Jerko Bakotin  

Današnja socijaldemokracija dio je neoliberalne Europe

vojevremeno ste, prilikom rušenja Starog mosta u Mostaru, napisali da „tko danas ruži na Balkan u ime europejstva, ne samo da je izdao principe humanizma i demokracije, nego je kao svoj najdublji motiv odao barbarstvo koje pripisuje Balkanu“. Dvadeset godina nakon raspada SFRJ i Hrvatska i, čini se, Srbija su na nezaustavljivom putu prema Europskoj uniji. Vrlo je zanimljivo da smo prilikom hrvatskog referenduma o pristupanju EU imali situaciju u kojoj je na čitavom političkom spektru – s izuzetkom krajnje desnice i relativno novih snaga na ljevici – postojao gotovo stopostotni eurofilski konsenzus. Često se opet čula teza „nije nam mjesto na Balkanu“, ali ovaj put nije je izgovarala desnica niti akteri nacionalne revolucije devedesetih, nego liberali koji posjeduju legitimaciju antinacionalista. Kako to objasniti?

Nikada nisam razumio u kojem su smislu hrvatski liberali imali legitimaciju antinacionalista. Politički, oni su bili samo jedna mekana, “soft” verzija hrvatskog nacionalizma. Uzmimo Gotovca kao najuglednijeg hrvatskog liberalnog političara, on u političkom smislu nije ništa drugo nego hrvatski nacionalist kojemu su Hrvatska i hrvatstvo doista sama središnja kategorija razumijevanja svijeta. Današnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić devedesetih je zagovarala liberalni nacionalizam. To nisu nikakvi antinacionalisti ili nenacionalisti, oni su nacionalisti. Druga je stvar što im se s očnjaka ne cijedi krv – to je ta fina, elitna, građanska forma nacionalizma. Ne mislim da je nacionalizam određeni oblik negativne svijesti – on je sama struktura nacionalne države. To je ideja nacionalnog jezika, nacionalnih kulturnih institucija, i tako dalje. Antinacionalizam bi, za mene, bio dovođenje u pitanje tog strukturalnog nacionalizma, što liberali nikada nisu napravili, nego su se s njim uvijek i apsolutno identificirali. Današnja socijaldemokracija je također apsolutno identificirana s projektom neoliberalne nacionalne države-članice EU. Što se same Europe i eurofilije tiče, taj pojam također ima svoju tradiciju te se kroz povijest mijenja. U Drugom svjetskom ratu lokalni se fašisti također bore za Hitlerovu ideju ujedinjene Europe. Dakle, Europa, ovisno o konstelaciji, može biti lijeva, može biti desna, može kao pojam biti upotrijebljena u bilo kojem smislu.

Opsesija (Srednjom) Europom

Zanimljivo je da je, kada se ovdje govori o Europi, uvijek prisutna određena udivljenost, fascinacija, samoponižavanje, mogli bismo reći, duboki oblik provincijalnosti, gotovo kolonijalna svijest. Što bi bio uzrok tog kompleksa?

Riječ je o ideološko-političkoj hegemoniji, odnosno elitnoj reprezentaciji. Naš pojam Europe je onaj pojam koji reproduciraju građanske nacionalne elite kao subjekti javnog diskursa. Te elite sebe u jednom kulturno-konzervativnom smislu prepoznaju u europskom identitetu i žele pripadati njemu, a ne nekom drugom, recimo balkanskom. Zašto je to samorazumljivo? S jedne strane to je elitna pozicija, a nitko od tih elita ne očekuje da se solidariziraju s onima koje Europa izbacuje i marginalizira, koje tjera u smrt i tako dalje. S druge strane, Europa u postkomunističkom razdoblju još uvijek funkcionira kao realizirana utopija, kao unutar sebe beskonfliktna politička, društvena i ideološka realnost. Međutim, ne samo što ta utopija nije realizirana u stvarnosti, nego se ne zna ni koji će politički i demokratski oblik imati ta Europa. Osim toga, zanimljivo je da su u jugoslavenskom federalnom komunizmu Albanci, Slovenci, Srbi, Hrvati, Makedonci i Crnogorci imali po jedan glas, bez obzira na brojnost nacije. Danas je sasvim isključeno da bi hrvatska politička elita zahtijevala od postojeće Europe da ima jednaku težinu glasa kao recimo Francuska, Njemačka ili Engleska. To bi bilo posve apsurdno, svi bi se smijali. Nisu promijenjeni sami odnosi moći, nego i razumijevanje vlastite pozicije u odnosu na moć. Konkretno, odnos Hrvatske potpuno je banalan i ima svoj historijat, o čemu smo već govorili. Europa kao pozitivni kulturno-političko-ideološki pojam postoji i kod fašista i kod građanskih liberala pa nije ništa nelogično u tome što se liberalna elita može osloniti na klasičnu ustašku propagandu, koja je također zagovarala europske vrijednosti – dotle da su se Hrvati za ujedinjenu Europu borili kod Staljingrada.

