Dati Europi dušu?

“Što je Europa?”

“Kako je Europa?”

Čovjek ima dojam

da je Europa olupina,

sjebana,

“sjebana”,

ako se prisjetite propasti ustava,

razmislite o stvarnom političkom utjecaju Europe

ili o nedostatku entuzijazma koji pokazuju njezini građani

za “europsku stvar” u novije vrijeme.

“Europljanima” je pun kufer Europe...

S druge strane,

Europa je raj na zemlji,

obećana zemlja,

sve dok je promatrate izvana.

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci,

vidio sam Europu iz Chicaga i New Yorka,

iz Tokija i iz Rija,

iz Australije,

iz srca Afrike, Konga,

i, baš prošli tjedan, iz Moskve.

Kažem vam:

U svakom slučaju, Europa se doimala u drukčijem svjetlu,

ali uvijek poput raja,

poput sna ljudskog roda,

poput uporišta mira, prosperiteta i civilizacije.

Europa:

Sad je vidiš,

Sad je ne vidiš.

Oni koji žive u Europi već dugo vremena

djeluju umorni od nje.

Oni koji nisu tamo, oni koji žive negdje drugdje,

žele doći ovdje po svaku cijenu i pridružiti nam se.

Što je to, dakle,

Ono što neki IMAJU,

ali to više ne žele,

a za čime ostali ŽUDE toliko?

Mogu baš upitati i samoga sebe:

Zašto smatram Europu tako “svetom”,

čim je vidim s distance,

a zašto se doima tako profaniranom, običnom, gotovo dosadnom,

čim se vratim?

Bastion kulture

Kad sam bio mlad,

sanjao sam o Europi bez granica.

Danas putujem amo-tamo

a da ne moram čak niti pokazati svoju putovnicu,

čak se mogu koristiti istom valutom posvuda,

(iako se posvuda drukčije izgovara),

no, kamo je nestao onaj snažan osjećaj?

Ovdje u Berlinu, ja sam Nijemac,

i inače svim svojim srcem.

Ipak, tek što stupite nogom u Ameriku,

više ne govorite da ste iz Njemačke, Francuske, Italije ili gdjegod.

Dolazite “iz Europe”, ili se upravo vraćate u nju.

Za Amerikance to utjelovljuje kulturu,

povijest, stil, savoir vivre.

To je jedina stvar prema kojoj se osjećaju neobično inferiorno.

Čak i prilično trajno.

A čak i promatrana iz Azije, da ne govorimo o drugim dijelovima svijeta,

Europa se doima poput bastiona ljudske povijesti,

dostojanstva i - da, ponovo ta riječ - kulture.

Europa ima dušu, zaista.

Nema potrebe za njezinim pronalaženjem ili stvaranjem za naš kontinent.

Ona je tu, na vidiku.

Nećete je pronaći u njezinoj politici niti u njezinoj ekonomiji.

Ponajprije je ugrađena u njezinu kulturu.

Nogom udaram otvorena vrata.

Prije dvije godine, predsjedavatelj Europske komisije

stajao je ovdje u Berlinu i opisao to pitanje prilično jasno.

Citiram s kraja njegova govora:

“Za Europu nisu najvažnija samo tržišta, nego je riječ i o vrijednostima i kulturi.

I dopustite mi osobnu primjedbu:

u hijerarhiji vrijednosti, one kulturne nalaze se iznad onih ekonomskih.

Ako je ekonomija nužnost za naše živote,

kultura je upravo ono što naš život čini vrijednim življenja.”

Mogao bih citirati ostale dijelove njegova nezaboravna govora,

u stvari bih ga želio pročitati u cijelosti,

toliko mi je uzeo riječi iz usta.

Tko sanja europski san?

No, bojim se,

stvarnost izgleda prilično drukčije:

za vanjski svijet, a osobito za njezine građane,

Europa i dalje predstavlja samu sebe ponajprije kao ekonomsku silu,

ustrajući na korištenju političkih i financijskih argumenata

prije onih kulturnih u bilo kojem trenutku.

Europa ne iskorištava svoj emocionalni potencijal!

Pa, tko voli svoju zemlju zbog njezine politike ili ekonomije?

Nitko!

