Dancer in the Dark

Dancer in the Dark

Petra Vidović

Naslovi pojedinih radova i izložbe otkrivaju dodatne razine na kojima djeluju radovi Ivane Franke. U autoričinoj biografiji (rođena 1973. u Zagrebu) često izostavljen podatak, da je uz Školu primijenjene umjetnosti završila i Školu za ritmiku i ples, dobiva uz ovu izložbu novi smisao. Kinesphere (hrv. kinesfera) jest pojam Rudolfa Labana, koreografa i pedagoga, koji se koristi u kinetografiji, tj. u bilježenju plesnih pokreta. Složeni sustav zapisivanja dijagonala i smjerova pokreta opisuje dio sfere u kojem se kreira pokret i upravo je taj djelić prostora postao, u slučaju Ivane Franke, izlagačkim podijem.

Izložba se održava na dva nivoa: u prizemlju, koje je velikim izlogom otvoreno danjem svjetlu, i u podrumu, u kojemu je potpuni mrak. Frankini su statički radovi na prvi pogled suprotni osnovnoj ideji kinetizma, a svoj puni oblik dobivaju bivanjem u prilagođenom prostoru te promatračevim pristankom na sudjelovanje. Naslovom naznačena sfera plesnog pokreta ostavljena je, naime, na osvajanje publici, čija tijela mapiraju prostor pokrećući tako umjetnička djela. Autoričino neprestano korištenje prozirnih materijala i tankih opni koje omogućuju hvatanje svijetla, njegovo trenutno materijaliziranje, daje radovima potrebnu jednostavnost ali i označava njihovu drugost, tj. potrebu za medijacijom. Autorica navodi naše oko na privid, udvostručuje djelovanje rada: kao skulpturu u prostoru i kao drugu sliku koju stvara mozak, onu koju posjetitelji neskloni fizici i optici teško analiziraju. Estetski minimalizam u službi je prezentacije svjetla (umjetnog i prirodnog), ali i tvorbe druge realnosti. Svjetlo se širi u krugovima i da bismo ga postali svjesni, ono treba naići na prepreku.

Posjetitelj-plesač

U bijelom prizemnom dijelu izložbe postavljena su tri rada i serija od pet grafika. Rad nazvan Convergence velik je objekt od pleksiglasa na čeličnoj konstrukciji, obasjan s četiri mliječne lampe. Zbog slojevitih nagiba pleksiglasa odrazi bijelih lampi jesu višestruki te se pomiču kako mu se približavamo. Pleksiglas kod Ivane Franke podcrtava prostor u kojemu je izložen. Na 52. venecijanskom bijenalu 2007. pleksiglas je u funkciji hommagea arhitekturi Carla Scarpe (Palazzo Querini Stampalia), u njemu se ogleda eksterijer u interijeru, dok u ovom stvara tri metra visoku istovremeno prozirnu i reflektirajuću površinu u galeriji koja je fizički popunjena, ali vizualno slobodna. Na tragu Labanove sheme označavanja plesača i njegova pokreta Convergence je velik kvadar, trom i matematički terminiran, s dijagonalnim plohama koje nose potenciju pokreta. Gledajući s ulice, posebno u predvečerje, efekt izloga i odraza svjetiljki beskonačno se ponavlja. Taj je trenutak izuzet iz šetnje gradom, pročišćen i postavljen kao umjetničko djelo u galeriji. Od pleksiglasa uslojenih pod različitim kutevima u drvenom okviru jest i rad Polyopia (medicinski termin koji znači višestruko viđenje predmeta). Serija od pet grafika pod naslovom Introducing gaps podsjeća na iscrtavanje smjerova kretanja gdje se mnogi pravci sijeku, a na razini koncepta radi se o brisanju imaginarnog kretanja, doslovnom uvođenju praznina. Serigrafije su rađene kao cjelina od pet grafika, u kojoj je svaka sljedeća bliža praznini. Prozračnost osvijetljenog prizemlja galerije ispunjenog radovima čija je odlika približavanje nematerijalnom i uvođenjem istog u vizualno korespondira grafičkom i konceptualnom Predstavljanju (uvođenju) praznina. Apparent (circle) je izložen prošlog ljeta na 4. hrvatskom trijenalu crteža u Gliptoteci. Svjetlo na flaksu iscrtava krug koji se pomiče ovisno o vizuri promatrača. Na ovoj je izložbi rad dobio i svoj site-specific dvojac postavljen u podrumu galerije. Apparent (circle) funkcionira poput uokvirenog crteža svjetlom na flaksu u prostoriji koja je osvijetljena, a Apparent circulation izvedenica je većih dimenzija u mračnoj prostoriji.

