Dani koji su p(r)otresli svijet

Svake godine, krajem listopada i početkom studenog, Mađari se prisjećaju revolucije iz 1956., kada su se goloruki suprotstavili sovjetskom totalitarizmu, te se, u krajnje nepovoljnim političkim uvjetima, pokušali izvući iz čvrstog komunističkog zagrljaja, odnosno pridružiti se Zapadu, kao svojoj prirodnoj kulturološkoj i civilizacijskoj destinaciji. Dakako, sovjetski su tenkovi brutalno ugušili revoluciju, ali i danas, kada je proteklo četrdeset godina od tih događaja, cijeli se suvremeni svijet, posebice Srednjoeuropljani, prisjećaju tih dana slave i mučeništva, kao prvog otvorenog srednjoistočnog iskazivanja želje za ujedinjenom Europom, bez staljinskog, komunističkog tutorstva. A da se buntovni mađarski duh pedesetšeste nije pretvorio u pepeo u divljoj vatri tranzicije, najbolje ilustriraju nedavni masovni prosvjedi diljem Mađarske protiv vlade aktualnog premijera Ferenca Gyurcsanyja, nakon što je javnosti predočena snimka na kojoj premijer svojim partijskim suradnicima priznaje kako u četiri godine vladavine socijalista (slijednika bivše mađarske komunističke partije) ništa nije učinjeno na planu društvenih i političkih reformi. Drugim riječima, Gyurcsany je priznao da su socijalisti i on osobno godinama lagali javnost, uvjeravajući ih u pozitivan trend promjena u državi i društvu, a u stvarnosti se stanje mijenjalo samo s lošeg na gore.

Politika narodnog komunizma

Nakon što je krajem Drugog svjetskog rata Crvena armija zauzela Mađarsku, (za)počela je i sovjetizacija te zemlje. Istina, na prvim slobodnim izborima u studenom 1944. komunisti su dobili tek 17% biračkih glasova, isto kao i socijaldemokrati, ali ubrzo su, uz pomoć Kremlja, te otvorenog terora i brojnih političkim manipulacija, polako počeli potiskivati izborne pobjednike, tj. predstavnike Stranke malih zemljoposjednika, koje je predvodio Zoltan Tildy, a koji je postao i predsjednikom države. Oni su na izborima dobili više od 55% glasova i osigurali su pravo formiranja vlade, te je, nakon što je 1946. Mađarska proglašena republikom, na čelo vlade došao Ferenc Nagy, uz Tildyja vodeća politička figura nacionalističkog sitnoposjedničkog staleža. Međutim, po uputama Staljina, mađarski su komunisti, predvođeni ortodoksnim dogmatom Matyas Rakosijem, sustavno podrivali aktualnu vlast, sve dok im sovjetska politička policija (KGB) nije dostavila isfabricirane dokumente, kojima su pripadnici vladajuće stranke optuženi za navodne antidržavne i terorističke aktivnosti. Nakon toga, 1947., tadašnji generalni sekretar Stranke malih seljaka Bela Kovacs bio je uhićen, a premijer Nagy je emigrirao iz zemlje, jer je na vrijeme bio upozoren na opasnost komunističkog puča. Pod izgovorom navodno otkrivene antidržavne zavjere, mađarski su komunisti iste godine iznudili raspisivanje novih izbora, na kojima su uvjerljivo pobijedili, ali to je već bilo vrijeme otvorenog terora i ljudi su se, u strahu od odmazde, priklonili novim diktatorima. Ali, već u veljači 1949., kako bi se posvema oslobodili svih svojih političkih protivnika, komunisti osnivaju tzv. Mađarsku narodnu frontu, u koju se prisilno “utapaju” sve ostale političke stranke, a one skupine koje to nisu željele prihvatiti bile su izložene surovim i sustavnim represijama. Za vrijeme Rakosijeve diktature, mnoštvo (više od 800.000) članova i simpatizera bivših građanskih stranaka bilo je optuženo za navodne prekršaje protiv državnog vlasništva, izvedeno pred sud i kažnjeno dugotrajnim zatvorskim kaznama. Naravno, to je samo dodatno produbilo nezadovoljstvo i jaz u mađarskom društvu, tako da je i Moskva ubrzo shvatila da mora intervenirati, kako bi primirila mađarsku javnost i barem donekle normalizirala stanje u zemlji. Rakosi je 1953. bio smijenjen s funkcije premijera, na kojoj ga je zamijenio Imre Nagy, kasniji lider mađarskog ustanka, a koji je započeo s provođenjem tzv. politike narodnog komunizma. Cilj ovog programa bio je sadržan u pokušaju objedinjavanja mađarskih nacionalnih interesa s izgradnjom socijalizma kao globalnog projekta. U tu svrhu, Nagy je formirao Domovinsku narodnu frontu, u kojoj komunistima nije dopustio prevlast. To je, dakako, izazvalo veliko nepovjerenje staljinista u vrhu partije, ali i kod sovjetskog vodstva. Kada je Kremlj shvatio da novoformirana fronta sve više postaje izrazom nacionalnog, antikomunističkog konsenzusa, Nagy je po kratkom postupku proglašen revizionistom i izbačen je iz partije. Istodobno, kako bi se pred javnošću ipak zadržao privid provođenja društvenih reformi, došlo je i do promjene u staljinističkom vrhu mađarske komunističke stranke. Nepopularnog i omrznutog Rakosija zamijenio je njegov bliski suradnik Ernö Gerö, i sam pripadnik čvrstog staljinističkog jezgra, ali koji nije bio toliko politički kompromitiran kao njegov prethodnik.

