i u svima se zrcali samo jedno svjetlo: ono koje na kraju tunela obasjava mjesto na kojemu se ubija. Nikad nisam otišao do njega. Samo sam, u tom tunelu, naučio da životinje znaju da je to kraj, to im se vidi u očima, isto tako jasno kao trag povraćanja na jastučnici, dovoljno je promatrati, ali mesari ne promatraju, nikad, iako i neki od njih imaju djecu, djecu koja nisu izmišljena nego su ih napravili sa svojim ženicama, djecu koja će im oderati kožu s leđa, jer će htjeti studirati, i koja će jednoga dana, neizbježno, postati vegetarijanci.

Mene su roditelji napustili. Na neki način, zbog toga mi je lakše, hoću reći da nemam potrebu pisati o sebi kao o nesretnom djetetu, poput onih koji se javljaju časopisima za mlade, Ado i Teens. Tim časopisima ja nemam što reći, čak ne mogu ništa izmisliti, ne znam zašto. Samo čitam ispovijedi mladih koji se žale da im roditelji ne dopuštaju da puše, ili da izlaze, ili da napuste školu, ili da imaju auto, ili da provedu cijelu noć sa svojom prijateljicom. Već sam im mislio pisati, ali ne bih imao što reći osim: “Mene su moji roditelji napustili.” I točka. Jer kad se to već dogodilo, u čemu je problem? Nema ga, to je sve. Slijedite ravnu liniju, kao onaj pas koji je trčao za autom, nevidljivim autom, prebrzim za njega, i u koji nitko ne može uprijeti prstom, jer, naravno, nitko nije vidio kad su iz njega izbacili psa. Ljudi viču, dozivaju vas, da vas spase, da vas pomiluju umjesto onih koji su vas izbacili, ali vi samo slijedite trag, uvijek isti trag, koji je sve teže slijediti, ali nije važno, sve se pretvorilo u automatizam, odredili ste smjer, i nastavljate. Ta vrsta opsjednutosti jednostavnija je od svih mogućih duševnih stanja, tu nema razmišljanja, kao vozač kamiona na autocesti Bruxelles-Pariz, samo vozite ravno, naprijed, i na kraju vas čeka brdo mrtvog mesa koje čak više i ne krvari, naprosto je crveno, ružičasto, bijelo, i hladno, jako hladno, i onda postanete vegetarijanac, bez oklijevanja, i nikad ne promijenite mišljenje. Na neki način, to je lako, ne vraćate se unatrag, ne vidite više oči životinja koje će umrijeti, skinuli ste sa sebe odgovornost, čisti ste, laki, a novine to vole, vozača kamiona lakog i čistog, koji je uz to vegetarijanac i neprestano piše o životinjama koje ljudi napuštaju i o djeci koju treba odgajati tako da se to više nikad ne dogodi.

Ponekad prevozim voće i povrće. Uvijek na liniji Pariz-Bruxelles, i koji put u Nizozemsku. Kad sam prvi put vozio male rajčice nalik na trešnje, zaustavili su me na nizozemskoj granici. Nikad nisu vidjeli tako nešto, to nije bilo na njihovu popisu, bili su izgubljeni. Nisu znali trebaju li ih upisati pod voće ili povrće, pod rajčice ili trešnje. Zabavljalo me je gledati zbunjene carinike koji nisu znali što da rade, koji su pustili ljude da čekaju zbog nekakve novotarije koje ima samo u Rungisu, a na sjeveru je nema. S novinama je slično, ne znaju kamo da me smjeste, ja sam kao nekakvo voće-povrće, nekakav hibrid, ali to je dirljivo, vozač kamiona u rubrici “srca” nekog časopisa, to je muževno i krhko, upravo tako mi je rekla novinarka iz revije Nježnost, kad sam im pisao o problemima sa svojom ženom koju jako volim, i koja ima plavu kosu i jako crvene usne. Vjeran vozač kamiona, to je zanimljivo, vjerojatno je pomislila, i zato me je nazvala kad je odgovorila na moje sentimentalno pismo. Rekla je da bi htjela napraviti intervju o mojem poslu, i ako imam nešto zgodno ispričati, neka se nimalo ne ustručavam. Pristao sam, ali ne kod mene, jer je moja žena osjetljiva, ne bi joj bilo drago da me neka ljubazna novinarka poput vas ispituje o mojem privatnom životu – jer kamion je moj pravi privatni život. Onaj drugi može se pojaviti u pismima čitalaca, pod uvjetom da ja ostanem anoniman, da se ne stavi moje ime, samo odgovarajući naslov, recimo Priča jednog vozača kamiona, ili kao u onoj priči o psu, Roditeljski posao, to će privući pozornost, mislim pozornost dobrih roditelja, jer ne znam čitaju li takve tekstove oni drugi, oni koji napuštaju djecu.

