Delirij sjećanja

Brand Upon the Brain! Guya Maddina – zajedno s Cowards Bend the Knee, kojem je neka vrsta nastavka – najbolja je stvar koju je Maddin ikad napravio. Cowards i Brain su oba pseudoautobiografski s protagonistima imena “Guy Maddin” koji su u raznim vrstama edipovskih veza. Maddin, u kratkom dokumentarcu o snimanju filma, kaže nešto u smislu da je Brain “autobiografski” zato što reproducira osjećaje kojih se sjeća da ih je proživio prije mnogo godina, tijekom svoga djetinjstva. To znači da je film afektivno autobiografski, a ne doslovno. Nije stvarno slučaj da je Maddinova majka vodila sirotište niti da je njegov otac bio ludi znanstvenik – to je samo ono što su oni postali, ili što Maddin osjeća o njima danas, kada su prelomljeni kroz dvostruki delirij sjećanja i filmova. U svim svojim filmovima Maddin nam želi predstaviti stvarnost prošlosti: što znači ne prošlost kakva je stvarno bila, nego prošlost kao prošlost, prošlost kao sjećanje, prošlost kako je se sjećamo ili predstavljamo u sadašnjosti, a ne kao stvarno prisutna. Prošlost je sablasna, proganjajuća: “pritišće poput noćne more mozak živih”.

Svi Maddinovi filmovi oponašaju stilove starijih filmova ili podsjećaju na njih, a osobito nijemi film. Izgledaju, i to namjerno, arhaično. A osobito oponašaju starost tih starijih filmova – drugim riječima, pokušavaju izgledati ne kao što su nijemi filmovi morali izgledati u vrijeme kada su izvorno snimljeni i prikazani, nego onako kako izgledaju danas, u kopijama istrošenim godinama upotrebe i kemijskog propadanja. Iskorištavaju vizualne konvencije i stilove glume koji izgledaju zastarjelo, zato što se samosvjesno podudaraju s onim što se čini poput naturalizma za publiku iz 1917. godine, a što, dakle, danas izgleda potpuno uglađeno i umjetno, potpuno u suprotnosti s onim što publika doživljava naturalizmom u 2007. godini. Nasuprot mitu da film čuva živuću prisutnost onoga što se dogodilo i prošlo u stvarnom životu (na primjer, ideja da filmovi Grete Garbo čuvaju njezinu mladost i senzualnost netaknutom, unatoč činjenici da je stvarna Greta Garbo ostarjela i umrla) – Maddin izjednačava filmsko perpetuiranje slika s prošlošću i nedostupnošću onoga na što se te slike odnose. To je vrlo pomno obrađeno u Brand Upon the Brain! u monstruoznoj figuri oca koji je ubijen, ali zatim oživljen u nekoj vrsti zombijevskog života, tako da može nastaviti svoje vampirsko znanstveno eksperimentiranje a koje se sastoji od krađe životnih energija mladih, izvlačenjem vitalne tekućine iz njihovih mozgova i kralježnica, kako bi pomladio stariju generaciju (u procesu koji je u najboljem slučaju, privremen i varljiv).

Poticanje izgubljenosti i zbunjenosti

Kako bi stvorio izgled propalog-nijemog filma Maddin je snimio Brand Upon the Brain! Super8-icom čiji je onda format uvećao na 35 mm tako da prevladavajuće crno-bijele slike (ima i nekoliko sekundi u boji) izgledaju, u različitim trenucima, zrnato, isprano, s prejakim kontrastom itd. Nema sinkroniziranog zvuka, soundtrack kombinira glazbu, nekoliko pjesama i voiceover naraciju Isabelle Rosellini (nadopunjenu međutitlovima). Mnoge od slika, s pretjeranim pokretima glumaca, i prizori što oblikuju vizualni izgled bili su maglovito slični stilu melodrame D. W. Griffitha, s umecima iz filmova njemačkog ekspresionizma. Međutim, stil montaže nimalo ne nalikuje ničemu iz desetih ili dvadesetih godina 20. stoljeća. Mahnita montaža, s mnogim scenama razlomljenim u skokovite rezove između fragmentarnih krupnih planova, mogla bi ukazivati na ejzenštajnovsku montažu kao kontrast Griffithovoj mizansceni, ali (barem nakon jednog gledanja, zaista moram pogledati film ponovno) nije se doimala zaista “konstruktivističkom” na način na koji je to bio Maddinov kratki film Heart of the World koji se eksplicitno referira na sovjetski film dvadesetih godina 20. stoljeća. Drugim riječima, Brand Upon the Brain! je montiran emotivno umjesto da ponudi bilo kakvu vrstu “intelektualne montaže”. Malo je presirovo reći da je montaža naglašavala šokantne efekte umjesto razumijevanja, ali sve što Maddin radi teži izraziti kakve osjećaje događaji iz filma mogu u nama ostaviti, ili nas potaknuti da ih imamo, a ne  pokazati ono što se zaista događa. Nasuprot suvremenoj akcijskoj montaži, naglasak je na prazninama i razdvajanjima, na tome da nas se potakne da se osjećamo isprekidano odvojenima, izgubljenima i zbunjenima, a ne na gomilanju kinetičkih šokova što je brže moguće (onako kako to rade redatelji poput Michaela Baya). Pojedinačni kadrovi, ili sekvence, također često aludiraju na različite vrste stilističkih trzaja i manirizama iz povijesti filma (i ne samo nijemog filma – na primjer, tu je jedan kadar, vjerojatno ne dulji od jedne ili dvije sekunde, koji se referira na Noć živih mrtvaca). Film je montiran tako da istakne nemogućnost potpunog hvatanja događaja koji ipak prikazuje. Vrijedi spomenuti da  dvanaestogodišnji “Guy Maddin”, protagonist većine filma, opetovano pada u nesvijest zato što su događaji kojima svjedoči više nego što može podnijeti.

