Darovi crne muze

Masovni turizam kao masovno ubijanje dosade, u kojemu svi današnji na ovaj ili onaj način sudjelujemo, dobio je već mnoštvo oblika. Tako, recimo, imamo seoski i vinski turizam, ali i tzv. duhovni, kulturni, a u sklopu istoga, među inima, i glazbeni turizam. Aranžiraju se putovanja među narode i njihove glazbe, koje se destiliraju i prilagođavaju blaziranoj globalnoj publici, i tako danas slušamo tzv. etno. U taj se pak etno trpaju svakojaki začudno zvučeći melosi, koje se malko ispegla, homogenizira i pasterizira, i proizvod je spreman za masovnu potrošnju u paket-aranžmanu. Ako od turizma spasimo autentično putovanje, kao pojam i kao stav, doći ćemo do glazbe koja svojim unutarnjem sadržajem upravo utjelovljuje putovanje, koja jest putovanje samo, a također je se rado trpa u etnoidni melting pot.

Iz romskog duha

Kad se neupućenima spomene flamenco, rađaju se predodžbe kastanjeta (krivo!), virtuoznih gitarista, plesačica zalizanih crnih kosa u raskošnim opravama, mahnitog lupanja potpeticama po daskama i čudnovatog, otegnutog i vijugavog pjevanja koje podsjeća na Orijent. Flamenco se poistovjećuje sa španjolskom glazbom, i obratno. To je, međutim, kao da međimurske popijevke izjednačite s hrvatskom glazbom uopće. Flamenco je čedo Andaluzije, i to ponajprije jednog osebujnog dijela njezina stanovništva. Žitelji, recimo, Valencije neće u toj glazbi vidjeti ništa svoje, kao ni Zagorci u klapskom pjevanju. I još jedna slabo poznata činjenica: flamenco kakav se danas izvodi mlađi je čak i od npr. jazza, s kojim ima dodirnih točaka i s kojim se u posljednje vrijeme, s različitim uspjehom, spaja u tzv. fusion. No, vratimo se malo izvorima.

Ako se tragedija rađa iz duha glazbe, flamenco se rađa iz ciganskog ili, ako se baš hoće, romskog duha. Manje je poznato da je ishodište zemaljskih putešestvija toga duha bio današnji Pakistan, odnosno područje doline Inda. Put je dalje vodio prema zapadu, da bi se negdje pri kraju (uvjetno rečeno) stao račvati: jedan dio putnika krenuo je sjevernije i zaputio se preko Balkana, i to je onaj čije potomke danas i ovdje – više ili manje – poznajemo, a drugi južno, preko sjeverne Afrike, iz koje se uspeo na Iberski poluotok. Kao i sva njihova svojta u svim vremenima, ti su Cigani nosili glazbu sa sobom i u sebi. Bila je ona njihova unutarnja popudbina, a na putu je već dobila mnoge biljege: na temelj iz pradomovine nadovezali su se perzijski i arapski utjecaji, sve do onih u Europi, gregorijanskih korala i sefardskih napjeva među ostalima. Nepredvidljivi glazbeni spojevi bijahu analogija spoju dobrovoljnog i prinudnog izgnanstva jedinog naroda koji bismo, budući da je dosljedan u svojoj bezdomnosti i nikad preozbiljnom shvaćanju etničkih i konfesionalnih identiteta, smjeli nazvati “nebeskim”.

Teško savladiv ritam

Koliko-toliko razvijen oblik flamenco je dobio tek potkraj 19. stoljeća, procvat doživljava između svjetskih ratova, a najviše dosege od sedamdesetih prošlog stoljeća. Tada na pozornicu stupa neprijeporni kralj flamenca, Camarón de la Isla, o čijem je glasu doista besmisleno govoriti, trebate ga čuti. Paco de Lucía, trajan izvor frustracija svih flamenco i inih gitarista, koji je s njim činio nedostižan duo, nazvao ga je najvećim španjolskim umjetnikom 20. stoljeća, i za to je imao dobre razloge. Camarón je umro prije deset godina i postao ime koje španjolski Cigani izgovaraju s najvećim zamislivim strahopoštovanjem. Na “našim” bi ga se terenima možda dalo usporediti sa Šabanom Bajramovićem.

Čak je i gitara, bez koje je postao nezamisliv, definitivno ušla u flamenco tek prije stotinjak godina. Izvorno je posrijedi bilo isključivo pjevanje, oblikovano spomenutim utjecajima i životnim okolnostima, uz pratnju pljeskanjem i udaranjem po raznim predmetima, pa i nakovnjima u kovačnicama. Upravo mu ta pratnja – koju je preuzela gitara, postavši s vremenom i solistički instrument – daje jedinstveno obilježje, ritmičku složenost kakve nema gotovo ni u jednoj današnjoj glazbi (tu bi se s flamencom eventualno mogli mjeriti makedonski i bugarski ritmovi). Podrijetlo joj, među ostalim, možemo razabrati u ritmičkom ustroju drevne indijske muzike, koji je i danas djelomično sačuvan; već je spomenuta indijska, odnosno pakistanska prapostojbina, svakako izvjesnija nego kad je riječ o onoj iranskoj pojedinih slavenskih naroda. Taj ritam, pak, točnije takt – ovdje neću ulaziti u muzikološke, simboličke, numerološke itd. finese – predstavlja jedva savladiv problem za izvođače koji nisu odrasli u rečenom kraju. To je problem i u slušanju. Potrošačima već spomenutog etna tradicionalni flamenco uglavnom je “presirov” i teško slušljiv. Ako se isključi zapadnom oku i uhu vazda uzbudljiva egzotika, ti vražji Cigani se definitivno previše deru, zavijaju i plješću, gitaristima ne možeš uhvatiti takt ni za glavu ni za rep, i uz to još odveć nesnosno nabijaju po tim jadnim gitarama a da bi se čovjek uz to mogao lijepo opustiti uz pivo.