Novinarka je predložila da se nađemo u nekom baru. – Na nekom mjestu na koje običavate odlaziti – rekla mi je. Pretpostavljam da je tražila inspiraciju, da je htjela uhvatiti lokalni kolorit života vozača kamiona, koji će onda vjerno prenijeti u svojem časopisu. Zato sam joj predložio restoran na autocesti, ne znajući da će to biti dan onoga psa, veliki dan, svakako. Kad bolje razmislim, možda sam upravo zbog te novinarke poslije želio zaplakati pred ljudima koji su se zaustavili zbog psa.

Došao sam na vrijeme, ona je malo zakasnila – normalno, žena je. Lijepa žena, uostalom, mlada, trideset godina, možda i manje, ne znam, nemam više običaj pogađati dob žena, a osim toga Germaine je, kad je još živjela sa mnom, izgledala starija nego što je bila, zbog cigareta i obojene kose, kojoj je korijen bio crn a ostatak svjetložut, koji put riđ, kako kad, ali ova, moja novinarka, odisala je čistoćom, kao netko tko pazi na svoju prehranu i gotovo ne puši, u svakom slučaju ne dok je bila sa mnom. Pogledao sam je diskretno, vidio sam njezinu kratku kosu, crnu, sigurno ne obojenu, njezinu laganu šminku, traperice i uz njih kaputić od kostima, kaputić malo preotmjen uz traperice, i ispod njega majicu s čipkastim obrubom. Vidio sam joj oči, također crne, oči životinje, ne krave ili ovce, nego puno življe, ali jednako blage. Odjednom sam osjećao da me netko gleda, a onda, kao uvijek u takvom slučaju, vidim sebe onakvim kakav jesam. To vrijedi za poglede ljudi ili životinja, ima jedan način gledanja koji djeluje tako da vidim sebe. To me istodobno uzbuđuje i plaši. Jer prilično sam sitan za vozača kamiona, u svakom slučaju u usporedbi s uobičajenim mjerilima. Ne stidim se zbog toga, ali ponekad ima ljudi koji se stide umjesto mene, recimo Germaine, koja me nikad nije gledala. Ona je gledala samo svojega pudla, a njega se ne može nazvati psom, kao što neke muškarce ili žene ne nazivamo ljudskim bićima, ili bismo se barem trebali suzdržati od toga. Fifi je bio sve samo ne pas: obični mali dupelizac, mali žigolo koji je znao izmusti cijelu Germaininu plaću za svoje hrskave kekse i zimske kaputiće, posjete veterinaru i uzice sa zvončićima, prava vreća buha koja je sijala svoje beštijice po tepihu i cijelu noć se češkala na našem krevetu, pa se u mojim snovima u kojima vozim kamion po autocesti često čulo nekakvo oštro struganje, i ja sam teško izlazio iz svoje kabine, dremovan, nogu teških kao olovo, i pokušavao na sve načine pronaći uzrok tog struganja, i nisam uspijevao, naravno, jer Fifi nije bio u mojem snu nego na perini.