Viđeno – doživljeno

Naslov je ponovno znakovit: apparent istodobno tumačimo kao nešto očigledno, i nešto prividno. Taj je krug podvojen, funkcionira samo kad je svjetlo upaljeno i tvarno zapravo ne postoji. Točka svjetla koja se kružno širi raspetom plohom flaksa po dužini cijele prostorije vara osjetila i odnose daljina te posjetitelju-plesaču poremećuje osjećaj ravnoteže. Potpuni mrak u dvije podrumske prostorije stvara nesigurnost kretanja, koja je nadopunjena hipnotizirajućim učinkom svjetlećih radova. Opredmećeno svjetlo i pokretna slika koju ono stvara prema principu melodije u glazbi, gdje pamtimo neposredno prošle tonove i povezujemo ih s onim nadolazećim, omogućuje stvaranje melodije slika. U drugoj zatamnjenoj prostoriji nalazi se Animated (sphere), svjetlosna instalacija koja je bila predstavljena na Experiment Marathonu u Reykjavíku, na poziv kustosa Hansa Ulricha Obrista i Ólafura Elíassona. Experiment Marathon jedno je iz niza 24-satnih događanja koje organizira Serpentine Gallery iz Londona, poput razgovora s umjetnicima, performansa, izložbi i predavanja. Animated (sphere) je obješena metalna konstrukcija kugle, premrežene flaksom. U mraku se ne vidi konstrukcija, nego samo odrazi lampice koja je spuštena u središte kugle. Lebdeći svjetlucavi odrazi u razini očiju čude nepostojanim odsjajem koji se kreće po niti flaksa.

Ovom izložbom Ivana Franke još jednom dokazuje svoje vladanje prostorom, izlazak iz čiste grafičke linije kroz medij svjetla. Birajući plesni termin za naslov izložbe, uvodi načelo uzajamnosti posjetitelja i radova. Plesni je pokret dotjeran i zahtjevniji od običnog. Osim pokreta, svjetla i grafike uvodi novu razinu čitanja koju daju dvosmisleni nazivi. Svjetlosne instalacije i objekti od pleksiglasa pomiču našu percepciju i projiciranu stvarnost: ono što čitamo nije zapisano, već je kôdirano da nas zavara. Franke slojevito i nenametljivo konstruira novu stvarnost. Viđeno bi se u ovom slučaju moralo definirati širim pojmom: doživljenim, i to upravo raduje naš senzor za lijepo, čak i onda kad nam je tumačenje fizike manjkavo.

Without darkness, no light

U radu Ivane Franke ima nečeg crnog, nečega duboko tamnog i neugodnog. To crnilo nije Ivanina osobnost, već ono živi u njoj i ponekad izađe na vidjelo u njezinim djelima.

Možda griješim, ali ne mislim tako. Njezine svjetlosne instalacije jesu začudne, ali ne samo u fizičkom smislu – diraju me mentalno, ili na mnogim mentalnim razinama. Kad promatram njezina djela, pogađa me neizvjesnost. Nalazim se u arhitekturi koja me navodi na razilaženje s fenomenom zvanim “svjetlost”, i povratak na osjećaj straha od mraka iz djetinjstva. Ne znajući gdje staviti noge; ne usuđujući se otvoriti vrata ormara; ne biti u stanju nositi s mrakom bez ijednog tračka svjetlosti. Užas koji to crnilo predstavlja u djetetu u zatvorenoj sobi jest neznanje o nepoznatom koje vibrira čineći da srce udara brže i brže. Gurnuti ruku u crnu rupu u mračnom podrumu. Nadmoć nepoznatog.

Bez svjetla nema slikarstva. Bez tame nema svjetla. Mišljenja sam da art koji izlaže Ivana Franke ne proizlazi iz izvornog zanimanja za karakteristike svjetlosti, nego iz niza iskustava tame – mraka. Samo umjetnik s iskustvom mraka, koji se na neki način uspio suživjeti s egzistencijalnim crnim bezdanom, poznaje značenje svjetlosti. Tu neizvjesnost osjećam u Ivaninim radovima – intenzivnu kombinaciju straha i ushita.

(Carl Michael von Hausswolff, tekst u povodu izložbe Waver Ivane Franke, Galerija Niklas Belenius, Stockholm, Švedska, od 2. do 22. veljače 2009)