U životu ima toliko mnogo važnijih stvari od novca!
Ali sve su jako skupe!
— Groucho Marx
Overbooking. Usne gospođice na šalteru Swiss Aira izgovaraju tu groznu riječ koje sam se užasavao. Konačno sam u zračnu luku uspio stići na vrijeme, a kad ono – avion pun. Djelatnica se vrlo ljubazno ispričava (Desolée, monsieur), uručuje mi kartu za ukrcaj bez naznačenog sjedala i moli me da se uputim prema izlazu A-8, gdje će njezini kolege pokušati riješiti moj problem. Znam da se mogu pouzdati u švicarsku efikasnost, ali moj uobičajeni pesimizam upozorava me da se danas više ne može dogoditi ništa dobra.
Nastojim odagnati mračne misli i slijedeći upute ljubazne djelatnice krećem prema izlazu A-8. Prolazim nekoliko kontrolnih punktova bez poteškoća i prilazim šalteru, za kojim dvoje službenika sasluša moj problem te me uputi da sjednem i pričekam. Čini se da nisam jedini s tim problemom. Jedan me par promatra smiješeći se kao da želi reći: Da, i nama se to dogodilo. Iz ruksaka vadim knjigu i uranjam u štivo da prikratim vrijeme.
Poslije nekoliko trenutaka, koji mi se čine kao vječnost, prilazi mi djelatnik Swiss Aira koji me je prije uslužio i pruža mi kartu za ukrcaj. Gledam kartu, a slijedi drugo iznenađenje dana: dodijeljeno mi je sjedalo u prvom razredu. Sigurno je riječ o pogrešci, pa odmah odlazim obavijestiti službenike Swiss Aira, koji i dalje ljubazno, ali s blagom dozom prijezira, govore da se ne trebam brinuti jer nije riječ o zabuni, to je uobičajen postupak, da se u nedostatku mjesta putnik drugog razreda (to zaista zvuči strašno) premjesti u prvi.
Ulazim u avion, a prolaze me trnci. Preda mnom se otvara (da, priznajem, to mi je prvi put) jedan sasvim novi svijet. Napet poput klinca pred gomilom božićnih darova koje treba otvoriti, odlazim do mjesta koje mi je dodijeljeno: tamo me čeka prostran naslonjač od sive kože, pa se ugodno smjestim uz blag uzdah užitka. Uvjerim se, gotovo sa suzama u očima, da mogu komotno ispružiti noge.
Prije polijetanja, stjuardesa uz širok osmijeh dijeli novine, čokoladice i vodu (njezina obična plava uniforma izgleda mi strože i elegantnije nego ikad). U mojoj glavi rađa se bojazan da mi neće ponuditi ništa od toga jer nisam platio odgovarajuću kartu. Griješim (još jednom) i zahvalno prihvaćam sitne darove koje su ostali suputnici već dobili. Jedem čokoladicu i otvaram bocu vode. Izvrsna je. Hmmm, prvorazredna voda, pomišljam, a zvuči kao jeftina šala.
Zrakoplov polijeće nježno, glatko. Za nekoliko minuta let se stabilizira, a ljubazna stjuardesa počinje posluživati večeru. Još iznenađenja: pastrva je izvrsna, vino Mosela savršeno (2,5 dcl), čokoladni desert vrhunski (vidjevši koliko u njemu uživam, stjuardesa mi uz mig donosi još jednu porciju), čak je i kava izvanredna... I uza sve je serviran neočekivan metalni pribor za jelo (gledam kriomice ima li oko mene semitskih crta lica, jer avion im je serviran na pladnju; moji strahovi posve su neopravdani).
Ustajem i odlazim u toalet. Prije povratka na mjesto, osjećam nesavladivu želju zaviriti s druge strane zavjese koju je stjuardesa, kao što je uobičajeno, navukla poslije uzlijetanja kako bi izolirala putnike prvog razreda (taj sam čin tijekom prethodnih putovanja, promatran s mjesta u drugom razredu, doživljavao kao uvredu). Ali razlog mojoj znatiželji nije osjećaj nadmoći u odnosu na putnike iz tog dijela aviona, nego je to pitanje perspektive koja se otvara zahvaljujući okolnostima. Drugim riječima, želim iskusiti što se može vidjeti s druge strane granice koju predstavlja zavjesa, ta lagana, ali nepremostiva barijera.
Pomaknem zavjesu i navirim se. Strašan je prizor koji mi se otvara pred očima: putnici se žestoko tresu, grčevito se držeći za naslone, neki mole, neki urlaju, članovi posade sjede u repu aviona i ne mogu suzbiti paniku... Snažni trzaji otvaraju neke od pretinaca za prtljagu, a iz njih na prestravljene putnike padaju torbe, predmeti, odjeća.
Ali ja ne osjećam ništa. Bacim pogled iza sebe i uvjerim se da je u prvom razredu sve mirno kao u početku: suputnici su večerali i sada neki čitaju, drugi opušteno čavrljaju, neki pak drijemaju dok im stjuardesa poslužuje kavu uz blažen osmijeh.
Ponovno provirujem iza zavjese i promatram isti strašni prizor. Putnici urlaju, neki histerično plaču, jedna žena u očaju grli dijete. Turbulencije su tako žestoke, bojim se da ih zrakoplov neće izdržati.
Prestravljen, želim nešto reći najbližem suputniku, ali u tom trenutku osjetim blag pritisak na lijevoj nadlaktici. To je naša stjuardesa. Obraća mi se kao nestašnom dječaku koji je napravio neku nepodopštinu pa me nježno kori, uzima za ruku, lagano navlači zavjesu i vodi me do mojega sjedala.
Prije nego što zauzmem mjesto, molim je da mi donese viski. Bez riječi, dohvaća bocu s metalnih kolica, poslužuje mi obilnu količinu škotskoga slada i pruža mi čašu prateći pokret širokim, privlačnim i umirujućim osmijehom.
Ugodno smješten u naslonjaču od sive kože, prepuštam se njegovu opojnom ukusu i pravim se da razmišljam o revoluciji.