Antitotalitarna revolucija i otpor Kremlju

Međutim, s obzirom na to da je nedugo nakon Staljinove smrti, Hruščov u SSSR-u počeo s kritikom kulta ličnosti, zapravo s procesima ograničene destaljinizacije; u Mađarskoj su ovi događaji dočekani s velikim nadama i iščekivanjima. Pod utjecajem Hruščova, u svim zemljama sovjetskog bloka provedene su partijske čistke. Primjerice, u Poljskoj, u Poznanju je krajem lipnja te, 1956. godine, došlo do pobune radnika protiv domicilnih staljinista, koja je bila u krvi ugušena, ali je ipak rezultirala smjenom u poljskom partijskom vrhu. Tako je na čelo PURP-a (Poljski ujedinjeni radnički pokret) došao Vladislav Gomulka, iako je, kao deklarirani antistaljinist, do tada bio u zatvoru. I mađarska je javnost povjerovala da je staljinistima uistinu “odzvonilo”; odnosno da se sovjetski blok nalazi pred značajnim reformama. Mađari su 23. listopada 1956., u znak potpore reformama u Poljskoj, organizirali velike demonstracije podrške, koje su se pretvorile u otvoreni sukob s policijom. Demonstranti su rušili simbole komunizma, a tom je prigodom posvema devastirana i velika Staljinova statua u središtu Budimpešte. Ernö Gerö je u ime mađarskih komunista odmah zatražio sovjetsku vojnu pomoć i intervenciju, posebice nakon što su demonstranti pokušali preuzeti zgradu državne radio postaje. Ograničeni kontingent sovjetske vojske, stacioniran u Mađarskoj, nije bio sposoban ugušiti pobunu, te je Moskva, kako bi primirila napetu situaciju, amnestirala, do jučer sovjetskoj nomenklaturi nepodobnog, Imre Nagya i imenovala ga premijerom, ujedno ga kooptiravši u Politbiro mađarske komunističke stranke. To je bio svojevrstan ustupak nezadovoljnoj mađarskoj javnosti. Međutim, unatoč tomu, ulični nemiri i demonstracije pretvorili su se u otvoreni oružani sukob u kojem su pobunjenici zahtijevali prekid svih veza s Moskvom, istupanje Mađarske iz Varšavskog pakta, proglašenje neutralnosti glede vojnih blokova i svekoliko civilizacijsko pridruživanje Zapadu. Ustanici su se uzdali u pomoć Zapada, jer im je s valova radiopostaje Slobodna Europa bila obećavana svekolika pomoć. Ujedno su i reformirani komunisti, na čelu s Imre Nagyom, počeli radikalizirati svoje antistaljinske stavove, te su tako i formalno stali na čelo svenacionalnog ustaničkog pokreta. Sovjeti su, shvativši ozbiljnost situacije, u međuvremenu ojačali svoje vojne postrojbe u Mađarskoj, koje su pod vodstvom tzv. specijalista za mađarsko pitanje, Anastasa Mikojana i Mihaila Suslova, intervenirale protiv ustanika. Došlo je do žestokih sukoba, u kojima su Sovjeti imali velike gubitke, te je Moskva 28. listopada 1956. naredila svojim vojnicima povlačenje iz Budimpešte, ali ne i iz cijele zemlje, kako su to ustanici zahtijevali. Moskva je, kako bi dobila na vremenu, objavila dokument u kojem se govorilo o potrebi uvažavanja mađarskih specifičnosti, ali su u stvari istovremeno, pod vodstvom Jurija Andropova (sive eminencije sovjetske partije), počele pripreme za oružanu intervenciju širokih razmjera. Moskovski vlastodršci počeli su prozivati Nagya kao izdajnika, te su otvoreno upozoravali ustanike da će se s njima bezobzirno obračunati ako ne odustanu od svojih zahtjeva. Kao odgovor, Nagy je raspustio staru komunističku stranku, te je pod svojim vodstvom osnovao novu, nazvanu MSRP (Mađarska socijalistička radnička partija), u kojoj su vodeća mjesta preuzeli njegovi suradnici: Geza Losonczy, György Lukacs, Ferenc Donath, Sandor Kopacsi, a među njima se našao i Janos Kadar, koji će u kasnijem razvoju događaja odigrati kontroverznu ulogu (naime, upravo je Kadar bio taj koji je kao sovjetski trabant zatvarao i proganjao ustanike, ali kasnije, početkom šezdesetih godina, počeo je s izgradnjom tzv. gulaš socijalizma u kojem je dopustio uvođenje ograničenih poduzetničkih aktivnosti; izveo je svojevrsnu političku liberalizaciju, čime je Mađarska postala ekonomski najprosperitetnijom članicom soc-lagera). Istodobno, pod egidom Revolucionarnog komiteta mađarske inteligencije (Magyar Ertelmiseg Forradalmi Bizottsaga), ujedinile su se brojne studentske i sveučilišne udruge, te pod patronatom Saveza književnika i uglednog intelektualnog Petöfi kluba osnovale Revolucionarni komitet obrane i Narodnu gardu, kojom je zapovijedao general Bela Kiraly. Premijer Nagy objavio je 1. studenog ’56. istupanje Mađarske iz istočnog vojnog saveza i njezinu neutralnost, a sutradan je imenovao novu višestranačku vladu, koja je reprezentirala sve udruge i pokrete uključene u ustanak. Time je i bila zapečaćena sudbina mađarske antitotalitarističke revolucije, jer je to zapravo bila otvorena objava rata Kremlju i sovjetskoj komunističkoj nomenklaturi.