U Hrvatskoj je naročito prisutna, u identitetskom smislu, opsesija idejom Srednje Europe.

Kada se sredinom osamdesetih godina pojavilo pitanje Srednje Europe, ono je imalo funkciju kritike tadašnje podjele na europski istok i zapad, dakle željezne zavjese, odnosno totalitarizma. To je bila ideja nekog identiteta s onu stranu te ideološke podjele, i u toj ideji mnogi su se prepoznavali. Međutim, već sam tada, 1986. godine, pisao da je prepoznavanje u ideji Srednje Europe ambivalentno te da se s tim kulturnim pojmom mogu identificirati i fašističke projekcije. Citirao sam tekst Branimira Donata o srednjoeuropskoj kulturi, koji je objavljen u Gordoganu zajedno s mojim tekstom o Wittgensteinu i bečkoj kulturi u razdoblju fin de sièclea. Bilo je zgodno vidjeti da je Donat svoju tezu o autohtonoj srednjoeuropskoj kulturi završio pozivom da se upotrijebe, ako je potrebno, i nedemokratska sredstva da bi se iz Zagreba protjerali – uglavnom albanski – slastičari koji su uništili srednjoeuropsku kulturu kolača. Upravo je to teza klasične europske desnice kada ona napada imigrante. U tom smislu treba i razmotriti koliko su unutar bivšeg komunizma – koji nije postojao kao nešto jedinstveno i monolitno – bile prisutne desničarske antiimigracijske tendencije, danas u Europi prisutne u velikom stilu. Treba se podsjetiti kako su se – unutar same Jugoslavije – tretirali, primjerice, Bosanci u Ljubljani. Koji je bio odnos juga i sjevera u Jugoslaviji, koji oblici rasizma unutar jugoslavenskog komunizma, rasizma prema Albancima, muslimanima, domaćim “stranim radnicima”? Onog trenutka kad smo rekli, ah, znamo što je komunizam, time smo potisnuli veoma konkretne momente historijskog iskustva koji nas izravno povezuju s današnjom situacijom. Bilo bi zgodno napraviti veliko istraživanje historija unutarjugoslavenskog imperijalizma, kolonijalizma, rasizma, antiimigracijske politike i tako dalje, dakle vidjeti koliko je konzervativno desničarstvo bilo ugrađeno unutar samih političkih i državnih formi komunističkog projekta.

Naivnost klasičnih nacionalista

Ako je čitava hrvatska opozicija početkom devedesetih također nacionalistička, što je po vama u tom trenutku – dok se u Europi ruši realni socijalizam te tog sustava više nema, u Srbiji je na vlasti Milošević, a Tuđman nudi nacionalističku revoluciju – bila realna alternativa tom liberalnom nacionalizmu?

