Suzana Marjanić  

Deformer i svjetlopisatelj

Suradnja fotografa Ratka Mavara i deformera D. B. Indoša očituje i Indoševu svijest o moći dokumentacije putem fotografskoga medija. Ratkove fotografske projekcije u tome smislu očituju se kao svojevrsna fotografska halucinacija Indoševe izvedbe "duševne patnje", o čemu npr. svjedoče fotografije Indoševa psiho-stolca. I u slobodnoj fotografskoj igri asocijacija možemo reći da dok je Man Ray fotografski zabilježio Duchampovu androginizaciju, Duchampove fotografije na kojoj je predstavio vlastiti feminini alter ego Rrose Sélavy (1921., fotografirao Man Ray) – s dvostrukim, hermafroditskim androginim Rr – te tako Jean-François Lyotard za Duchampa predlaže odrednicu transformer, umjesto odrednice performer, na temelju Ratkovih fotografija, koje imamo prigodu vidjeti na izložbi Indoš ekstremno, ono što je i više nego zamjetno jest Indoševa posvećenost deformaciji vertikale tijela vizualne subnormale.

Naime, u izvedbi tijela koje je posvećeno simptomu duševne patnje kao transcendentalnoga iskustva Damir Bartol Indoš kao da slijedi Kafkinu misao o književnom djelu koje mora biti sjekira što će razbiti ledenu koru svijesti. Od osnovnih vrsta deformacija – rastezanja, stezanja, "iščašenja", zavrtanja, savijanja – u scenskom ispisu teksta vlastitoga tijela kao dominantno tjelesno izobličenje, transgresiju kičmene vertikale Indoš koristi zavrtanje prstiju, ruku, nogu iz pozicije embrio-grča, iz čega proizlaze ostali deformacijski paragrami kojima razgrađuje vertikalu tijela. Deformacijska dedivinizacija tijela svodi vertikalu tijela na regresijsku prasliku "subnormalnoga" tijela: performer kao deformer, embrio-deformer, onaj koji nagrđuje, unakazuje, deformira sliku tijela. Deformacijsko tijelo izvodi se kao tijelo apstraktnih pokreta, pokreta odvojenih od stvarnosti koji "za-vraćaju", retardiraju Tijelo u njegov početak, genezu fetalnih pokreta, budući da je embrio-položaj povratka u intrauterino stanje izraz nestabilnoga položaja "subnormalnosti".

Izazov osobnog arhiva

Odnosno, Ratkovim prisjećanjem na navedenu fotografsko-deformersku suradnju/prijateljstvo. Još kao srednjoškolac Ratko Mavar uz starijega brata Krunu, koji je bio član Kugla glumišta, najprije se znatiželjno "motao" oko te trupe u Kugla brvnari-buksi (baraka) u Savskoj 25 koja je funkcionirala kao Kuglin "dnevni boravak", a kasnije počeo i aktivno sudjelovati u stvaranju i izvođenju predstava i kazališnih performansa. Najprije u izradi scenografije i kao tehnička pomoć, a onda i u realizaciji manjih uloga. Na kraju je odlučio da najviše može pridonijeti u onome u čemu je najbolji, stvarajući fotografije potrebne za predstavu i fotografirajući njihove izvedbe.

Raspadom Kugla glumišta (1975.–1981/82.) sporadično je pratio fotografski obje frakcije, a početkom 2000. godine počeo je sustavno sudjelovati u Indoševim projektima – u pripremi likovnog dijela scenografija, plakata, kataloga, rekvizita... kao i u fotografiranju predstava.

Upravo su te fotografije, a koje možemo pogledati na izložbi Indoš ekstremno, nastale u tih petnaest godina, a o stvaranju tih halucinantnih, halucinogenih fotografija Ratko kaže: "Ovom izložbom nisam htio dati službenu kronologiju Indoševog rada nego svoj likovni pogled na to. Nastojao sam prenijeti atmosferu i originalnost njegovog trodimenzionalnog scenskog izričaja obogaćenog zvukom kroz fotografiju, dvodimenzionalan medij. Njegovu koncentriranu ekstremnost...Za samo fotografiranje mogu reći da je to uvijek bio izazov, jer prvo, za svakog fotografa je najgore kad nema svjetla (fotografija = pisanje svjetlom). Kod Indoša svjetla nema ili je ono dio scenografije u obliku golih žarulja, rotirajućih svjetiljki, sobnih lampi itd. Druga otežavajuća stvar je što se glumci brzo kreću, a pokret je puno teže ‘uhvatiti’ pri takvoj rasvjeti. Treći izazov za fotografiranje Indoševih predstava je skučeni prostor. Predstave nisu kao druge, izdignute na pozornici i odvojene od publike nego tik do nje, a ponekad su gledatelji unutar scene tako da mi je kretanje bilo znatno onemogućeno. Ponekad sam fotografirao stojeći samo na jednom mjestu, nastojeći uhvatiti odatle što različitije kadrove." Što se tiče Ratkova isticanja neuobičajenoga (za fotografski položaj) izvedbenoga prostora, koji je i utjecao na samu konačnicu fotozapisa, jednako je tako i umjetnica body arta Gina Pane – koja je isticala bitnu ulogu fotografije u svomu radu, s obzirom da omogućuje publici vidljivost njezinih radova – jednom prigodom izjavila da fotograf Françoise Masson nije vanjski faktor njezinih izvedbi već da ima ključno mjesto unutar prostora izvedbe, i to svega nekoliko centimetara od nje kao izvođačice.

