Definicija pripovijedanja

Izrazom pripovijedanje (storytelling) koristim se za nastup pripovjedača u kojem on neposredno pred publikom iznosi određeni slijed događaja. U engleskom jeziku riječ “tell” koja je sastavni dio izraza “storytelling” višeznačna je. Doslovno, “tell” znači koristiti se govorom kako bi se nešto verbalno iskazalo, ali “tell” se može odnositi i na izražavanje na bilo koji drugi način, uključujući vizualni (“a telling glance” – pogled koji govori, znakovit pogled) ili na općenito odvijanje stvarnosti (“time will tell” – vrijeme će pokazati). Riječ se čak može odnositi i na percepciju (“I can tell” – vidim). “Tell” je sinestezijski izraz, tj. može uključivati jednu osjetilnu razinu, kao i neku drugu, mnoge ili sve razine - u potonjem slučaju obuhvaća potpuno uranjanje u iskustvo.

Danas, koncept i praksa pripovijedanja doživljavaju renesansu. Od početaka književnosti prije približno tri tisuće godina, pripovijedanje je na Zapadu bilo gurnuto u “geto djetinjstva” – sada napušta taj geto, jer postaje sve jasnije da priča i pripovijedanje imaju središnje mjesto u čovjekovu životu. Kroz književnu povijest, iznošenje niza događaja u zapadnoj se kulturi nije smatralo pripovijedanjem, nego “pričanjem o onome što se dogodilo”, “davanjem informacija” (koje mogu i ne moraju biti točne), ili tek “govorenjem”: samo onda kada su prezentacija ili sadržaj bili posebno nerealistični, sladunjavi ili egzotični ljudi su narativnu praksu doživljavali kao pripovijedanje. Danas, međutim, postaje očito da je priča, bila ona istinita ili izmišljena, grandiozna ili prozaična, i dalje tek priča. Do uvažavanja pripovijedanja također je došlo i u akademskim krugovima, u kojima se danas zastupa stajalište da se pripovjedni tekstovi moraju promatrati u kontekstu njihove prezentacije, i u kojima se društveni događaj same izvedbe gleda kao tekst.

Dok pripovijedanje ponovo dobiva status u modernom svijetu, njegovo je mjesto i dalje nedovoljno jasno definirano i efemerno. Lakonski se govori o centralnosti pripovijedanja, moć pripovijedanja i samo pripovijedanje ostaju tajnama, koje su dohvatljive samo iniciranima. Pripovijedanje nije kazalište, iako postoji kazališni način pripovijedanja (izvođač je na pozornici i ne prekida ga se). Naposljetku, pripovijedanje je oblik društvenog ponašanja. U svijetu (srednjostrujaškog) obrazovanja, pripovijedanje se, kao i sve druge umjetnosti, u temelju poima kao dodatni, a ne esencijalni dio života i učenja. Proučavanjem pripovijedanja ulazi se u disparatna istraživačka područja: od uglađenog diskursa knjižničara i učitelja o umijeću govorenja, do folklorista koji opisuju šamanizam i obrede plemenskog života.

Što je pripovijedanje? Kako ga se može proučavati? U zapadnom akademskom svijetu pripovijedanje, poznato kao usmena pripovjedna književnost, smatra se – i formalno i sadržajno – oblikom folklora. Folklor je područje unutar razmjerno nove discipline, antropologije. Danas se pripovijedanje proučava unutar anglistike, disciplina koje se bave kazalištem i izvedbenim umjetnostima, komunikacijom, medijima, obrazovanjem, terapijom kreativnim izražavanjem, folklorom, antropologijom, i u manjoj mjeri unutar svih humanističkih znanosti.

Pripovjedači mogu napamet naučiti ulomke teksta, ali, općenito, pripovijedanje prije svega podrazumijeva iznošenje niza situacija – znati određeni niz situacija znači znati priču. Na temelju prakse suvremenih (iz tridesetih godina 20. stoljeća) jugoslavenskih epskih pjevača, Milman Parry i Albert Lord pokazali su da epski pjevači (primjerice Homer) općenito ne pamte svoje priče riječ po riječ, nego da postoje rezervoari elemenata – fraza, rima, ritmova, melodija, izraza lica, gesti i dr. – koje pripovjedač zna i kojima se koristi usred svog nastupa. Na taj se način proces komponiranja odvija tijekom izvedbe. Zbog jedinstvenih uvjeta svakog nastupa, i svaka je izvedba jedinstvena. Prema tom modelu, svaka su izvedba i nastup pripovjedača poput vrha sante leda, vrlo ograničen izraz velike, slojevite tradicije. Samo vitalna zajednica, koja već dugo postoji, može posjedovati takvu tradiciju. I samo članovi zajednice, koji su uronjeni u tu tradiciju, mogu istinski razumjeti pripovjedačev nastup i sudjelovati u njemu, jer samo oni mogu biti svjesni kompozicijskih odabira koje pripovjedač neprestano vrši.

