Igor Stravinski, Arnold Schönberg, Pierre Boulez i Witold Lutosławski već su “kanonski”, “repertoarni” skladatelji, više ili manje prisutni i na redovnim koncertnim i scenskim repertoarima, te im kao takvima jednostavno nije mjesto na jednom “međunarodnom festivalu suvremene glazbe”
Što je “suvremeno” na “međunarodnom festivalu suvremene glazbe”? Tim se pitanjem organizatori ovogodišnjeg, 27. Muzičkog biennala Zagreb, čini se, nisu previše zamarali. A možda su ipak trebali – ako ni zbog čeg drugog, onda zbog tradicije manifestacije koja je u svojim počecima predstavljala na lokalnoj razini “prozor u svijet”, a na globalnoj susretište različitih poimanja “suvremenosti”. Pola stoljeća kasnije, MBZ više nije ni jedno ni drugo – što se ne može opravdati samo promijenjenim okolnostima i u lokalnom i u globalnom kontekstu.
Sajamski moduli Ključ za razumijevanje svih mogućih nedoumica oko (i) ovog Biennala treba potražiti u impressumu tradicionalno glomaznog festivalskog kataloga. Iz njega je moguće iščitati da festival, doduše, ovaj put ima novog umjetničkog ravnatelja (Krešimira Seletkovića), ali i da je njegov prethodnik na toj funkciji (Berislav Šipuš) i dalje “autor i inicijator programskog koncepta”. A s obzirom da je taj “koncept” i dalje prepoznatljivo Šipušev, može se zaključiti da je Seletković ili preuzeo program koji je bio manje-više definiran prije njegovog preuzimanja funkcije ili unaprijed zadan okvir “popunio” onako kako bi to učinio i Šipuš. Bilo točno jedno ili drugo, ovogodišnji Biennale zadržao je koncepcijski kontinuitet, sa svim njegovim prednostima i manama, tako da neke “nove” koncepte treba (ili ne treba?) očekivati tek za dvije godine.
Ovaj je put tako zadržan Šipušev (i Josipovićev) gotovo “sajamski” koncept po načelu “od svega pomalo”, raspoređen na jasno odijeljene terminsko-programske “module“ – tradicionalni komorni sastavi u podnevnim i poslijepodnevnim terminima, “reprezentativni” programi u “udarnom” večernjem terminu; nestandarni sastavi i/ili”off” programi u kasnovečernjim i noćnim terminima. Ponavljanje tog koncepta dovelo je, pak, i do ponavljanje dugogodišnjeg temeljnog problema Biennala – marginalizacije “suvremenog” i “avangardnog”, u korist više ili manje srednjestrujaških i “neprovokativnih” sadržaja u nedodirljivim hramovima elitne kulture.
Bez provociranja institucija Kronični deficit “suvremenosti” ove je godine bio osobito (nipošto ne i isključivo) bio razvidan u “udarnim” produkcijama djela autora koji jednostavno više nisu “suvremeni” – ne samo zato što nisu više među živima, nego i zato što su neki od njih rođeni još u pretprošlom (!) stoljeću. Igor Stravinski, Arnold Schönberg, Pierre Boulez, Marij Kogoj, Witold Lutosławski i Stanko Horvat k tome su (uz iznimku Kogoja) već i “kanonski”, “repertoarni” skladatelji, više ili manje prisutni i na redovnim koncertnim i scenskim repertoarima, te im ni kao takvima jednostavno nije mjesto na jednom “međunarodnom festivalu suvremene glazbe”. Da ne bude zabune, njihova su djela predstavljena u odreda visoko kvalitetnim produkcijama, koje je svakako vrijedilo i čuti i vidjeti, ali ne u ovom, posve promašenom kontekstu.
Nije da u tim “udarnim” terminima nije bilo prostora i za autore koji su suvremeni, barem u smislu godine rođenja i trenutka nastanka njihovih ovom prilikom izvedenih djela. No, i tu je bila riječ o djelima koja ničim (ili gotovo ničim) ne provociraju institucije (doslovne i metaforičke) reprezentativne kulture, bilo da je riječ o operi Zorana Juranića, baletima Boruta Kržišnika i Sande Majurec ili skladbama za simfonijski orkestar Danijela Legina, Tomislava Olivera i Davorina Kempfa, pa čak i Milka Kelemena (koji jest pokušao biti “provokativan”, samo što njegove “provokacije” već odavno manje-više nikog ne provociraju).