Novinarki nisam govorio o Germaine, jer je Germaine otišla, odnijevši Fifija i našu ušteđevinu. Govorio sam joj o svojoj ženi i djeci, ali kako mi je trebalo nekakvo uporište – jer stvoriti ženu i djecu pred životinjskim pogledom lijepe novinarke nešto je posve drugo nego učiniti to na papiru, za neki časopis – podigao sam nogavicu hlača i pokazao joj list noge prošaran crvenim točkicama. – Dokaz da u našoj kući vole životinje – rekao sam. Novinarka me iznenađeno pogledala, uzdignutih obrva, i ja sam skromno dodao – Od uboda buha. Naša je kuća pravi raj za mačke. – Rekao sam “mačke”, jer mi zaista nije trebalo da me ta priča o buhama odvede do Fifija, trebalo je izbjeći svako iskliznuće, i tako sam izmislio mačku svoje žene, nježnu kao moja žena, i onda mačke svoje djece, po jednu za svako dijete. Počeo sam opisivati mačke jednu po jednu, da dobijem na vremenu, da izmislim svoju djecu. Rekao sam da su sve te izgubljene mačke došle k nama slučajno, i da su nam beskrajno zahvalne što ih puštamo da spavaju na krevetima i tako zaborave svoj dotadašnji težak život. I zato imamo buhe. Nisam rekao da su buhe jedina uspomena koju mi je ostavila Germaine, i da kod kuće ne mogu sjesti da nešto pojedem ili pogledam televiziju a da ne osjetim kako me grizu po nogama.

Onaj pas na autocesti sigurno nije spavao na krevetu. Ne napušta se psa koji spava na krevetu. On je vjerojatno spavao vani, na nekakvom prostiraču, ili u psećoj kućici. Možda je bio zatvoren u prostor sa žičanom ogradom, iz kojega je lajao na prolaznike, možda je i služio samo za to, da laje na prolaznike, da dosađuje svima pod izlikom da štiti stanare kuće. Ne znam. Pokušavam zamisliti povijest tog psa prije nego što su ga ostavili na autocesti, i ne uspijeva mi. To je teže nego izmisliti nečiji život. Taj pas je netko drugi, netko koga nisam poznavao, i koji je ipak imao pravi a ne nekakav izmišljeni život, vjerojatno zato ne uspijevam otkriti što je proživio prije nego što su ga napustili.

“Gospodin Grassmayr i njegov sin, u vožnji starinskom kočijom po zasnježenim poljima...” To sam vidio u reviji Umijeće življenja, kod zubara. U njoj je bila jedna stranica posvećena Austriji, načinu na koji ljudi tamo slave Božić, pijući kuhano vino, jedući uštipke i prodajući turistima obilaske grada u kočiji ili proizvode s Božićnog sajma. Gospodin Grassmayr bio je prikazan na slici u donjem desnom dijelu stranice, plećat muškarac rumenih obraza i crnih brkova koji su se spajali sa zaliscima i uokvirivali blistavo bijele zube. Smješkao se, gospodin Grassmayr, sa svojim pustenim šeširom na glavi, u sivoj jakni s posuvratkom boje jele i bakrenim gumbima, a pokraj njega je sjedio dječak – također rumenih obraza, i s jednakim pustenim šeširom, koji je na njegovoj glavi izgledao jako velik – i svirao harmoniku. Usta su mu bila otvorena, pjevao je. Pitam se zašto ja ne mogu biti gospodin Grassmayr i, kao što piše u potpisu ispod slike, “sjajno voziti četveropreg dok njegov sin svira harmoniku”. Sjećam se te riječi “sjajno”. Mislim da ona pristaje ljudima koji nisu bili napušteni, i koji su, recimo, imali oca koji sjedi pokraj njih, s lijepim bičem u ruci, dok se u čistom tirolskom zraku diže dah konja. Da sam naučio svirati harmoniku sa svojim ocem, ili da sam samo mogao pjevati uz njega znajući da mu moja pjesma dovodi mušterije, čini mi se da ne bih imao potrebu pisati novinama, izmišljajući svoju obitelj. Kad sam u svojem kamionu na autocesti, često mislim na gospodina Grassmayra i njegovog sina. Ne mislim nikad na svojega oca, nikad neću misliti na njega, misliti o njemu ne bi služilo ničemu.