Edipovsko-incestuozne varijacije

Zaplet filma Brand Upon the Brain! ima toliko mnogo preokreta i obrata da ga je gotovo nemoguće opisati. Uključuje osnovnu edipovsku strukturu – majku koja guši i kontrolira, distanciranog, udaljenog, a ipak krajnje sadističkog (pa čak i još izrazitije, mrtvog ili živo-mrtvog) oca, te brata i sestru s njihovim incestuoznim žudnjama. I brat i sestra ludo se zaljubljuju u androginu figuru “slavne osobe”, privlačnu djevojčicu/dječaka detektiva koji dolazi na otok na kojemu se film događa da bi istražio “misteriju” o tome što dominantni i zastrašujući roditelji zaista namjeravaju (a što uključuje, kao što sam već spomenuo, vampirski lov na mlade). Majka mijenja svoju dob kroz film, postajući mlađa kadgod popije pomlađujuću tekućinu izvučenu iz siročadi o kojoj brine, a zatim postajući ponovo starija kadgod se (kao što se često događa) njezina zagušujuća ljubav prema njezinoj djeci pretvara u nasilno posesivan gnjev. No, unutar tog osnovnog scenarija ima i mnogo varijacija i promjena smjera da postaje gotovo nemoguće sažeti ih – kao da su sve zamislive varijacije edipovskog trokuta, a isto tako i trokuta androgine ljubavi, morale biti odigrane u nekom trenutku tijekom razvoja filma. Dakle, nema prave narativne progresije, nego samo niz peripetija, naglašenih ulomaka užasa, napetosti i slutnje. Brand Upon the Brain! ima u sebi osjećaj teturave slabosti i ponavljanja tipa noćnih mora iz kojih se (kao i protagonist) nismo sposobni probuditi ili od njih pobjeći.

Film je uokviren povratkom odraslog “Guya Maddina” na otok koji je napustio kao dijete, prije trideset godina. Preplavljuju ga sjećanja iz djetinjstva koja sačinjavaju veći dio filma i koja ugrožavaju njegovu odraslu prisutnost svojom sablasnom ustrajnošću. Opetovano nam se kaže da će se sve što se prije dogodilo dogoditi ponovo – dva puta. (To se čini gotovo kao parodija i Nietzscheovog vječnog povratka i Marxove primjedbe da se povijest ponavlja dva puta, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa.) Ponovljeni međutitlovi prizivaju “Prošlost! Prošlost!” – a ponekad je to pretvoreno u “Budućnost!” – jer, očito, nikakva budućnost ne može biti sigurna spram prošlosti koja se vraća da je ispuni.

Samosvjesna očitost

Kao i uvijek u Maddinovim filmovima, snažan emocionalni materijal  toliko je hiperboličan, toliko izvanredan i toliko neobično – i bombastično – pretjeran da postaje campi i smiješan. U Maddinovim prethodnim filmovima uglavnom sam bio sklon vidjeti taj obrazac kao neku vrstu obrane. Camp i besmislenost služe kao neka vrsta (psihoanalitičkog) odricanja; odricanje od  hiperemocionalizacije osnovnog materijala filma uz pomoć apsurda zapravo je način zaštite od kritike. Maddinu može proći melodramatična histerija upravo pretvaranjem (pred samim sobom, jednako kao i pred publikom) da nije ozbiljan u tom pitanju – dok bi svaki pokušaj “iskrenog” prikazivanja odmah neslavno propao. No, čak i da je to bilo ono što se događa u Maddinovim prethodnim filmovima, ne mislim da je to sada i dalje tako. Čak i u prijašnjim filmovima, camp pretjerivanje i apsurd ne funkcioniraju samo kao modusi odricanja; oni isto tako, na neobičan način, izravno omogućavaju osjećaje time što služe kao medij izražavanja za osjećaje koji “se ne usuđuju izgovoriti svoje ime”. No, u Maddinovim najnovijim radovima – Cowards Bend the Knee, i sada Brand Upon the Brain! – na djelu je čak i daljnja transformacija. Ona je povezana s modusima iskazivanja ili s onime što mogu samo nazvati (donekle oksimoronski) samosvjesnom očitošću. Frojdovsko dubinsko-psihološko čitanje filma Brand Upon the Brain! ne bi imalo nikakva smisla, upravo zato što su svi frojdovski motivi potpuno očiti. Oni toliko ispunjavaju manifestni sadržaj filma, da nema smisla tražiti skriveno, pritajeno značenje iza njih. (Ta “samosvjesna očitost” je, mislim, jedan od načina na koji je Maddin radikalno drukčiji od Davida Lyncha s kojim ga u nekim ostalim stvarima možemo blisko usporediti). Postoji neka vrsta histerične prepunjenosti u načinu na koji film kao da pretrpava svoj zaplet svakom zamislivom varijacijom edipovske žudnje a isto tako svakim zamislivim generičkim zaokretom melodrame (također s nagovještajima horora). Camp pretjerivanje iz Maddinovih prijašnjih filmova sada je gotovo doslovna pretjeranost, pretjerano obilje koje je strogo koordinirano s ustrajavanjem filma na sablasnosti i odsutnosti, na prošlost prošlosti, na načinima na koje nas sjećanja, poput filmova, mame a da nikada ne dopuštaju da ih dodirnemo.