Parry i Lord također daju primjere toga kako svaki pripovjedačev nastup proširuje tradiciju u novo područje, dodajući tradiciji i modificirajući je. Primjerice, jugoslavenski epski pjevač kojega su posjetili izveo je priču o njima: priču o junacima izdaleka koji su stigli na golemoj srebrnoj ptici. Let na ptici jedan je od načina na koji junak u ovoj tradiciji dolazi na scenu: u ovom slučaju, avion kao novo prijevozno sredstvo izjednačen je s tradicionalnim načinom junakova putovanja, tako da doslovna zamjena (avion umjesto ptice) nije bila potrebna.

Jednostavan zaključak je da pripovijedanje dolazi neposredno iz pripovjedača i da je sačinjeno od njega. Majka je upitala svoje dijete koje je netom prisustvovalo nastupu pripovjedačice: “Je li pripovjedačica čitala priče iz knjige? Ili ih je pričala po sjećanju?” Dijete je odgovorilo: “Ispričala ih je iz sebe”.

Najveći dio onoga što znam o pripovijedanju – uključujući i načela koja ću navesti – naučio sam od Laure Simms, pripovjedačice i pedagoginje. Njezina je temeljna postavka, koliko sam shvatio, oduvijek bila sjedinjenost kazivača sa slušateljima i okružjem.

12 načela pripovijedanja

1)Pripovjedač je potpuno nazočan

U kontekstu koji razmatramo smatra se da se svi sudionici pripovjedačkog čina nalaze u fizičkoj blizini. Pripovijedanje se može definirati kao kazivanje niza događaja barem jednoj osobi. Pripovjedač je facilitator društvene situacije i snosi odgovornost za materiju koju predstavlja.

2)Pripovijedanje je višedimenzionalno

Priča teče iz duše pripovjedača prema dušama slušatelja. Iako je izgovorena riječ primarno sredstvo komunikacije, pripovijedanje je sinestetička aktivnost, ono se može odvijati na jednoj, na mnogima ili na svim osjetilnim razinama – a ova posljednja mogućnost znači potpuno uranjanje u iskustvo. Pripovjedač mora neprekidno kalkulirati koliko energije i sredstava valja posvetiti nekoj od tih dimenzija (oralnoj, vizualnoj, taktilnoj itd.) kako bi pridobio pozornost što većeg broja slušatelja i što bolje prenio priču.

3)Vizualna pomagala nisu od presudne važnosti

Svaki oblik pripovijedanja uključuje neku vrstu vizualne pratnje, čak i ako je to samo tijelo i gesta. Ako se pripovjedač služi nekim vanjskim pomagalima treba se činiti kao da ih on sam stvara, tj. kao da su oni njegov produžetak. Ne bi smjelo biti problema ako pripovjedač ne može dobiti takva pomagala jer on, ukoliko je dobar, mora vladati umijećem improvizacije (npr. opisujući slušateljima ono što trebaju vidjeti).

4)Pripovjedač razvija poseban odnos sa svakim slušateljem

Svaki slušatelj na osobit način doživljava priču. Svatko od nas ima posebne iskustvene i emocionalne asocijacije koje ponuđene slike pobuđuju i stoga svaki slušatelj na različit način vizualizira i reagira na priču.

5)Pripovjedač neprekidno osluškuje

Pripovjedač mora na određenoj razini zadržati mir i prijemčivost, što znači sposobnost zamjećivanja poruka koje stižu iz njegove okoline (slušatelji, vremenske prilike), ali i vlastitog nesvjesnog.

6)Pripovjedač ima sposobnost trenutnog uključivanja svih elemenata – čak i upadica – u tijek pripovijedanja

Jedan od najčešćih oblika reakcije koje pripovjedač prima jesu određene geste i zvukovi – kao npr. kimanje glavom ili mrmljanje – koje obično znače da je slušatelj razumio i prihvatio prethodni dio i sada je spreman za nastavak. Takvi prekidi mogu biti slučajni, ali mogu značiti i oblik povratne informacije (nadopuna, potvrda, primjedba itd.). Bez obzira na to, negativno može biti pretvoreno u pozitivno: pripovjedač može iskoristiti upadicu kao mogućnost da inkorporira još jedan aspekt “stvarnog” svijeta u priču i na taj način dobije novi zalet ili produbi temu. (Pripovjedači najčešće očekuju da će netko od slušatelja postaviti pitanje, dobaciti komentar ili se čak nečemu suprotstaviti.) Ukratko, pripovjedač u hipu uklapa sve vrste reakcija u pripovjedački čin. Na određeni način, slušatelji preko pripovjedača sami sebi pričaju priču.