Flamenco kao “način života”

Treba, međutim, znati i osjetiti da flamenco nije samo glazba. “Samo” glazba, to znači ako je glazba s jedne strane razonoda, podloga opuštanja, možda povremenog zanosa, i s druge strane – kad isključimo čisto komercijalno smetlarenje – profesionalan rad, upinjanje k tehničkoj perfekciji, larpurlartističko školovanje koje će dati plodove bilo u masovnoj ili tzv. elitističkoj proizvodnji, ili iz kojega će pak proizaći tipična dvadesetostoljetna egzistencija virtuoznošću nabildanoga glazbenika-idiota. Elem, kad je riječ o glazbi koja nije samo glazba, morate s onima iz čijega duha ona izvire dijeliti isti, ili barem donekle sličan tip iskustva koje vapi za svojim beskompromisnim izrazom. To ne znači da morate biti andaluzijski gitano da biste mogli ovako ili onako sudjelovati u flamencu – premda ćete od istoga to često čuti – ali podrazumijeva da se jedan dio vas na barem sličan način snalazi u svijetu. Ma koliko banalno zvučala, izreka o flamencu kao o “načinu života” u prvom redu, doista stoji. Nešto kao i kod starog bluesa, u vokalima i “prljavim” suzvučjima flamenca očitava se sjećanje na zasužnjene naraštaje i pogled u neizvjesnu budućnost. Danas, doduše, stvari stoje ponešto drukčije; teže mi je vjerovati u iskrenost lamentacija o bijedi i oskudici (ako ne i o nesretnoj ljubavi) iz grla pjevača koji imaju menadžere i čije ploče se prodaju u milijunskim nakladama.

Mnogo gubimo i s nerazumijevanjem jezika; ni znanje španjolskog tu nije preveliko jamstvo, s obzirom na osebujan izgovor i izražaj. Mnogo, naime, sjajne poezije. U lirici flamenca ima, dakako, mnoštvo banalnosti – o crnookoj dragoj koja me ostavila i pošla za onog kretena itd. – ali i gotovo neprevodive, zgusnute ljepote, usporedive, možda, s haikuom:

Con la luz de cigarro

yo vi el molino.

Se me apagó el cigarro

perdí el camino.

(Uz žar cigare

ugledah mlin.

Cigara se ugasi

izgubih put.)

Česte su posudbe od velikih pjesnika – standardno od Lorce, ali i od jednog Omara Khayyama, pa čak i Pessoe. Nisu rijetke ni tko zna kojim putevima isplivale mitske reminiscencije:

A un anciano le pegué

porque me pegó en la calle

y al a?o cuando me enteré

que ese hombre era mi pare

gotas de sangre lloré.

(Udario sam jednog starca

jer me on udario na putu;

i kad shvatih nakon godinu dana

da taj čovjek bijaše mi otac

prolih krvave suze.)

Zašto volim flamenco? Jer je, čisto glazbeno gledano i u svom izvornom obliku, tehnikom tako siromašan, a vatrom tako bogat. Jer je izraz najstrastvenijeg i najintenzivnijeg života koji poznajem. To siromaštvo je neimaština mudraca, ali svakako ne stoičkog, koji je lišen ili se teži lišiti strasti, već onog uskipjele krvi... Netko je stanje u koje dolaze vrhunski izvođači flamenca usporedio sa samadhijem. Već iz onog što doživim pri slušanju i iz onog što sam sâm kadar izvesti na gitari, znam da je to više od usporedbe. Tko je neosjetljiv na flamenco, tome se krv nikada neće odmrznuti.

Muzika a ne glazba

Flamenkisti (aficionados, iliti zaljubljenici) katkad govore o biću zvanom duende. Prispodobljuju ga kao vilinskog patuljka koji se nevidljivo, a opet opipljivo, javlja kada se svirači(ce), pjevači(ce), plesači(ce) i slušači(ce) usklade u zajedničkom naponu, kad iz tog sklada, iz te sretne sklopljenosti stvari, kao da više ne mogu ispasti, i zapravo se u tom trenutku međusobno prestanu razlikovati. Doznao sam da svirači tradicionalne irske glazbe – na stranu to što bi o njezinoj kvaliteti, u usporedbi s flamencom, čovjek mogao misliti – govore o vrlo sličnim stvarima, pritom se, naravno, služeći slikama iz keltske mitologije. Mistifikacija? Ne. Samo pokušaj da se za jedno iskustvo nađe odgovarajuća riječ, odgovarajuća prispodoba.

Flamenco nije samo glazba. Eventualno muzika, dakle nešto što još ima veze s dobrim starim muzama. Muze o kojima govorim tamnopute su poput svete Sare, svoj su topli dom našle u Andaluziji, o kojoj će – kad i ovdje malo zatopli – još možda biti više riječi.

Nek ne navikne se noga

koračat istim tlom...

Proći svime jednom,

jednom, sâm i hitar.

León Felipe (1884.-1968.)

Na starom panju sjedeć kraj rijeke

ugledah pticu što pjevat je htjela

al promukla bješe, od pjeva ni jeke.

Iz ruku joj dadoh pića i jela:

lišće metvice s vodom iz rijeke.

(Trad., prepjev autora)