Dečki, najbolje da bežite!

Konceptom stiliziranja umjetnikove građanske biografije, primjerice, podsjetimo na poznatu performativnu košulju Vladimira Majakovskog ili nastup Huga Balla u kostimu biskupa od kartona, možemo odrediti kako je ideja performansa začeta u futurističkim i dadaističkim akcijama, kao što je ustvrdila RoseLee Goldberg, a kod nas je inicirana u dadaizmu i zenitizmu – ili još preciznije u provokacijama zagrebačke skupine gimnazijalaca okupljene pod imenom Traveleri (prema eng. travelers) na samom početku dvadesetih godina prošloga stoljeća. Tako su na zagrebačkim ulicama skidanjem šešira Traveleri pozdravljali konje, a ne, dakle, kočijaše, i navedenu svakodnevnu gestu provokacije Marijan Susovski odredio je upravo kao dadaističku. Ujedno, skupina Traveleri organizirala je i neobične sastanke i druženja u privatnim stanovima, pozirajući za zajedničke fotografije u duhovitim kostimima. Uostalom, RoseLee Goldberg u prvoj monografiji povijesti performansa prvo poglavlje, dakako nakon uvodnoga, posvećuje futurističkim izvedbenim “pljuskama društvenom ukusu”, ističući kako je rani futuristički performans bio više manifest nego praksa i više propaganda nego stvarna produkcija. Naime, njezinom tvrdnjom, futuristički slikari okrenuli su se performansu kao najizravnijem načinu prisiljavanja publike da uoči njihovu ideju te su do sredine dvadesetih futuristi performans uspostavili kao poseban umjetnički medij.

“Za samo 4 dinara”

Osim toga, Anđelko Hundić u katalogu izložbe Kontrakulturni pokret u hrvatskoj umjetnosti 1975.-1985.: situacija Grupe šestorice autora (1975.-1978.) začetke kontrakulturnog pokreta u hrvatskoj umjetnosti nalazi u 1921. godini kada izlazi prvi broj Micićeve revije Zenit, da bi 1922. u Zagrebu Dragan Aleksić objavio i dadaistički časopis Dada-Tank i antologiju Dada-Jazz, a Branko Ve Poljanski antidadaističku publikaciju Dada-Jok s naslovnim turcizmom. Naime, kako je to sažeto oblikovala Irina Subotić – u početnoj fazi Zenit prati i tumači dadaističke događaje i objavljuje dadaističke tekstove, da bi već od kraja svibnja 1922. godine, kroz svoju publikaciju Dada-Jok, s podnaslovom “40 milijuna duševnosti za samo 4 dinara” Branka Ve Poljanskog, dadaističkim formama i rječnikom izrekla antidadaističko i adadaističko raspoloženje.

Inače, valja reći, a što je posebice istaknuo Aleksandar Flaker, kako su poticaji za revalorizaciju Zenita u hrvatskoj kulturnoj sredini potekli iz kruga kunsthistorije, određenije, Vere Horvat-Pintarić koja je, istražujući aktivnost Josipa Seissela (Jo Klek), prevladala nacionalnu značajku zenitističkih verbalnih i ikoničkih tekstova, uvodeći pojam zagrebačka avangarda. Tu ponekad nekima sumnjivu i isto tako nekima nepodobnu revalorizaciju Zenita u hrvatskoj kulturnoj sredini sjajno je u eseju Prokleta avlija (Zarez, broj 151) postavio Ivica Župan, a u povodu izložbe Rubne posebnosti – avangardna umjetnost u regiji 1915.-1989., Zbirka Marinka Sudca – izložba 300 umjetnina darovanih Gradu Varaždinu iz 2005. godine: “Zašto su neki hrvatski pisci (...) početkom devedesetih poveli neviđenu hajku na Micića, pritom zlonamjerno ne lučeći dva razdoblja u Micićevu djelovanju – avangardističko i nacionalističko? Sve što je u svezi s Micićem ti su naši pisci prozvali djelom ‘barbarogenija’. Micićev kasniji uskogrudni srpski šovinizam dobro je došao takvim piscima da preko njega transferiraju svoj gnjev prema zenitizmu, u čemu se, zapravo, makar i podsvjesno (?), krije morbidna potreba (ne samo) tih pisaca za obračunom sa svime što je u nas bilo avangardno.”

