Delirij Laure Restrepo

Laura Restrepo piše o Kolumbiji, svojoj rodnoj zemlji, premda velik dio života provodi u Meksiku, a čitati njezin posljednji roman Delirio znači i doznati zašto. Veći dio radnje zbiva se u kolumbijskom glavnom gradu, Bogoti, u kojem je – kako kaže jedan lik – “svatko u ratu sa svakim”, u doba kada se čini da je cijela zemlja luda, ili još gore, da je zaljubljena u ludilo i nesposobna za promjenu. Iako Laura Restrepo ne određuje točno godinu, riječ je, čini se, o 1983.: E. T. i Flashdance su u kinima, Ronald Reagan je predsjednik Sjedinjenih Država, a najmoćniji čovjek u Kolumbiji je Pablo Escobar – on mračno predsjeda golemim kokainskim carstvom Medellina. No, “ne voli da ga se zove kraljem koke” i, prema izjavi jednog čovjeka koji ga poznaje, “on više voli naziv Oca naroda”. A Delirio govori o njegovu narodu, narodu prestrašene, izluđene djece, o Kolumbiji kojom je stolovao.

Izgubljena domovina i vraćanje prošlosti

Escobar (koji će doći do svojega kraja kao u filmu Lice s ožiljkom: ustrijelit će ga policajci 1993.) samo je najgori od nekoliko očajnih očeva u toj tužnoj knjizi, čija radnja istražuje uzorke ozbiljne epizode rastroja: vraćajući se s kratkog putovanja sredovječni sveučilišni profesor Aguilar, privremeno bez posla, javlja se na telefonski poziv kojim ga se poziva u otmjeni hotel u kojemu nalazi svoju mladu ženu Agustinu, kako odsutno bulji kroz prozor, “izgubljena u vlastitoj glavi”. Aguilarov pokušaj da otkrije izvor tajanstvene ženine bolesti održava brz tijek romana, unatrag, kao u detektivskoj priči. On na kraju ne pronalazi samo neposredan “okidač” njezina ludila, nego i njegovo udaljenije podrijetlo u emocionalnim potresima u njezinu djetinjstvu i adolescenciji i, još dalje – u “mačističkim” grubostima njezina oca i mentalnoj debilnosti sanjarskog djeda sklonog umišljajima.

Kad se ta otrovna prošlost pomiješa u grubo nestabilnu smjesu droge, seksa, pohlepe i klasnog prezira – što proživljava Kolumbija u osamdesetima – ne čudi da povlašteno nevino biće kao Agustina počinje osjećati propuh u glavi i da je prožimaju pare demencije. Prije nego što se slomila, zadovoljstvo joj je činilo prtljanje s tarotom i Ji Đingom, uz financijsku pomoć njezine bogate obitelji. Iako to zvuči kao vrlo ugodna egzistencija, poduprta novcem i magijom, protiv grubljih realnosti njezina mjesta i vremena, Agustina je također pomalo vidovita, što je nesreća, prokletstvo. U Kolumbiji – kao što piše u Deliriju – najbolje je vidjeti malo, što manje moguće.

Romanopisci, naravno, žele vidjeti sve, barem unutarnjem okom, u sjećanju. Ono što najviše straši Aguilara u vezi sa stanjem njegove žene jest spoznaja da “delirij nema sjećanja, da se reproducira partenogenezom, da sama sebe pokreće i izbjegava emocije, ali osobito to da nema sjećanja”. Aguilar nije romanopisac, nego samo zbunjen suprug koji obožava svoju ženu, ali kao marksist “stare škole” on ne vjeruje u povijest i njegovo je istraživanje ženina ludila zapravo najgorljiviji izraz ljubavi – on izgara od toga da joj vrati njezinu povijest.