Ne govorim niti prosuđujem kao političar i ne upuštam se u real-politiku u smislu da govorim za koga bi trebalo glasati. Riječ je o nekim temeljnim elementima – ne onog što se zove politika – nego samog političkog. Primjerice, je li definitivni i konačni horizont demokracije nacionalna država? Je li konačni horizont onoga što zovemo društvo – nacionalni kontejner? Pri tome unutar tog kontejnera postoji obrazovanje na jednom nacionalnom jeziku, postoje klasične institucije, ne samo u Hrvatskoj ili Srbiji, nego i u Njemačkoj, dakle u onome što se zove moderna nacionalna država. Zanima me postavljanje tih temeljnih pitanja. Činjenica da unutar nacionalne države postoji obrazovni sistem na jednom jeziku povlači pitanje je li monolingvalnost jedini oblik stjecanja znanja. Netko treba postaviti i ta pitanja, a liberalni nacionalizam smatra da je cijeli taj historijski naslijeđeni kontekst u redu te ga ne treba dovoditi u pitanje. Nitko od liberalnih nacionalista ne očekuje da dovede u pitanje smislenost same kulturno-identitetske strukture nacije, odnosno društva okupljenog oko te identitetske osi i njezinih institucija. Oni misle da institucije kao što je HAZU treba podržavati i plaćati iz državnog budžeta. Riječ je o priznavanju te činjenice kao realnog, gotovog i finalnog horizonta političkog djelovanja. Mene zanima dovođenje u pitanje tog horizonta kao takvog, zanima me politička opcija koja bi dovela u pitanje kulturnu produkciju i obrazovanje unutar jednog takvog nacionalno uokvirenog društva. Može se reći da to nije realno politički, ali moramo praviti razliku između onog što je horizont nekakve real-politike i horizont političkoga koji se otvara nekim historijskim i tehnološkim promjenama te promjenama u odnosima između glavnih aktera svjetske politike i svjetske ekonomske moći. S druge strane, pitanje je koja je razlika između dvije nacionalističke opcije, radikalno-konzervativno-tuđmanovske, kako god je već zovemo, te liberalne? Pa, stvar je u tome da je liberalna opcija realnija.

U današnjem je svijetu gotovo s tipom konzervativnog nacionalizma kakav je zastupao Tuđman?

Klasični nacionalisti su, da tako kažemo, djetinjasto naivni. Oni vjeruju da suverenost i dalje postoji, da je to vrijednost za koju se isplati boriti. Čak misle da su svi ljudi koji su zato poginuli, poginuli smisleno, da je ta borba dakle imala smisla. U odnosu na Europu oni se s punim pravom osjećaju izdanima, jer Hrvatska u Europi nikada neće imati takvu moć, odnosno participirati u njezinom političkom životu onako kako je participirala u bivšoj Jugoslaviji. Svi znamo kakva je pozicija Hrvatske u odnosu na velike igrače te nitko tu ni ne očekuje da je moguće konzumirati tu takozvanu suverenost. Liberalna opcija, s druge strane, zauzima ciničnu poziciju. Dakle, mi ćemo zastupati ideju suverenosti i govorit ćemo da je, konkretno, Hrvatska suverena nacija, da je dobro da imamo nacionalnu državu i da ćemo bolje njome upravljati nego drugi, uz to ćemo položiti vijence za one koji su za nju pali te ćemo podržati naše nacionalne kulturne institucije kakve su naslijeđene. Među nama, međutim, znamo da ta suverenost ne vrijedi ništa, jer se moramo ponašati onako kako zapovijedaju pravi centri moći. Znamo da ćemo se prilagoditi standardima i pravilima propisanima izvana, da su ljudi koji su poginuli za suverenost poginuli nizašto, da su elitne kulturne institucije parazitske, jer ne samo da nisu u stanju pratiti suvremene kulturne trendove, nego ih upravo koče.  Također, mi ćemo podržavati klasične obrazovne institucije i monolingvalnost, ali mi smo obrazovaniji i govorimo strane jezike pa ćemo biti bolja, elitna reprezentacija tog društva, no također znamo kamo ćemo ići po naše mišljenje. Nasuprot tome, radikalno desna konzervativna opcija naivno misli da još uvijek ima pravo na vlastito mišljenje.

Ljevica i pitanje “socijalne države”

No u Hrvatskoj je posljednje vrijeme aktualan i pokušaj da se ponovno osmisli lijeva ideja, naročito na ljevici proizašloj, između ostalog, i iz studentskog pokreta. Dakle ideja koja nema ništa s liberalnom opcijom o kojoj smo govorili. Mislite li da je komunizam danas još uvijek nekakav realan horizont, može li njegova ideja još uvijek biti djelatna te voditi alternativi danas postojećem stanju?

