Dekontaminacija Balkana

Balkan je područje trajne nestabilnosti. Svi su narodi bivše Jugoslavije isti i jednako krivi za rat. Mi sjedimo na buretu baruta, i samo je pitanje kada će ono ponovno eksplodirati. Ovdje je ukorijenjena vječna mržnja i zato su sukobi među balkanskim narodima neminovni i u budućnosti. Sve su strane podjednako sudjelovale u krvavom balkanskom piru. Povijest se ponavlja, i malo toga možemo učiniti da se to promijeni... I tako dalje, u sličnom stilu ponavljaju se u medijima, politici, književnosti, znanosti..., ili pak u našim privatnim razgovorima, predodžbe i stereotipi o Balkanu kao nesigurnu, primitivnu i zavađenu prostoru gdje je nemoguće održati mir. Te su kolektivne slike dijabolična i povijesno začarana prostora na kojemu živimo u optjecaju već dugo, točnije od 19. stoljeća i intenzivna otkrivanja zaostale balkanske egzotičnosti od inozemnih diplomata, putnika i književnika. Međutim, ono što je novo i što je u taj opširni imaginarij o Balkanu upisano od početka proteklog rata jest upravo prevlast slika o nasilju, neizbježnosti sukoba i nekoj dubinskoj iskvarenosti svih ovdašnjih naroda. Iskvarenosti zbog koje, navodno, nikada nećemo biti u stanju u potpunosti prihvatiti zapadnjačka civilizacijska načela, demokraciju i toleranciju, i zbog koje ćemo biti vječno osuđeni na neki oblik stranog tutorstva.

Zatočeni u “zvjerinjaku Europe”

Prema takvim predodžbama balkansko je tlo od početka devedesetih zatrovano supstancijom zla čijem pogubnu utjecaju nijedan stanovnik ovih prostora ne može umaknuti. U golemoj literaturi koju su o ratu u bivšoj Jugoslaviji napisali inozemni političari, ratni reporteri, obični vojnici... nalazimo jednako golem raspon različitih metafora, stereotipa i interpretacija kojima se potvrđuje postojanje gotovo nadnaravna, povijesnog usuda na ovim prostorima. Tako smo mi, navodno, stalna prijetnja civiliziranom svijetu, mi smo “zvjerinjak Europe”, i svaki je naš pokušaj “bijega s Balkana” nemoguć. S jedne strane, do tako masovnog prihvaćanja balkanističkoga diskursa u zapadnoj literaturi došlo je kako bi se prikrilo nepoznavanja povijesti naroda ovih prostora te društvenog i političkog konteksta rata. (To ilustriraju i riječi opravdanja Richarda Holbrookea: “ovdašnja je povijest isuviše komplicirana (ili trivijalna) da bi je vanjski promatrač mogao razumjeti”.) S druge – što je zapravo i najčešće – tim se poopćavanjima nastoji prikriti uloga zapadnih političara u proteklom ratu, njihovo trgovanje sa zločincima, nesposobnost i nevoljkost da se intervenira i spriječi sukob. Jer, ako već ovdašnjim narodima upravlja vjekovna, plemenska mržnja, ako su oni “do srži iskvareni barbari”, onda nijedna politička i vojna intervencija Zapada ne bi imala koristi. (To rašireno shvaćanje potvrđuje primjerice američki analitičar, vrlo utjecajan u Clintonovo vrijeme, Robert Kaplan pišući u knjizi Duhovi Balkana: “Bio je to svijet zatvoren u svome vremenu: zamračena pozornica na kojoj su ljudi bjesnili, prolijevali krv, imali vizije i padali u ekstazu.”)