U sklopu prije spomenute postavke Anđelka Hundića prema kojoj zenitizam određuje kao prvi kontrakulturni pokret na ovim područjima, zenitističke večernje i dadaističke provokacije pokušat ću promatrati kao prve hrvatske teorijske performanse. Naime, teorijski performans označava performativnu predavačku praksu kojom se propituje status svijeta umjetnosti, a pritom strategije avangardnoga teorijskog performansa zahtijevaju i angažiranu reakciju i akciju sâme publike, a što je, primjerice, vidljivo u zenitističkim propagandnim večernjama Marijana Mikca. Zadržimo se ukratko na slučaju njegovih teorijskih performansa.

Mikčeve zenitističke večernje

Zenitističke večernje Marijana Mikca, koje je 1923. godine održavao u Sisku, Topuskom i Petrinji, možemo objasniti prema nedavno objavljenoj prepisci između Marijana Mikca i zenitozofa Ljubomira Micića, za čije je objavljivanje zaslužna Vidosava Golubović. U njima je, među ostalim, Mikac opisao zenitističke večernje na kojima je posjetitelje izvještavao o zenitizmu te o vlastitoj produkciji iz zbirke Efekt na defektu, objavljene 1923. godine, i o dijelovima iz tada neobjavljenoga romana Fenomen majmun, inače, objavljenoga 1925. godine, i to, dakle, usmenim putem, a ne inscenacijom u obliku kolažnih dada-predstava koje su se izvodile u Cabaretu Voltaire što ga je Hugo Ball otvorio u Spiegelgasseu u Zürichu veljače 1916. godine. Ukratko: predavanja Marijana Mikca, koja je organizirao u svrhu promocije zenitizma, mogu se podvesti pod nazivnik zenitistički teorijski performans. Donatovim riječima, Mikac je u spomenutim gradovima organizirao zenitističke večernje na kojima je posjetitelje obavještavao o  Zenitu i problemima modernističke umjetnosti, a usput je na tim večernjama, matinejama i poslijepodnevnim “happeninzima” prodavao zenitističke publikacije i Micićeve knjige. Naime, zenitističke večernje, kako je to zamijetio Boris Vrga, održavale su se kao “provincijska varijanta europskih dadaističkih istupa: smjese ironije, sardonike, drame i humora, koketiranje s jeftinim zanovijetanjima na samom rubu rugalice i provokacije, pri čemu je u prvom planu ipak bila namjera razbiti šablonizirane kulturološke nastupe, izazivati nelagodu pa određeni ‘šok’ na horizontu očekivanja recipijenata”.

Jednu Mikčevu zenitističku večernju (usp. Mikčeva pisma od 3. i 6. rujna 1923.) izvjestitelj Hrvatske banovine (8. rujna 1923.) ocijenio je ubojito negativno. Pročitajmo dio spomenute kritike ispisane kritičkom oštricom: “Predavanje zvučilo je više čarobnjački, ili u pripov(i)jetkama kakove gatalice, koja u karte gledje. R(i)ječju, bez glave i repa”, u okviru čega autor – koji se morfološki potpisao/prikrio sa -ić – završava novinski članak persuazivnom, uskličnom rečenicom: “Ne pohadjamo ovakova predavanja i basta!”.

No, u 25. broju Zenita iz 1924. godine Mikčeve zenitističke večernje ocijenjene su kao izvedbeno uspješne, s obzirom na to da su inducirale smijeh, ili prema spomenutom prikazu – “(…) smeh na vagan(nj)e! Niko nije znao zašto se smeje – to je glavno. Samo predavač imao je o tome jasnu predodžbu.”

Spomenuta prepiska između Marijana Mikca i zenitozofa Ljubomira Micića, s obzirom na to da svjedoči o javnim Mikčevim nastupima na zenitističkim večernjama, kako objašnjava Vidosava Golubović, ima značaj dokumenta: upućuje na manifestiranje spomenutih večernji – vrijeme i mjesto održavanja, sastav i broj publike, njezina reakcija, odnos predavača prema publici, sadržaj večernje te ostale prateće aktivnosti predavača vezane za propagandi rad. Osobito je vidljivo iz tih pisama da je Mikca najviše zanimao rad s publikom i pritom se nije potpuno mirio s miroljubivim slušateljima, insistirajući na aktivnoj suradnji s njima, iako sam nije prihvaćao one koji su bili neskloni zenitističkim idejama.