– Gospođice – rekao sam – ili gospođo...? – Moja novinarka se nasmiješila, rekla je – Gospođica – i na tu riječ zamalo sam joj rekao nešto kao – Gospođice, bit ću vaš tjelesni čuvar... – Onda sam je pogledao, tako lijepu, pokraj mene, prilično sitnog za vozača kamiona, i nisam ništa rekao, pomislio sam: “Gospođice, bit ću vaš oslonac u starosti.” I to sam zaista mislio. Mislio sam da bih bio jedini na svijetu koji može bez straha gledati njezine sitne bore i pojavu podočnjaka, jedini kojemu se sviđa da joj kosa postaje prošarana srebrnim nitima, kako se kaže, jer su “sijediti” ili “posivjeti” ružne riječi, ružni glagoli. To bi moglo biti ime, recimo “Sivci”, “Les Grisonnes”, kao što se kaže Grizoni, to bi zvučalo kao ime nekog planinskog lanca, i sve žene sijede kose postale bi ono što jesu: vrlo lijepe prirodne prepreke. Ali žena koja sijedi, to je smiješno. I tako sam mislio na srebrne niti i nisam više ništa rekao. Onda je ona, bez imalo nestrpljenja, upitala – Htjeli ste nešto reći? Spremali ste se govoriti mi o svojem poslu... – Uzela je kemijsku olovku i bilježnicu. A ja sam rekao – Gospođice, moj je posao osamljenički. – I zatim sam zašutio. Činilo mi se da sam time sve rekao. Upravo u tom trenutku, pretpostavljam, vlasnik psa vjerojatno ga je ukrcavao u auto da bi ga izbacio na nekom parkiralištu uz autocestu. Vlasnik psa stavio je svoje skije na krov, kovčege u prtljažnik, na komandnoj ploči imao je adresu djevojke po koju je trebao otići, neke gotovo nepoznate djevojke koju je sreo u nekom baru, i koju je odlučio pozvati na skijanje zato što ima lijepe sisice ili punašnu stražnjicu, kao Germaine, ali uredno obojene kose, jednolično plave, i prave, otmjene haljine, a ne nekakve prnje. Dakle, stavljao je psa u auto, na mjesto na koje će poslije djevojka smjestiti svoju debelu guzicu, stavljao ga je na stari prekrivač koji će baciti kad izbaci životinju. I pas je znao, svi oni znaju, i psi i krave ili konji, pas je drhtao i gledao svojega gospodara tiho cvileći.

– Osamljenički... – rekla je držeći kemijsku u zraku. – Hoćete reći da ne susrećete nikoga? Sami ste u svojoj kabini, to ste mislili? – Potvrdio sam, ali sam dodao da čovjek, budući da je sam, može misliti na mnoštvo stvari, recimo na Grizone. Pogledala me je, s predivno radoznalim izrazom lica. – Planine... – dodao sam. – Hoćete reći da vas jednoličnost autoceste i samotnost vašeg posla navode da maštate o planinama? – Rekao sam da, upravo tako, i počeo sam govoriti o gospodinu Grassmayru i njegovom sinu koji svira harmoniku, i pritom sam gledao kao gavran crnu kosu novinarke, ne nalazeći u njoj nijednu srebrnu nit.