Nasilna politička podjela Podnevni i poslijepodnevni programski”moduli” bili su većim dijelom u znaku središnje “teme” ovogodišnjeg MBZ-a EU Inside/Outside. “Tema”, doduše, jest aktualna u političkom kontekstu, ali je u umjetničkom, i opet, posve promašena. Naime, odjeljivanje djela autora iz zemalja članica Europske unije od onih koje su napisali “autsajder” (u odnosu na EU) imalo bi smisla kada bi unutar Unije postojale neke prepoznatljive glazbeno-estetske tendencije, koje bi onda mogle biti suprotstavljene nekim drugim pretpostavljenim tendencijama u područjima izvan Unije. Ovako je politička podjela nasilno odijelila nešto što u umjetničkom smislu nije (niti bi trebalo biti) odjeljivo.
K tome, i u ovim je “modulima” bio zamjetan (premda u manjoj mjeri) već spomenut deficit suvremenosti, oprimjeren ne samo djelima “klasika” glazbe prošloga stoljeća, tako i rutinskim neprovokativnim akademskim postmodernizom niza predstavljenih autora. Srećom, i ovdje je gorak okus zbog nedostatne prisutnosti “suvremenog” i “novog” uvelike kompenzirana kvalitetnim interpretacijskim doprinosima uglavnom domaćih glazbenika, od onih okupljenih oko nezaobilaznog HR projekta do sjajnog ad hoc septeta predvođenog klarinetistom Davorinom Brozićem.
Raspadljivost velikih ideja Naravno, “prošlost” i “tradicija” nisu nešto čega se treba odreći, ali bi “suvremenost” ipak trebala pretpostavljati i inovativnost, pa makar i u načinu preuzimanja i reinterpretiranja već postojećeg. U tom smislu, deficitarni su bili čak i neki programi u tradicionalno prostorno i terminski “off” okvirima. Osobito je pritom naporno bilo pratiti veći dio programa koje su ponudili ansambli Zeitfluss i ART NRW – zakašnjeli odzvoni “darmštatske škole” i njenih izdanaka danas su već gotovo tragični primjer jalovosti autora koji su, odrekavši se jedne prošlosti zaglavili u drugoj. Našlo se i tu nekih “klasika” – poput Giampaola Corala, koji, ako već nije “klasik” glazbe prošloga stoljeća u svjetskim okvirima, u hrvatskim gotovo da i jest, barem ako je suditi po zastupljenosti njegovih djela u programima Muzičkog biennala Zagreb i koncertnih sezona Cantus ansambla.
Ne treba bježati od činjenice da su mnoge više ili manje čuvene “avangarde” prošloga stoljeća zapele u raznim slijepim ulicama, i možda je i u glazbenom smislu to jedna od poruka koje nudi Balzamar Giorgia Battistellija, jedna od najuspješnijih (i “najsuvremenijih”) produkcija ovogodišnjeg Biennala. Ovaj esej o prolaznosti, pa čak i doslovnoj raspadljivosti velikih ideja i još većih ideologija – na sjajan libreto Renza Rossija – ako već i ne donosi puno glazbeno “novoga”, onda barem ono “staro” preispituje i ironizira. Ili, bolje rečeno, riječ je o djelu koje, ako već ne daje “odgovore”, barem postavlja prava pitanja.
Zvukovni laboratoriji I, kako to sad već redovito biva, upravo su “off” termini bili oni u kojima su se dogodili neki ozbiljniji iskoraci prema “suvremenosti” i “inovativnosti” u obliku izvedbe djela koja nisu odustala od ideje mogućnosti znatiželjne potrage za nekim još neotkrivenim prostorima glazbe. Mogućnosti za takva istraživanja su različite i raznolike – od jazz (pa i onkraj jazza) improvizacije kakvu su ponudili Matija Dedić i Bojan Z., preko gotovo asketskog, ali ne i statičnog minimalizma Michaela Gordona, čiju je jednosatnu (!) skladbu Timber izveo sjajan Haški udaraljkaški ansambl, sve do pravih malih “zvukovnih laboratorija” udaraljkaaškog ansambl biNg bang, klarinetistice Heather Roche i elektroničara Pierrea Alexandrea Trembaya te Ansambla Klang, ponovno iz Den Haaga.
“Suvremenost” se, dakle, usprkos svemu, i ovaj put jest dogodila na zagrebačkom “međunarodnom festivalu suvremene glazbe”. No, Muzički biennale Zagreb postat će releventnom manifestacijom tek u onom trenutku kad se inovativnost i istraživanje još neotkrivenih prostora glazbe ponovno prelije iz, primjerice, male Polukružne dvorane Teatra &TD u Veliku dvoranu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.