Izdaja i sovjetski tenkovi u Budimpešti

U noći između 3. i 4. studenog sovjetska je armija, s više od 60.000 dobro naoružanih vojnika i velikim brojem tenkova, iznova napala Budimpeštu; teške borbe su se vodile sve do 6. studenog, a rezultirale su stravičnim razaranjima grada i mnoštvom poginulih. Ubijeno je više od 600 sovjetskih vojnika, više od 4000 ustanika, a više od 200.000 Mađara, nakon gušenja revolucije je emigriralo na Zapad. Za sve to vrijeme, zapadna vojna alijansa nijemo je promatrala tragediju mađarskog naroda; daleko je više bila zabrinuta za krizu oko Sueskog kanala, koja je upravo u to doba kulminirala. Uostalom, još 27. listopada 1956. američki je državni tajnik J. F. Dulles jasno stavio do znanja mađarskom premijeru da SAD ne može podržati mađarsku neutralnost, jer bi to Moskva shvatila kao izravno miješanje u njezine unutarnje probleme; drugim riječima, kao otvoreni poziv i podršku razbijanju sovjetskog komunističkog bloka.

Sovjetski su tenkovi nemilosrdno pregazili i ugušili vapaj mađarskog naroda za slobodom. Istina, u budimpeštanskim radničkim predgrađima borbe su se vodile sve do 14. studenog, a oružani okršaji ponovili su se početkom prosinca u gradu Salgotarjanu (tom prilikom ubijeno je više od 130 ustanika); međutim, to su zapravo bili samo još prkosni, ali posvema beznadni pokušaji otpora, koji je u biti bio slomljen.