No, budimo pošteni, stereotipi o Balkanu i “balkanskom sukobu” u kojima smo svi podjednako i žrtve i heroji i zločinci nisu samo vidljivi u diskursu inozemnih političara i autora, već su postali i sastavni dio naše slike o sebi, načina na koji pišemo o ratu, načina na koji pristupamo ključnim pojmovima – krivnji i odgovornosti. I ovdašnji su mediji, političari, znanstvenici, umjetnici... pridonijeli stvaranju (post)ratnog diskursa o Balkanu, o neiskorjenjivoj “balkanskoj mržnji”, “prostoru nesigurnih granica i stalne prijetnje od izbijanja sukoba”, “opasnom raskrižju Istoka i Zapada” i sl. I mi smo, dakle, sudjelovali u proizvodnji slike o Balkanu kao najzaostalijem europskom Drugom, što potvrđuju i tzv. mikrobalkanizmi vidljivi u tendencijama svakog ovdašnjeg naroda da svoga susjeda promatra kao neprijateljskog Drugog, kao utjelovljenje “balkanstva “ (Slovenci Hrvate, Hrvati Srbe, Srbi Bošnjake i Albance...). Granica prema omrznutu barbarskom Orijentu – a Balkan je njegovo predvorje – pomiče se tako sve istočnije, ovisno o državnom i nacionalnom kontekstu iz kojega promatramo.

Ekskluzivni prostor mržnje

Balkan je izrazito u posljednjih petnaestak godina od geografskog pojma koji u sebi sadrži određena povijesna, kulturološka, nacionalna i sl. obilježja – kakva primjerice ima i Mediteran argumentirano predstavljen u Braudelovoj koncepciji povijesti – postao “ekskluzivni” prostor mržnje, nasilja i sukoba, uopće djelovanja razarajućih i čudovišnih sila. Uz to mistificiranje prostora, i naše su vođe – od Tita do navodno “jednakih u zločinu” Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića – sebi pridodali megalomanske ili od drugih dobili mitske i nadnaravne osobine. A te osobine koje su u oficijelnom javnom diskursu pridodane vođama, bilo da koriste glorificiranju bilo sotoniziranju, onemogućavaju objektivno prosuđivanje njihove povijesne uloge, njihove stvarne krivnje i odgovornosti u ovome ratu. O kakvoj je mašineriji metaforizacije riječ pokazuju i pisanja medija u povodu Miloševićeve smrti, primjerice hrvatskih u kojima je on uglas nazvan “najvećim balkanskim krvnikom” ili “balkanskim satrapinom” (jer primordijalni je hrvatski strah upravo onaj od pripadnosti Balkanu); ili pak srpskih u kojima je sve vezano uz voždovu smrt obavijeno teorijom zavjere i svetačkom/vampirskom tajanstvenošću: od toga kako je umro, gdje će se i kako pokopati, zašto baš ispod lipe, do toga je li prokletstvo što je pogreb obavljen bez svećenika, je li obitelj Milošević ukleta zbog nekoliko samoubojstava, što je ruski general i izaslanik njegove žene stavio s Miloševićem u grob itd.

Čitava ta podivljala diskurzivna konstrukcija o Balkanu (i Jugoistočnoj Europi), o ovdašnjem prostoru, vođama, narodima i vjerama izaziva kod dobrog dijela stanovnika osjećaj da prebivamo u nekoj vrsti zemaljskog pakla iz kojega, koliko god se trudili, ne možemo pobjeći. Prepušteni toj podčinjenoj poziciji u koju su nas doveli drugi, ali i mi sami na nju pristali, mnogi više ne vjeruju u mogućnost promjene, u vlastitu sposobnost da se dokaže kako nismo svi isti, kako su određeni ljudi krivi za zločine, kako su određeni ljudi prešutno odobravali te zločine, te kako postoje sudske, ali i političke i moralne instance preko kojih se nečija krivnja i nečija odgovornost mogu dokazati. (Zbunjenost vlastitom ulogom u proteklom ratu, koja se očitovala u deklamativnu ispiranju savjesti, pokazali su i neki hrvatski intelektualci kada su upravo u prvom broju Zareza 1999. godine raspravljali o Karlu Jaspersu, krivnji i odgovornosti.) 