Baš u susjedstvu, 100 metara odavde,

naći ćete jedan od “izložbenih salona” Europske zajednice.

U svakom europskom glavnom gradu postoji jedan takav.

A što je tamo izloženo?

Mnogo zemljopisnih karata, brošura, uglavnom ekonomskih informacija,

različite statistike i materijal o povijesti Europske unije.

Kakva gnjavaža!

Tko bi se tamo uopće mogao osjećati zastupljenim?

S kim ta mjesta pokušavaju uspostaviti kontakt,

ili ubiti dosadom?

Živimo u doba slike.

Danas ni jedno drugo područje kulture ne pokazuje toliko moći

kao područje slike.

Riječi, glazba, književnost,

knjige, novine, rock ‘n’ roll, kazalište...

ništa nije ni blizu

autoritetu pokretnih slika, na filmu i na televiziji.

Zašto je danas, ne samo u Europi,

nego po cijelom svijetu,

“ići u kino”

sinonim za

“gledati američki film”?!

Zato što su Amerikanci već odavno shvatili

što može najviše ganuti ljude

i što ih potiče da sanjaju.

I oni su radikalno primijenili to znanje.

Cijeli “američki san”

zapravo je izum filma,

a danas ga sanja cijeli svijet.

Ne želim to omalovažiti,

nego samo postaviti pitanje,

“Tko sanja europski san?”

Ili, bolje rečeno: Kako smo potaknuti da ga sanjamo?

Slike su najmoćnije oružje

Stvarni, suvremeni primjer upravo mi je pao na pamet:

U sljedeća dva mjeseca ili slično,

Nekih 20, 30 ili čak 50 milijuna Europljana

gledat će jedan jedini film.

Započeo je neki dan:

svaki program,

svaka emisija i svake vijesti,

– a prosurfao sam televizijskim postajama diljem Europe –

izvještavali su potanko o filmskoj premijeri u Londonu.

Kako ste vjerojatno već pogodili,

sva ta galama bila je zbog Jamesa Bonda,

tog viteškog britanskog džentlmena,

koji spašava svijet od katastrofe posljednjih četrdeset godina.

Sjećate li se onog veličanstvenog Škota, sira Seana Conneryja,

koji je nekoć utjelovljivao tog europskog junaka?

Ili onog najelegantnijeg, profinjenog Irca, Piercea Brosnana?

Danas, tijekom Božića i vjerojatno cijelu Staru godinu,

milijuni Europljana gledat će, u isto vrijeme,

nekoga tko izgleda više poput razbojnika,

i čija sličnost s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom

jedva da može biti osporena.

Taj novi Bond navodno je prilično bezobziran

i ne osobito izbirljiv kada je riječ o primjeni nasilja.

Koja je ovdje poruka?

Što nam ta američka produkcija pokušava reći?

Pa dobro, možda malo pretjerujem,

ali bit tog pitanja ostaje uglavnom točna:

naši vlastiti mitovi ne pripadaju više nama.

Ništa ne oblikuje našu suvremenu maštu tako intenzivno,

tako specifično,

poput filma.

No, više nemamo kontrolu.

Više nam ne pripada.

Naš vlastiti dragocjeni izum izmaknuo nam je.

Europski film

– a on postoji, unatoč svemu! –

stvara se u gotovo 50 europskih zemalja,

a ipak u europskim kinima naše vlastite europske priče

više ne igraju važnu ulogu.

Te slike iz europskoga filma,

mogle bi pomoći cijeloj novog generaciji Europljana da prepoznaju sebe,

mogle bi definirati što je za Europu najvažnije

u emocionalnom smislu, u smislu snage i trajanja.

Ti bi filmovi mogli prenijeti europsko mišljenje svijetu.

Mogli bismo objavljivati našu najvredniju imovinu,

naša KULTURA, na zarazan način,

mogla bi širiti vijest o “Otvorenom društvu”,

što ga je tako uporno ovdje prizivao George Soros, još jučer,

našoj civilizaciji dijaloga, mira i humanosti...

No, dopustili smo da nam to oružje isklizne iz ruku.

Namjerno kažem ORUŽJE

zato što su slike najmoćnije oružje ovog 21. stoljeća.