To je ono što Laura Restrepo pokušava učiniti svojoj izgubljenoj, ludoj domovini – što pokušava otkad je njezin prvi roman La isle de la pasion, objavljen u Kolumbiji 1989. Obnavljanje zaboravljene, zanemarene, jedva poznate prošlosti, zapravo je bio veliki projekt latinskoameričke književnosti, dokaz ambivalentne ljubavi njezinih pisaca prema svojim zemljama-patnicama. Prozna književnost Južne Amerike puna je – kao i ova knjiga – bolnih sjećanja, prošaptanih riječi u povjerenju, mnoštva glasova koji svjedoče (nekad, čini se, i pod prinudom) o stvarima koje su vidjeli i nikad nisu ispripovijedali.

Poviješću opsjednuta fikcija

Pored glasa Aguilara i glasa Agustine – kroz čudne unutarnje monologe u kojima ona o sebi često govori u trećem licu i sjeća se samo razmjerno benignih događaja iz svoje daleke mladosti – Delirio donosi i glas Agustinine tete Sofi koji puni radnju uznemirujućim potankostima. Možemo tu doznati i o nesretnim životima Agustinina ludog djeda, njemačkog doseljenika Nicholasa Portulinusa i o njezinoj strpljivoj, tjeskobnoj baki Blanci. A u najtmurnijim (i čudno, najživljim) dijelovima, Delirio nam komentira život raspuštenog starog Agustinina udvarača Midasa McAlistera, koji prikuplja ulagače i pere novac za Pabla Escobara i zna točno kad, gdje i zašto je njezin um skliznuo na nepoznat put.

Restrepo jako dobro uspijeva u toj zamršenoj, višeglasnoj strukturi koja preskače vrijeme. Sve u romanu Delirio teče, poput pritoka u rijeku. A kamo nas to moćna struja nosi? Mislim da nosi natrag prema velikom korpusu strasne, poviješću opsjednute književnosti koja je (ili je bila) latinskoamerička fikcija. Tehnike Laure Restrepo podsjećaju na omiljene pripovjedne metode takozvanih najboljih godina, zazivajući duhove Juana Rulfoa, Josea Donosa, Manuela Puiga i mnogih drugih – svih tih dirigenata kolektivnog sjećanja koji, na neki način, predstavljaju dobre očeve koji likovima u njezinu romanu toliko nedostaju. Ali, možda se ne možete ponovno vratiti kući, ne potpuno. Delirio je smeteno lijepa knjiga i njezin opis kolumbijskog društva u jednom groznom povijesnom trenutku (i nekoliko strašnih godina prije toga) oštar je, živopisan i posve uvjerljiv. No, ipak, roman gubi energiju dok juri natraške prema završetku. Glavna se tema pokazuje kao nesporna, ali razočarava obična ideja da čuvanje tajni može biti destruktivno. Iznenađuje to što Delirio ubacuje nešto poput happy enda, i teško je ne zapaziti da je Lauru Restrepo njezina odlučnost da ne ostane bez nade u vezi s budućnošću svoje zemlje, možda previše stajala, da ju je natjerala da zaguši snažnije strasti. (Nedavno je rekla u jednom intervjuu: “Mi nestajemo kao narod.”)

Lukavi Midas McAlisters, s najviše osjećaja za stvarnost i s iskustvom ulice, pokazuje se od početka kao “broj jedan” u romanu. On u uvodu kaže “da su sve pripovijesti kao velika torta, s očima svih uprtima u onaj komad koji jedu, a jedini koji vidi cijelu stvar je slastičar.” To na početku zvuči kao zaprepašćujuće poznata metafora za složenu modernističku tehniku koja je toliko časno služila latinskoameričkoj fikciji u prošlosti i koju je Laura Restrepo tako vrijedno i tako spretno obnovila u sadašnjosti. Ali, prema kraju to djeluje kao pošten opis tog romana, koji je i slađi nego što ste očekivali, ali hrani manje negoli ste se nadali.

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Objavljeno u International Herald Tribuneu, 13. travnja 2007. (www.iht.com/articles/2007/04/13/arts/web-0414idbriefs14A.php)