Moj susjed ratni zločinac

Da su ratni zločinci najčešće normalni ljudi koji se u predahu od ubijanja mogu odmarati igrajući se sa svojim unucima, okopavajući vrt, posjećujući susjede..., da mogu biti očajni zbog ljubavi ili duboko dirnuti dječjim pjevanjem..., pokazala je izvrsno Hannah Arendt u svojoj knjizi o suđenju Eichmannu u Jeruzalemu. Eichmann svoju ulogu u nacističkoj Njemačkoj nije doživio ni najmanje problematično, tvrdio je da je on samo želio dobro služiti svojoj državi. Izravno nije pucao ni u koga, čak mu je prilikom prisustva jednom masovnom pogubljenju u Ukrajini i pozlilo. Na suđenju se branio time da je spasio mnoge Židove (poznato je da je svaki nacist imao “svoga Židova” čije bi ga spašavanje navodno trebalo osloboditi svake krivnje), a to kakvim je sebe smatrao pokazuje i detalj da je, nakon što mu je policajac dao na čitanje Nabokovljevu Lolitu, istu za dva dana zgrožen vratio, ustvrdivši: “Vrlo nemoralna knjiga”. 

Poput Eichmanna, i većina zločinaca iz rata na prostoru bivše Jugoslavije doživjet će sebe kao nedužne ljude, kao one koji su samo savjesno izvršavali naređenja ili su pak uime viših interesa morali činiti ne osobito ugodne stvari. Pripadnici postrojbe Škorpiona koji su sudjelovali u genocidu Srebreničana i snimili dvadesetak sati videomaterijala o svojoj akciji i dalje normalno žive u Srbiji, većinom u mjestu Šid blizu hrvatske granice. Zločine nisu izvršili u nekom stanju afektivne mržnje ili pod tuđom prisilom; a o tome koliko su bili zaokupljeni time da dobro obave posao svjedoči i činjenica da su snimanje egzekucije maloljetnih muslimana prekinuli kako bi promijenili bateriju na kameri. Ni nakon rata većina ih ne osjeća kajanje; a njihove su snimke gledane među sugrađanima s odobravanjem, kao krunski dokaz njihove ratne hrabrosti.

Normalni građani normalne države na Balkanu

Izjednačavanje krivnje za rat i genocid, s jedne strane, te pristajanje na diskurs o “balkanskoj mržnji” i neizbježnoj “zloj kobi” ovih prostora, s druge, dovodi do toga da se stvarni zločinci oslobađaju pravne i moralne krivnje te šalje poruka kako su kompromisi, nesuprotstavljanje moći i stalno podržavanje onih na vlasti – što su devedesetih provodile mase pomagača i pristaša zločinačke politike – zapravo mudre i isplative odluke koje smo svi trebali donijeti. Jednako tako, mistificiranje ratnih vođa, prizivanje njihovih čudovišnih, nadnaravnih i opako moćnih osobina dovodi do rasta straha i rasta nepovjerenja u to da ih je moguće pobijediti.

Sadašnja praksa nekažnjavanja ratnih zločinaca, prekrajanje neposredne povijesti, izostanak lustracije te činjenica da mnogi ljudi koji su devedesetih predvodili ili osmišljavali zločine nekažnjeno uživaju iste pozicije kao i tada - izazivaju uvjerenje žrtava da je istina nepovratno izgubljena i da krivnja nikada neće biti dokazana. Tom osjećaju da su iznevjereni pridonosi i lakoća s kojom žrtve i zločinci zamjenjuju svoja mjesta, odnosno lakoća s kojom se dojučerašnji tihi pristaše zločina samoproglašavaju najvećim žrtvama ovoga rata, žrtvama represivnog totalitarnog sustava poput onog Miloševićeva.

Koliko god zbog svega toga danas bili razočarani, i koliko god nas je možda umorilo traganje za ratnom istinom, ne bismo se smjeli prepuštati defetizmu, ne bismo smjeli pristajati na tu retoriku o “jednakoj krivnji za rat” koju su nam podvalili upravo oni objektivno krivi, ne bismo se smjeli dobrovoljno ogledati u metaforama o “iskonskoj balkanskoj mržnji” i “trajnoj balkanskoj nestabilnosti”. Važno je istraživati i prosuđivati, glasno zahtijevati kazne i nedvosmisleno govoriti o ratnim događajima, jer ćemo jedino tako moći – u svojim i tuđim očima – postati normalni građani neke normalne države na Balkanu.