Cement europskih emocija

Neće biti “europske svijesti”,

neće biti osjećaja ni privrženosti prema našem rodnom kontinentu,

ukratko: neće biti budućeg europskog identiteta

ako nismo sposobni osmisliti i usvojiti,

vlastite mitove,

vlastitu povijest,

i vlastite ideje i osjećaje!

Španjolska, na primjer, nema snažnijeg ni utjecajnijeg ambasadora

na svijetu od Pedra Almodovara.

Za Veliku Britaniju to bi bio Ken Loach,

a Andrzej Wajda ili Polanski za Poljsku.

Iako je preminuo prije otprilike 13 godina,

Federico Fellini i dalje određuje talijansku dušu...

A to je upravo ono što europski film čini –

oblikuje i formira našu svijest o nama samima

i o drugima!

Stvara europsko vjerovanje,

europsku volju,

onu posebnu europsku “dušu” o kojoj ovdje razgovaramo.

Međutim, pogledajte oko sebe

na mjesto koje zapravo dajemo našem BLAGU,

kakvu jadnu ulogu zapravo ima u kulturnom životu Europe.

Da, pogledajte kako europska politika

i dalje nastavlja tužno zanemarivati

ne samo film nego kulturu općenito.

A ipak, to je CEMENT,

ljepilo koje povezuje europske EMOCIJE!

Sve te zemlje koje žude za Europom,

uključujući sve nove i buduće zemlje članice iz Istočne Europe,

mogle bi, s jedne strane, imati mogućnost da se predstave,

da nam govore o sebi,

da nas pridobiju,

a, s druge strane, biti dočekane s dobrodošlicom kako bi ih prigrlila

europska IDEJA

i europska DUŠA...

...kad bismo samo

mi mogli osigurati više potpore za naše zajedničke ambasadore,

kad bi samo Europa mogla biti navedena da vjeruje u snagu slika.

Pazite se, ovdje se radi teška pogreška.

Europa radije bira koristiti se političkim i ekonomskim argumentima,

a ne emocionalnim!

Zašto ste dopustili da Europa dosadi?

U susjedstvu, u izložbenom salonu,

najdosadnije zemljopisne karte vise na zidovima,

dok u našim najvažnijim veleposlanstvima,

u filmovima i na televiziji,

supersila slikovnosti, Amerika, zarobljava ljude svojom čarolijom,

uključujući, naravno, i naše europske državljane.

Ti mladi ljudi

koji danas pate od “europskog povlačenja”

jednog će se dana okrenuti protiv europskih političara

žestokim i ogorčenim pristupom:

Zašto ste dopustili da

cijeloj generaciji Europa dosadi?

Zašto ste samo brbljali o politici,

umjesto da nam POKAŽETE koliko nam je mnogo naš veličanstveni rodni kontinent

mogao značiti!

Europa IMA kulturnu povijest,

ona IMA svoju vlastitu kulturu života, sukoba, dijaloga,

da, ona IMA zapanjujuću političku kulturu.

George Soros je naziva “Otvorenim društvom”.

A zato što, kako je on to objasnio, Amerika nije uspjela u novije vrijeme

primjerom pokazati i zastupati svoje moralne i političke vrijednosti,

Europa predstavlja još važniji UZOR za svijet.

ALI:

Taj je uzor nevažeći i slab

ako nema povjerenja u snagu vlastite slike!

Nikoga, procijenio je Soros,

neće potpuno osvojiti, oduševiti niti inspirirati OTVORENO DRUŠTVO,

sve dok ono ostaje samo APSTRAKTNA IDEJA.

Takva vizija mora biti povezana s osjećajima,

mjestima, sjećanjima.

Ti “europski osjećaji” nalaze se baš pred nama,

gotovo ih možete dohvatiti,

sigurno je da građani Europe čeznu za njima...

no, politika ih uvelike ignorira.

Područje slika

uglavnom je ostavljeno drugima.

Nadam se da Europa nije zakasnila u prepoznavanju

koje će ključno bojno polje biti napušteno

s malo otpora.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Govor je održan 18. studenoga 2006. godine tijekom konferencije A Soul for Europe u Berlinu; www.signandsight.com/features/1098.html