Uoči definitivnog obračuna Crvene armije s ustanicima, Janos Kadar, koji je kao član revolucionarne vlade glasovao za neutralnost, preko noći je promijenio mišljenje i stranu. Kada je od sovjetske tajne službe dobio informaciju o pripremama maršala Konjeva za vojnu intervenciju velikih razmjera, Kadar se s nekoliko istomišljenika, uz pomoć sovjetskog veleposlanstva, uputio u Moskvu. Na sjednici Politbiroa KPSS obvezao se na prihvaćanje uloge zaštitnika “zdravih” komunističkih snaga u Mađarskoj i obračun s kontrarevolucionarima. Nakon što su crvenoarmejci na tenkovima ušli u Budimpeštu, Kadar je u Szolnoku formirao novu mađarsku radničko-seljačku vladu. Time je, ne samo izdao Imre Nagya, nego je i definitivno zapečatio njegovu sudbinu. Nagy se u međuvremenu s dijelom suradnika sklonio u jugoslavensko veleposlanstvo u Budimpešti i prihvatio je zaštitu koju mu je ponudio Tito. Ali, to nije dugo potrajalo; pritisnut odjecima mađarskih događaja, koji su, posebice u Hrvatskoj, probudili navodnu nacionalističku reakciju, te Hruščovljevim zahtjevima za izručenjem Nagya; Tito je prihvatio obećanja sovjetskog vrha kako će se s bivšim mađarskim premijerom korektno postupati ako “dobrovoljno” napusti zemlju. Nakon upornog uvjeravanja jugoslavenskih vlasti, Nagy je 22. studenoga 1956. napokon pristao na ponuđene uvjete. Ali, čim je autobusom napustio zgradu veleposlanstva, sovjetska ga je tajna policija uhitila i zajedno sa suradnicima internirala u rumunjski grad Snagov.

Represija režima Janosa Kadara

Nakon što su sovjetske postrojbe likvidirale i posljednja uporišta ustanika, novoustoličeni režim Janosa Kadara počeo je bezobzirno obračunavati s vođama oružanog i političkog otpora. Prvi val represija imao je za cilj zastrašiti svekoliku mađarsku javnost, a u tu svrhu osnovani su i izvanredni sudovi, koji su izricali drakonske kazne; od deset godina strogog zatvora, pa sve do brojnih smrtnih presuda. Nakon ovog vala “divlje” represije, u kojoj su pripadnici službe mađarske državne sigurnosti često i izravnavali osobne račune s ustanicima; nova kadarovska vlast je formirala tzv. narodne sudove, koji su bili uređeni na zasadama horthyjevske legislative, (zlo)rabljene prigodom gušenja Mađarske sovjetske republike još iz 1919. Drugim riječima, iz Budimpešte se represija proširila na svekoliko mađarsko društvo. Veliki broj ustanika s obiteljima počeo je s masovnim egzodusom; tako primjerice Paul Lendvai u knjizi uspomena, naslovljenoj Na crnim listama, s podnaslovom Doživljaji jednog Srednjoeuropljanina, navodi da je u studenom 1956. zemlju napustilo oko 115.000 ljudi; u prosincu iste godine oko 50.000, a u siječnju iduće godine taj se broj smanjio na oko 13.000. Zapravo, konsolidacijom režima spustila se željezna zavjesa na granici prema Zapadu, tako da je od veljače 1957. svaki pokušaj bijega iz Mađarske bio onemogućen i ravan pogibelji.

U prvom valu izricanja smrtnih kazni, 19. siječnja 1957. pogubljen je Jozsef Dudas, koji je tijekom ustanka organizirao Narodni komitet, a koji je izdavao radikalno orijentirane novine Mađarska nezavisnost (Magyar Függetlenseg). Antal Palinkas, potomak glasovite mađarske aristokratske obitelji, koji se proslavio oslobađanjem kardinala Jozsefa Mindszentyja iz kućnog pritvora i njegovim prebacivanjem u američko veleposlanstvo tijekom najžešćih sukoba u Budimpešti; pogubljen je 10. prosinca 1957.