Foto-hodogram

Ukratko, Ratkove fotografije dokumenti su Laingovih vrata koja Indošu omogućuju ostvarivanje transcendentalnoga iskustva. Riječ je o foto-hodogramu, naslovno određenom pridjevom/prilogom ekstremno (u sinonimnom značenju krajnje, pretjerano, s nekim viškom od uobičajene normale i normativnosti, dakle, ono preko čega se ne može, a i u suodnosu s Indoševim izvedbenim ekstremitetima, pri čemu naročito ovdje mislim na njegov izvedbeni rad ruku i prstiju, koji je postao i zaštitni znak Indoševe tzv. "tvrde frakcije" Kugle), kroz Indoševe transformacije od njihova prvoga susreta, dakle, od izvedbe kazališnoga performansa Njihanje 2 – u potrazi za suosjećanjem (2001.) pa do današnjih protu-opernih izvedbi koje Indoš ostvaruje u suradnji s Tanjom Vrvilom, odnosno Kućom ekstremnog muzičkog kazališta koja u svojem za sada posljednjem projektu – tetralogiji Svaka revolucija je bacanje kocke, Zagreb 1911.-1914. – a koju čine Cefas (2010.), Američki atentator (2013.), Tosca 914 (2014.) i Fantom Planinšak (2015.) – tematizira mogućnost cjelokupne shizofrenizacije društva na tragu postavki Deleuzea i Guattarija.

Jednom je prigodom multimedijalni umjetnik i povjesničar umjetnosti Josip Zanki zapisao u kontekstu kako je danas uobičajeno da se fotografije istovremeno postavljaju na Facebook te dijele s prijateljima koji ih tagiraju i šalju dalje: "Na taj način sadašnje vrijeme postaje prošlost u samoj sadašnjosti." Apsolutno točno što se tiče i susreta Fotografa + Deformera – Ratka i D. B. Indoša, i to foto-susreta u prijateljstvu.

D.B. Indoš/ Kuća ekstremnog muzičkog kazališta: lekcijski performans Krilate slike koji je inspiriran radovima Villema Flussera (Filozofija fotografije, Digitalni izgled)

Piše: D.B. Indoš/ Kuća ekstremnog muzičkog kazališta

Koncept lekcijskoga performansa na glasovnoj instalaciji uz zvučnu matricu Helge Hintereggera – Autism / The Comforts of Madness. Izvode: Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo, Damir Prica Kafka.

Snimljeni tekst u megafonu br. 1-10 sekundi

Promatramo li kretnje nekog čovjeka opremljenog fotografskim aparatom, odnosno fotografski aparat opremljen čovjekom, stječemo dojam stanovitog vrebanja; to je prastara gesta paleolitskog lovca u tundri.

(Izvođenje s 2 ručna šahtofona za vrijeme megafonskog lupa – kanta i ručni šahtofon zakačeni za klavir – svaki s jedne strane.)

Tekst koji se uživo snima u megafon br. 1-10 sekundi

sve je digitalni izgled – riječ postaje nevažna / petljanje uživo uz ritam mašinu i malu ladicu (bez zvukova opruge)

Snimljeni tekst u megafonu br. 2-10 sekundi

Fotografska gesta odgovara gesti lova pri čemu se fotograf i aparat stapaju u jednu nevidljivu funkciju.

(Izvođenje dva šahtofona s teškim poklopcima – puno kratkih poteza oprugama sa zaustavljanjima koji se pretvaraju u puno dugih poteza oprugama bez zaustavljanja- kaos, šahtofoni se poklope.)

Tekst koji se uživo snima u megafon br. 1-10 sekundi / nešto time više biva realno što je gušće i toliko više potencijalno što je rjeđe / udisavanje uživo uz ritam mašinu i malu ladicu (bez zvukova opruge)

Snimljeni tekst u megafonu br. 3-10 sekundi

Struktura fotografske geste kvantne je prirode, sumnja sazdana od oklijevanja i odlučivanja između točaka.

Izvođenje s dva ručna šahtofona zakačena za teške šahtofone uz wah pedale za vrijeme megafonskog lupa.

Tekst koji se uživo snima u megafon br. 1-10 sekundi

realna su ona mjesta krivulje ili izbočine gdje su sastavni dijelovi gusto posijani / izdisavanje uživo uz ritam mašinu i malu ladicu (bez zvukova opruge)

Snimljeni tekst u megafonu br. 4-10 sekundi

Tijekom svog vrebanja fotograf jedno prostor-vrijeme mijenja u ono drugo, prilagođavajući pritom kombinatorički kategorije prostora i vremena. (Tanja izvodi munje na kanti i opruzi koja je fiksirana za kantu udarcima turpije, Indoš deformirano pleše za vrijeme megafonskog lupa.)

Tekst koji se uživo snima u megafon br. 1-10 sekundi

I mi smo digitalne kompjuterizacije sastavljene iz točkastih mogućnosti / lajanje uživo uz ritam mašinu i malu ladicu (bez zvukova opruge)

Snimljeni tekst u megafonu br. 5-10 sekundi

Fotografskom gestom konačno se donosi i posljednja odluka: pritiskom na okidač, kao što američki predsjednik pritišće crveno dugme. (Izvođenje s dva ručna šahtofona opružno povezana u rukama s volumen pedalama – za vrijeme megafonskog lupa.)

Tekst koji se uživo snima u megafon br. 1-10 sekundi

Ništa nam nije DA-TO osim ostvarenih mogućnosti kojih u stvari još NE-MA / naglašavanje – glasovi

Tanja i Indoš lupiraju uživo tekst o stolu/

Čak i stol na kojem ovo pišem ne predstavlja ništa drugo osim skupine točaka/ Kada jednog dana budemo u mogućnosti taj stol hologramski dovoljno gusto rastaviti na elemente, naša osjetila neće biti sposobna razlikovati jedan od drugoga.

Zapis koncepta: D.B. Indoš/ Kuća ekstremnog muzičkog kazališta.