Tako, primjerice, u pismu iz Petrinje 23. kolovoza 1923. zapisuje kako su neki posjetitelji u Topuskom smatrali da će zenitistička večernja biti koncert ili predstava, te kad je uslijedilo predavanje, bili su razočarani. Ističemo dio iz pisma: “Ja sam to video, i rugao se i grdio najbezobzirnije. Oni koji su izdržali do kraja bili su začuđeni – prvi put u životu čuli su da postoji ‘nekakav’ zenitizam. Dakle, jedna i ista večernja – u Sisku radostan smeh, u Topuskom negodovanje i čuđenje.”

Nadalje, u pismu iz Petrinje pod datumom 28. rujna 1923. zapisuje sljedeće: “Ja opet sebe veoma teško zamišljam u ‘pitomom’ položaju prema publici, koja ne zaslužuje drugo nego da bude osveštena sa posprdama i porugom (naravno, u zgodnoj formi, i da ja do maksimuma mogućnosti zadržim svoj mir).” Dakle, očito je da se radi o uobičajenoj i provjerenoj metodi avangarde, a koju Branimir Donat, u kontekstu Mikčevih zenitističkih večernji, naziva psovanjem publike.

Ujedno, pisma Marijana Mikca poslana zenitozofu Ljubomiru Miciću svjedoče i o tehnologiji i dramaturgiji nastupa. Naime, u pismu koje šalje iz Petrinje 23. kolovoza 1923. ističe kako je uvijek predavao u odori, vjerojatno u odori mornaričkog kadeta. Inače, sâm je Micić insistirao na navedenu Mikčevu odjevnom kodu, a vjerojatno je time, kako otkriva Branimir Donat, nastojao potencirati kontrast između društvene uniformiranosti i zagovarane slobode duha.

Dadaistička matineja u Osijeku

Isto tako u avangardni teorijski performans možemo ubrojiti i Dadaističku matineju koja je kao kolektivni nastup pjesničko-likovne skupine ostvarena estetskom provokacijom 20. kolovoza 1922. u osječkom Royal-kinu. Riječ je o prvoj dadaističkoj manifestaciji na ovim područjima koju je organizirao dadaistički vođa Dragan Aleksić. Naime, Aleksić je u Vinkovcima okupio skupinu dadaista, koju su činili, primjerice, vinkovački pjesnik Antun Tuna Milinković (s dadaističkim pseudonimom Fer/Feri Mill), Dragan Sremac, Slavko Stanić (a.k.a. Slavko Šlezinger/Schlesinger), Vido Lastov, a u Zagrebu, gdje je u svojoj redakciji osnovao dadaistički klub, surađivao je u časopisu Ljubomira Micića Zenit, i to od 1. do 13. broja, da bi se poslije suprotstavio Miciću kao disident zenitizma. Istoga dana, kada je održana osječka Dadaistička matineja, kako pokazuje Branka Brlenić-Vujić, Aleksić šalje pismo Tristanu Tzari, opisujući Matineju, iz kojeg saznajemo da je Matineja održana u nedjelju u 10,30 h, a da su uz Aleksića sudjelovali još njih osmorica ili kako ih naziva dada-zvijezde, a, među ostalim, ističe kako su izveli “8 drama sa realtrikovima”. Pritom, Tzari šalje i isječke novinskih prikaza Dadaističke matineje, od kojih je jedan pozitivan, a drugi negativan. Ovom prigodom zadržat ćemo se samo na pozitivnoj kritici što ju je u osječkoj Hrvatskoj obrani 21. kolovoza 1922. objavio Ivan Flod, a koji, među ostalim, bilježi kako je Dragan Aleksić o dadaizmu govorio vrlo opširno, ističući kako je “glavna baza dadaizmu: motiv iznenađenja i publika” te kako je najvažnije dadaistima da niječu logiku, a što je baš u publici izazvalo najviše smijeha, a to je upravo za dadaiste najozbiljnije.

Osim toga, dadaisti su se na osječkoj Dadaističkoj matineji, što se onodobnog dramskog stvaralaštva tiče, usmjerili na ekspresionističku dramu, kako je to u spomenutom prikazu istaknuo Ivan Flod, a koristeći se pritom Aleksićevim citatom iz dada časopisa Dada-Tank. Poslušajmo spomenutu dada-negaciju ekspresionističke drame: “Što pre teba razderati ograde gluposti starih pipavaca kao i smešno romantičnih ekspresionista. Ekspresionisti su najgorje hulje, čeljad, koja nema ni pojma o ničem osim tobožnjem progresivnom menjanju. Drama ne sme imati njihove glupe slike, već pokret bez pauze, trzanje bez stanke.”