Ne mislim da postoji tako nešto kao ideja komunizma uopće. Može se čitati Marx i analizirati povijest onoga što se zove historijski komunizam, recimo oblici vlasti komunističkih partija u dvadesetom stoljeću. Među tim oblicima postoje ogromne razlike – komunizam kao element antikolonijalne borbe u Trećem svijetu jedan je element komunizma, zatim imamo sovjetski tip komunizma, potom samoupravni jugoslavenski komunizam pa eurokomunizam odnosno reformirani komunizam u zapadnoj Europi šezdesetih i sedamdesetih godina. Postoji mogućnost da se to proučava, ali ne postoji nekakva po sebi ideja komunizma. Ti su komunizmi, kao jugoslavenski i sovjetski, pri tom često u sukobu. Socijaldemokraciju bi se isto moglo utrpati u taj pojam komunizma pa bi se onda moglo govoriti o zapadnom, istočnom i samoupravnom tipu socijalne države. Mislim da nije moguće danas odgovoriti na pitanje je li ideja komunizma još valjani real-politički horizont. No može se postaviti pitanje – koje bi moglo biti produktivno – je li socijalna država horizont moguće reforme i promjene? Onda se, međutim, postavlja i pitanje da li je ta naša mlada ljevica – koja protestira, okupira fakultete i tako dalje – po sebi nenacionalistička? Ne mislim da je to pitanje ideološke afilijacije, ti ljudi po sebi mogu biti potpuno nenacionalistički i misliti transnacionalno. Međutim, ako dođemo do ideje da je ponovno uspostavljanje socijalne države pravi put ka rješavanju problema kao što je pitanje komodifikacije i plaćanja obrazovanja, pokreće se jedna logika koja automatski mora proizvesti nacionalizam. Da bi mogla funkcionirati, socijalna država mora imati klasične, na neki način zatvorene granice, mora imati kontrolu nad svojim građanima, kontrolu migracije, manjine i većine, socijalna prava mogu se dodijeliti samo građanima socijalne države, a onima koji nisu građani ta će se prava odricati. Stalno će biti u igri kontrola granica, a upravo to se događa na zapadu.

S te strane doima se licemjernim što je ljevica prozivala Sarkozyja zbog deportacije imigranata ili njegove izjave kako “Francuska ne može primiti svu bijedu svijeta“?

Ovisi o tome kakva je pozicija te ljevice. Ako misli da je njezin ultimativni cilj obnoviti francusku socijalnu državu iz prošlog stoljeća, onda je to, naravno, cinično. Ali, pretpostavljam da postoje i artikulacije lijevih političkih opcija koje napuštaju, odnosno dovode u pitanje taj okvir.

Okvir nacionalne države ili okvir socijalne države? Možemo li uopće razdvajati ta dva pojma?

Moja bi poanta bila da ne možemo. Možemo imati socijalnu državu koja će svoj nacionalizam držati pod kontrolom, ali kako će ona biti definirana ako ne nacionalno, pitanje je koje tek treba postaviti. Je li moguće postaviti pitanje o Europi kao socijalnoj državi, koja bi s jedne strane bila transnacionalna, a opet bi s druge strane morala imati fiksne granice? Pritom je pitanje granica otvoreno. Kojom bi logikom one bile definirane, da li možda identitetskom? Je li Europa predstavlja kulturni identitet, ili neki drugi? Govorimo o Europi, ali ne znamo što je to. Je li to kulturna forma? Treba se sjetiti da je Europa bila kulturna forma i u razdoblju fašizma.

Dobro, ali postoje različite konstelacije tog pojma. Prvoborci Europske unije rekli bi da se fašistička i njihova definicija Europe nikako ne mogu uspoređivati.

Ne mislim da je to lako razlikovati. Kod pitanja da li Turska može postati član Unije, vrlo je snažan bio argument da ne može jer pripada islamskoj kulturi, što znači da ne pripada Europi. Teško je razlikovati takav stav od neofašističkog, to je nešto s čime bi se Anders Breivik složio, dapače, on bi se za to borio. Mi još živimo u uvjerenju da je zapad centar svijeta, a Europa najviši stupanj političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja zapada. Zapravo je Europa jedan ograničeni koncept, koji ne može artikulirati nekakvu univerzalističku poziciju. Poistovjetiti se nekritički i bez ostatka s nečim što se zove Europa znači – budući da je politički apsolutno heterogena – da se čovjek poistovjećuje i s nekim fašističkim ili rasističkim vrijednostima koje su i danas važan dio europskog identiteta i europskih političkih opcija. Ne samo na ultradesnoj razini, nego u smislu same ideje Europe kao kulturne zajednice. Mislim da bi većina europskih klasičnih političkih partija podržala takvu ideju Europe, a smatram da je to rasistički.