7)Pripovijedanje je događaj koji se temelji na uzajamnosti i u kojem svi sudjeluju

U mnogim oblicima pripovijedanja uloge kazivača i slušatelja mogu se u hipu zamijeniti. Svaki sudionik neke pripovjedačke manifestacije ima mogućnost, pravo, a ponekad i odgovornost da zaustavi tijek radnje i da usmjeri pozornost ostalih na vlastite osjećaje. Ako se pripovijedanje nastavi, to će biti tek uz pristanak svih nazočnih.

8)Pripovijedanje je interaktivno zahvaljujući uživljavanju i angažmanu slušatelja

Pripovjedačke manifestacije imaju otvorenu strukturu i tekst se dijelom memorizira, a dijelom improvizira. Pripovjedač može mijenjati oblik izvedbe na bezbroj načina (duljinu, intenzitet, stupanj prisnosti itd.) u ovisnosti o inputu slušatelja. Oni često utječu i na sam izbor priče. U mnogim oblicima pripovijedanja interaktivnost je blisko povezana s uživljavanjem – slušatelji stvaraju pripovjedački čin tako da psihološki i fizički reagiraju na elemente priče i tako je uprizoruju.

Razina na kojoj mnogi oblici pripovijedanja ne ovise o interaktivnosti jest struktura priče. Pripovjedači je uglavnom ne prepuštaju volji slušatelja. Priča je interpretacija prošlosti i model za budućnost i kao takva ne može biti ostavljena slučaju. Pripovjedači snose moralnu odgovornost za tijek priče. Slušatelji očekuju da će pripovjedač i priča pružiti određenu točku gledišta i moralnu poruku i to jasno i snažno, a tako nešto se može očekivati samo uz postojanje glavne radnje. Ako je pripovjedač u tome čvrst, slušatelji dobivaju osjećaj sigurnosti.

9)Na pripovjedačkim manifestacijama pružanje informacija je neodvojivo od ljudskog zbližavanja i stvaranja odnosa

Za vrijeme pripovjedačkih sastanaka dolazi do povećanja emocionalne i tjelesne prisnosti između kazivača i slušatelja, ali i između samih slušatelja. Oni se, primjerice, u nekim trenucima zbijaju jedni uz druge.

10) Pripovjedačke manifestacije nose u sebi mogućnost pretakanja u stvarni život

Prilikom pripovjedačkih manifestacija uvijek je nazočna opasnost/prijetnja/nada/mogućnost da pripovjedač dođe u fizički kontakt sa slušateljima ili da se izvedba na neki drugi način prožme sa stvarnim životom.

11) Pripovijedanje podržava napore pojedinca

Pripovijedanje potiče određene stavove i raspoloženja. To je medij humanog, malog dečka i cure, onih prividno nemoćnih. Ono je povezano s trijumfom ljudskog; sa svladavanjem poteškoća, preživljavanjem i pojedinčevim traženjem vlastita mjesta u svijetu. Sam pripovjedač činom pripovijedanja pokazuje talent i vještinu i stoga predstavlja primjer i učitelja pozitivnog društvenog ponašanja. Pripovijedanje je prije svega i nakon svega aktivnost koja je prožeta optimizmom i koja afirmira život – poticanje bliskosti, stjecanje znanja i sazrijevanje, popratni efekti pripovjedačkog čina – sami po sebi predstavljaju sretan završetak.

12) Pripovjedač je istovremeno čuvar i prikazivač kulture jedne zajednice; on je i most koji vodi ka svjetovima izvan te zajednice

Pripovjedač nije izolirani otok – on je član zajednice koja živi unutar svoje tradicije. U svojoj izvedbi on se koristi konvencijama koje su poznate toj zajednici. Pripovjedač informira slušatelje o zajedničkoj prošlosti, o tome kako je zajednica nastala i ukazuje na pravce njene budućnosti. On također definira tko su to Drugi u odnosu na zajednicu i vodi ih ka proučavanju i stvaranju odnosa s Drugim.

S engleskoga preveli Vanja Šišek i Belmondo Miliša.

Ulomak teksta koji je pod naslovom Visuals Accompanying Face-to-face Storytelling objavljen na web-stranici http://ccat.sas.upenn.edu/~emiller/MA_essay.html