Inače, prema prisjećanju slikara Mihaila S. Petrova u programu su, osim njega i Aleksića, sudjelovali Antun Milinković (Fer/Feri Mill), Slavko Stanić (Slavko Šlezinger/Schlesinger), koji je pronašao prostor za održavanje matineje, Dragan Sremac i Zdenko Reich – u to vrijeme srednjoškolci u osječkoj gimnaziji, ruski emigrant Vido Lastov te trojica pjesnika koji su se potpisivali Jim Rad, Nac Singer i Mee Tarr. Pritom nakon uvodnoga predavanja Dragana Aleksića izvedena je njegova drama, recitirane su pjesme i izložene slike. Inače, Dadaističku matineju najavili su ispisani šareni plakati kao oblik samoreklame te ironično naslovljeni članak “Jedna kretenska matineja” Dragana Aleksića koji je tiskan u osječkom Hrvatskom listu 19. kolovoza 1922. godine.

Spomenimo samo da negativna kritika dadaističke matineje, a koju je u osječkoj Straži 23. kolovoza 1922. objavio Minimaks Erben, dadaističko shvaćanje drame ubojito ocjenjuje sljedećim iskazom: “I svoje shvatanje o drami iznesoše nam dadaisti. Prikazali su nam tri svoje ‘drame’ i gledajući ih, mi smo se osetili kao da smo u Stenjevcu.”

Traveleri, direktor gimnazije i magarac

Kao primjer zenitističkoga kazališta možemo uzeti predstavu I oni će doći, koja je izvedena 16. prosinca 1922. u gimnastičkoj dvorani (gombaoni) Prve realne gimnazije u Zagrebu, a izvela ju je spomenuta skupina Traveleri, koju su činili slikar Josip Seissel (zenitistički pseudonim: Jo Klek), Dragutin Herjanić, Vlado Pilar, Zvonimir Megler, Miho Šen, Dušan Plavšić ml., Čedomil Plavšić, Miloš Somborski i Višnja Kranjčević. Vladimir Bužančić u monografiji o Josipu Seisselu spomenutu predstavu naziva zenitističkom, za što Susovski ističe da nije nimalo uvjerljivo jer izvođači tada nisu bili povezani sa zenitizmom, “osim što su u sklop kolaža predstave uzeli već objavljene tekstove iz časopisa ‘Zenit’, koji im je u tom vremenu bio najdostupniji avangardni časopis”. Nadalje Susovski upućuje na to kako je u prvom činu u kolaž drugih tekstova uklopljena i Marinettijeva drama predmeta I oni će doći, te kako se često spomenuta predstava određuje i kao dadaističko-futuristička, “što nikako tu predstavu ne može svrstati u futuristički milje”. Susovski, dakle, zaključuje kako je najprikladnije navedenu predstavu označiti dadaističkom “jer je bila zamišljena po principu dadaističkoga provokativnoga kolaža” te dadaističkih kabareta u kojima je pisac bio i glumac i redatelj. Inače, Marinettijeva drama predmeta I oni će doći objavljena je u 14. broju Zenita 1922. godine u Micićevu prijevodu, i pritom valja istaknuti kako je u slučaju spomenute izvedbe, koju su Traveleri izveli neposredno prije mature, riječ o prvoj izvedbi Marinettijeve drame predmeta izvan Italije.

Jo Klek pritom je sastavio tekst za predstavu, autor je scenografije i nacrta za kostime te pet plakata kojima je predstava oglašena. Naime, Jo Klek zagrebačke je gimnazijalce kostimirao u geometrijsku scensku odjeću, kako je bio zamišljen i zastor pozornice; “crne geometrijske figure na višebojnoj osnovi… visoki neboderi u zelenom i crvenom, plavom i žutom, mijenjali su položaj na sceni ritmom plesača, pa je tako kubističko načelo razmicanja, presijecanja, i preklapanja usporednih i raznosmjernih planova animirano u scenskom prostoru, ali u duhu dade”. Uglavnom, spomenuta dadaistička predstava strukturirana je kao kolaž različitih tekstova objavljenih u Zenitu. Naime, kako bilježi Vera Horvat-Pintarić, izvedena je najprije Marinettijeva drama predmeta I oni će doći, a slijedili su odlomci Micićeva Aeroplana bez motora te stihovi Branka Ve Poljanskog i Iv(w)ana Golla.