Mnogo posla za nacionalnu državu

Govoreći o demontaži ne samo socijalne, nego i nacionalne države, u posljednjoj knjizi tvrdite da smo tijekom prijelaza iz komunizma na današnje stanje prešli put od društva bez klasa do klasa bez društva. Što želite reći – da društvo više nije horizont borbe protiv destruktivnih procesa kapitalizma, ali u isto vrijeme i dalje imamo eksploatatorske odnose?

Globalizacija se poistovjećuje sa slabljenjem uloge nacionalne države. Misli se da što je veća globalizacija, to je slabija nacionalna država, što nije točno. Nacionalna je država vrlo važna, ali ne više u smislu suverenosti, nego u smislu transmisije moći. Danas je njezina uloga posve promijenjena, jer je ona važna poluga u artikulaciji suvremene hegemonije. Njezin suvereni gospodar više nije - kao što je bio u klasičnom smislu – narod dotične države, nego su to transnacionalni financijski, politički i ostali centri moći. Hrvatska nacionalna država, dakle, ne obavlja posao u korist svog naroda, nego koristi nacionalni legitimitet da bi provele reforme koje su nužne da bi neoliberalni kapitalizam mogao besprijekorno funkcionirati, odnosno da bi se uključila u globalnu podjelu rada. Država je, primjerice, efikasno prilagodila pravni sustav, život, i tako dalje standardima koji su propisani od strane EU, u tome je njezin legitimitet danas, a ne recimo u tome da ispunjava volju svoga naroda. Nacionalna država dakle i dalje igra ključnu - samo posve drugačiju – ulogu, a liberalni su nacionalisti njezini najbolji predstavnici, dakako ne kao predstavnici naroda, nego kao zastupnici transnacionalnih, globalnih playera, bilo da je riječ o institucijama međunarodnog financijskog kapitala ili pak o NATO-u, odnosno političkim nalogodavcima iz Sjedinjenih Država, odnosno takozvanog Zapada. Uostalom, još su jugoslavenski komunisti osamdesetih počeli plesati po njihovim komandama pa smo vidjeli kamo je to dovelo.

Pa se govori o tome da moramo biti konkurentni, odnosno država mora biti ta aparatura koja će stvoriti povoljno okruženje za kapital?

Točno, a osim toga Hrvatska ulazeći u Uniju preuzima odgovornost za europske granice, tj. za filtriranje potrebnog i nepotrebnog dijela međunarodne armije proletarijata. U svakom slučaju, za nacionalnu državu ima mnogo posla.

Vrijednost Blokade

Knjigu ste posvetili upravo studentima zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji su blokirali vlastitu instituciju u borbi za javno financirano obrazovanje. Bi li takvi društveni pokreti mogli biti akter koji bi donio realnu alternativnu, možda transnacionalnu s obzirom da smo govorili o mogućnosti transnacionalne socijalne Europe?

Činjenica da su preuzeli stvari u svoje ruke je vrijednost po sebi, to znači da su postali akteri, odnosno otvorili pukotinu u postojećoj realnosti zadanog horizonta. Najvažnije je što se u toj pukotini sva pitanja mogu drugačije postaviti. Ne znam da li su studenti u stanju artikulirati alternativu, ali riječ je o artikulaciji koja označava kraj nečega. Izašlo se iz područja neslobode u kojem sve izgleda kao da je zadano, bilo da je riječ o konzervativnom konceptu nacionalne države, bilo da je riječ o neoliberalnom kapitalizmu, koji želi izgurati državu sa scene, ali kada dođe u krizu on se njome i te kako koristi da bi preživio. Što će se razviti iz tog pokreta potpuno je otvoreno pitanje i to zato što je riječ o kontingentnom činu. Najvažnije je da je kontingencija pokrenuta, da je horizont ponovno otvoren te da je time završena epoha postkomunističke tranzicije u kojoj je sve bilo poznato i svedeno na dostizanje već postojećih zadanih zapadnih standarda.

Blokada je, dakle, značila neku vrst emancipacije?

Emancipacije u svakom slučaju, ali to nije samo emancipacija u lokalnom smislu. U izvedbi te pobune pokazala se jedna kreativnost koja je usporediva s aktivističkom i političkom kreativnošću bilo gdje u svijetu, kreativnost u postavljanje vlastitih standarda političke borbe koji nisu kopirani izvana, nego su autohtono proizvedeni.