U lipnju 1958. počeo je tajni proces negdašnjem premijeru revolucionarne vlade Imre Nagyu i njegovim suradnicima. Zanimljivo je napomenuti da je Nagy, kojeg je svijet doživljavao kao liberalnog političara i reformatora, svojedobno (1933.-1941.) djelovao kao agent NKVD-a, pod konspirativnim imenom Volođa. Sudjelovao je u fizičkim likvidacijama nekolicine mađarskih političkih emigranata, a za svoje “zasluge” stekao je sovjetsko državljanstvo. Ova kontroverzna činjenica i nakaradni tijek događanja bili su presudni za legaliziranje procesa Imre Nagyu, odnosno, njegov status sovjetskog državljana, omogućio je javno uplitanje i sudjelovanje sovjetskih savjetnika na suđenju. Moskva je u nekoliko navrata odgađala proces, kako ne bi dodatno zatezala već ionako drastično poremećene političke odnose sa zapadnim silama, ali i Jugoslavijom. Na koncu, nakon montiranog sudskog procesa, Imre Nagy je bio osuđen na smrt, zajedno sa svojim najbližim suradnicima: bivšim ministrom obrane Palom Maleterom i uglednim liberalnim novinarom Miklosem Gimesom. Tijekom suđenja, urednik Magyar Nemzeta Geza Losonczy, jedan od vodećih mađarskih intelektualaca tog vremena, počeo je štrajk glađu, te je u zatvoru i preminuo, u do danas još nerasvijetljenim okolnostima. Na sličan način skončao je i Jozsef Szilagy, jedan od najbližih Nagyjevih savjetnika. Načelnik budimpeštanske ustaničke policije, Sandor Kopacsi, bio je osuđen na doživotnu robiju, isto kao i ugledni povjesničar Istvan Bibo, ministar u ustaničkoj vladi, a poznatiji kao pisac glasovite studije o “bijedi malih istočnoeuropskih naroda” (amnestiran je tek 1963.). Na kazne strogog zatvora između 5 i 12 godina, bili su osuđeni Ferenc Donath, Zoltan Tildy i Miklos Vasarhely, a jedan od najpoznatijih filozofa 20. stoljeća, G. Lukacs, sve godine kadarovska režima proveo je u posvemašnjoj izolaciji, zapravo svojevrsnom kućnom pritvoru. Tijela pogubljenih vođa ustanka bila su pokopana u neoznačene grobnice na zatvorskom groblju u Budimpešti, a potom su, 1961., njihovi posmrtni ostaci tajno preneseni na jedno groblje u predgrađu Budimpešte. Tek 1989. otkriveni su njihovi grobovi, te su iste godine iznova pokopani uz sve počasti.

Vladavina prosovjetske manjine

Ugledni američki tjednik Time, kako bi pokušao barem donekle umanjiti sramotno okretanje leđa Zapada pozivima mađarskih ustanika za pomoć, za heroja te 1956. proglasio je “mađarskog bojovnika za slobodu”. Ali, nije ih previše zanimalo kakva je bila konkretna sudbina tog “običnog” mađarskog čovjeka, u razdoblju između 1956. i 1961. godine. Prema službenim statistikama, više od 22.000 osoba osuđeno je na dugogodišnje zatvorske kazne; internirano je više od 13.000 ljudi, a više od 400 osoba osuđeno je na smrt. Za sve to vrijeme nastavlja se masovni egzodus Mađara prema Zapadu, a mnogi koji su bili uhićeni prilikom ilegalnog prelaska granice pogubljeni su po kratkom postupku. U svakodnevnom životu, mučnom i teškom, kao nakon svakog građanskog rata, Kadarov režim se oslanjao na evidentno manjinski prosovjetski orijentiran dio društva, te se stoga služio terorom i svekolikim prisilama kako bi realizirao “domaću zadaću” dobivenu od Sovjeta. Golema većina društva, koja je bez sumnje simpatizirala s revolucijom i revolucionarima, bila je izložena svakodnevnom šikaniranju, represijama, koje počinju popuštati tek nakon 1963., kada Kadar počinje shvaćati da Mađari i Mađarska više ne mogu ni politički, ni gospodarski, a niti emotivno podnijeti teret postojećih podjela. Radilo se zapravo o uspostavi koliko-toliko normalnog funkcioniranja društva, koje do tog vremena nije imalo ni elementarna civilizacijska obilježja. Stoga, Kadar je počeo svojim novim reformskim smjerom, koji je i doveo do bitnog poboljšanja standarda života stanovništva (tzv. gulaš-socijalizam), te se time donekle u očima svekolike mađarske javnosti iskupio za sva ona zla koja je tijekom i neposredno nakon sovjetske okupacije sa šakom mađarskih staljinista učinio vlastitom narodu.