Marijan Susovski spomenutu izvedbu naziva našim prvim happeningom (pri čemu ipak odrednicu happening postavlja u navodnike) koji je završio dovođenjem živog magarca na scenu “za kojeg je jedan od dvojice protagonista na pozornici pitao odakle je došao, dok je drugi odgovorio ‘iz gledališta’, nakon čega je magarac odveden s pozornice kroz gledalište u kojem su sjedili profesori gimnazije. Scena s magarcem bila je za profesore vrhunac provokacije i đačkog ‘avangardizma’, te je izvođačima već sljedećeg dana savjetovano da školovanje završe negdje drugdje te je većina sudionika predstave školovanje morala završiti u Beogradu”. Dakle, budući da su tu bili i profesori, ta prva dada-predstava završila je, kako prenosi Vera Hrovat-Pintarić, tako što je sutradan direktor gimnazije mladom Seisselu i drugovima rekao: “Dečki, najbolje da bežite”.

Prema nepotpisanom članku Zenitističko pozorište, objavljenom u 24. broju Zenita 1923. godine, naknadno se donosi podatak o spomenutoj zenitističkoj točki, a pritom je zanimljivo da se uopće ne spominje scena s magarcem koja je očito bila ključna za isključivanje spomenutih sudionika iz zagrebačke gimnazije. I nadalje nepotpisani poklonik spomenute zenitističke točke bilježi: “Nesumnjivo je bilo, da je do haosa moralo doći, ali on se baš publici najviše sviđao i ona je burnim i urnebesnim povlađivanjem i zviždanjem pratila tu u Zagrebu neviđenu senzaciju. (…) Ustrajno i časno izvršili su započeto delo, koje je praćeno efektnim izmenama svetla, plesom, sviranjem vergla, harmonike, glasovira i divljim udaranjem u bubanj. (…) Naročito se mora istaći mladi Josip Klek, čiji vanredno efektni plakati, nacrt scene i izvedba kostima u bojama od papira, zadiru mnogo dalje od običnih pokušaja koje druge vrste, a kamoli ove zenitističke. U ovom broju donosimo reprodukcije dvaju zenitističkih kostima (izrađenih po uputama Lj. Micića) i zavesu pozornice koju je učinio taj mladi i veoma daroviti zenitista kome je tekar – 18 godina.”

Zaključno ovom prigodom: ili o sijalici i ribi

Navedenim prisjećanjem na zenitističke večernje i Dadaističku matineju nastojala sam pokazati tragom članka “Performans kao oblik komunikacije hrvatske dade i njenih inačica s javnošću” (Dani Hvarskog kazališta – hrvatska književnost, kazalište i avangarda dvadesetih godina 20. stoljeća) iz 2004. Branimira Donata, prepiske između Marijana Mikca i zenitozofa Ljubomira Micića, a za čije je objavljivanje zaslužna Vidosava Golubović u Ljetopisu Srpskog kulturnog društva Prosvjeta (u Zagrebu), članka “Dadaistička matineja u Osijeku 1922. godine” (Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti Zbornik IV.) iz 1991. godine Branke Brlenić-Vujić i, među ostalim, tragom monografije o Josipu Seisselu, koju je napisao Marijan Susovski, a gdje donosi i iznimno korisne stranice o zagrebačkoj skupini gimnazijalaca Traveleri, da je jednako tako i avangarda naših kulturnih područja ostavila iza sebe performanse, točnije teorijske performanse dvadesetih godina prošloga stoljeća, te da isto tako možemo govoriti o hrvatskom avangardnom performansu, što znači da začeci performansa u našemu kulturnom životu nisu samo povezani s konceptualnim strategijama studentsko-revolucionarnih šezdesetih te inovacijskih sedamdesetih.

I završno: nakon dadaističkih anarhoidnih strategija koje su, kako je to Branka Brlenić-Vujić usustavila, umjesto teurga utemeljile cirkuskoga klauna, uslijedilo je jedno novo poglavlje u avangardnoj protustruji ondašnjega duha epohe, a koju je David Hopkins sjajno označio jednim nadrealističkim pitanjem i odgovorom. Pa, pročitajmo ih za sâm okvirni kraj ovoga teksta. Dakle:

Pitanje: Koliko je nadrealista potrebno da se zamijeni jedna sijalica?

Odgovor: Jedna riba.