Točno je da mi je glava uvijek puna slika kad dugo vozim, i zato kad sam na autocesti više ne vidim krajolik oko sebe. Čudno je da sam u trenutku kad mi se učinilo da vidim psa, istodobno, kao u bljesku munje, vidio pojedinosti onoga što me je okruživalo, kao da sam upravo, još bistra oka, krenuo rano ujutro. No, sjećam se da je moglo biti oko pet sati popodne, kasno popodne u ožujku, s onom svjetlošću kao mlijeko, koju nikad nisam mogao objasniti, s onim lijepim proljetnim vremenom koje se razlije po cijelom krajoliku nakon dana ispunjena pljuskovima. Kao da nebo gleda zemlju kroz oblak peludi, ali prerano je za pelud, i zrak je čist, ispunjen samo tom blagom, prozirnom bjelinom, koju ne nalazimo ni u jednom drugom godišnjem dobu. Ponekad mislim da ta svjetlost potječe od mlijeka pupova, još zatvorenih, kao da priroda na neki način već zrači prije nego što će procvjetati. Možda postoji neki drugi razlog, recimo bijeli glog koji cvate na uskoj zemljanoj površini koju su ostavili na sredini autoceste, ali čudilo bi me kad bi ti raspršeni grmovi bili jedino objašnjenje za tu svjetlost što se prosipa niotkuda. Sjećam se da je promet bio gust, ali je ipak tekao bez zastoja, automobili su vozili 120 na sat, i da je pas prešao preko ceste, ili da se dogodilo bilo što, nastao bi lančani sudar, i pri toj brzini sigurno bi bilo mrtvih. Ipak, čini se da je prešao cijelu širinu ceste, to je rekao onaj luđak na biciklu. Nisam ga stigao pitati što radi s tim svojim biciklom na autocesti, uostalom pao je s njega, sjedio je sa strane, koljena oblivena krvlju, i ponavljao – Pretrčao je, pretrčao je! – ja sam u tom sam trenutku vjerojatno gledao na drugu stranu, u svakom slučaju, ako je pas zaista pretrčao preko ceste, morao je biti strašno brz i spretan, pravo je čudo da nije izazvao nesreću.

Tog popodneva, dakle, vidio sam sve. Možda zato što sam se upravo rastao od novinarke i nisam više morao izmišljati slike ili uključiti Radio Rahelu, kao što često činim kad želim ne misliti ni na što i jednostavno se prebaciti nekamo drugamo. Oni puštaju vrlo lijepe narodne pjesme i govore o svojim blagdanima neobičnih imena, Purim, Pasha, šabat... Razgovaraju s mladima koji pohađaju židovsku školu, školu koja ima isti školski program kao i druge, s uobičajenim diplomama, ali u njoj je vjerojatno nešto ipak drukčije, jer se ti mladi ne boje govoriti o svojoj religiji, i to odlučno, i s nekom radošću, to je potpuno drukčije od gluposti ostalih radiopostaja, onih koje je Germaine kod kuće slušala svakog jutra, s njihovim horoskopom i savjetima o ljepoti, reklamama i političkim pitanjima upućenim običnom čovjeku s ulice, koji se u njih ne razumije kao ni ja, on vidi samo komadić svojega vrta, ako ga ima, ili, ako ga nema, gleda svoja posla. A glasovi na Radiju Rahela govore o višim stvarima, oni su poput mliječne svjetlosti na radijskim valovima, poput svjetlosti pupoljaka. Da imam djecu, volio bih da budu Židovi, samo zbog inteligencije, iako ponekad ti ljudi govore čudne stvari, kao onaj rabin prije nekoliko dana – Antisemitizam nije naš problem, to je problem onih drugih. – To je kao da ja kažem da buhe na mojem tepihu nisu moj problem nego Germainin. A u međuvremenu svaki dan grizu mene.

Pisao sam Obiteljskim novinama o psu, sudbina životinja u našem društvu važan je problem, siguran sam da će mi odgovoriti. Kad objave moje pismo, poslat ću jednu kopiju crnokosoj novinarki. Do tada će ona već objaviti članak o meni u reviji Nježnost. Mislim da me nikad neće zaboraviti, kao što ja neću zaboraviti onog napuštenog psa koji je trčao u svjetlosti pupoljaka. Postao sam za nju vizija, a ona vizija za mene, o tome nema nikakve sumnje, samo bi trebalo da to potraje duže od svetkovine Purima ili mliječne svjetlosti ranog proljeća. Trebalo bi da svakoga dana, u svojem kamionu, upijam tu svjetlost umjesto krvi klaonica.

S francuskoga prevela Bosiljka Brlečić