Jedini način da se opiše Brand Upon the Brain! jest frojdovskim iskazom o traumi i Nachtraglichkeitu te ontološkom dijalektikom prisutnosti i odsutnosti. A ipak se čini da se film isto tako izruguje tim pojmovima, pokazujući nam kako su potpuno neodgovarajući. Ne možete više odvojiti apsurdnost od užasa i boli.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Novi Maddinov film njegov je najbolji – čudesna histerija afektivnosti i edipovsko-incestuoznih varijacija

Brand Upon the Brain!; režija: Guy Maddin, uloge Gretchen Krich, Sullivan Brown; SAD/Kanada, 2006.

rand Upon the Brain! Guya Maddina – zajedno s Cowards Bend the Knee, kojem je neka vrsta nastavka – najbolja je stvar koju je Maddin ikad napravio. Cowards i Brain su oba pseudoautobiografski s protagonistima imena “Guy Maddin” koji su u raznim vrstama edipovskih veza. Maddin, u kratkom dokumentarcu o snimanju filma, kaže nešto u smislu da je Brain “autobiografski” zato što reproducira osjećaje kojih se sjeća da ih je proživio prije mnogo godina, tijekom svoga djetinjstva. To znači da je film afektivno autobiografski, a ne doslovno. Nije stvarno slučaj da je Maddinova majka vodila sirotište niti da je njegov otac bio ludi znanstvenik – to je samo ono što su oni postali, ili što Maddin osjeća o njima danas, kada su prelomljeni kroz dvostruki delirij sjećanja i filmova. U svim svojim filmovima Maddin nam želi predstaviti stvarnost prošlosti: što znači ne prošlost kakva je stvarno bila, nego prošlost kao prošlost, prošlost kao sjećanje, prošlost kako je se sjećamo ili predstavljamo u sadašnjosti, a ne kao stvarno prisutna. Prošlost je sablasna, proganjajuća: “pritišće poput noćne more mozak živih”.

Svi Maddinovi filmovi oponašaju stilove starijih filmova ili podsjećaju na njih, a osobito nijemi film. Izgledaju, i to namjerno, arhaično. A osobito oponašaju starost tih starijih filmova – drugim riječima, pokušavaju izgledati ne kao što su nijemi filmovi morali izgledati u vrijeme kada su izvorno snimljeni i prikazani, nego onako kako izgledaju danas, u kopijama istrošenim godinama upotrebe i kemijskog propadanja. Iskorištavaju vizualne konvencije i stilove glume koji izgledaju zastarjelo, zato što se samosvjesno podudaraju s onim što se čini poput naturalizma za publiku iz 1917. godine, a što, dakle, danas izgleda potpuno uglađeno i umjetno, potpuno u suprotnosti s onim što publika doživljava naturalizmom u 2007. godini. Nasuprot mitu da film čuva živuću prisutnost onoga što se dogodilo i prošlo u stvarnom životu (na primjer, ideja da filmovi Grete Garbo čuvaju njezinu mladost i senzualnost netaknutom, unatoč činjenici da je stvarna Greta Garbo ostarjela i umrla) – Maddin izjednačava filmsko perpetuiranje slika s prošlošću i nedostupnošću onoga na što se te slike odnose. To je vrlo pomno obrađeno u Brand Upon the Brain! u monstruoznoj figuri oca koji je ubijen, ali zatim oživljen u nekoj vrsti zombijevskog života, tako da može nastaviti svoje vampirsko znanstveno eksperimentiranje a koje se sastoji od krađe životnih energija mladih, izvlačenjem vitalne tekućine iz njihovih mozgova i kralježnica, kako bi pomladio stariju generaciju (u procesu koji je u najboljem slučaju, privremen i varljiv).

Poticanje izgubljenosti i zbunjenosti

Kako bi stvorio izgled propalog-nijemog filma Maddin je snimio Brand Upon the Brain! Super8-icom čiji je onda format uvećao na 35 mm tako da prevladavajuće crno-bijele slike (ima i nekoliko sekundi u boji) izgledaju, u različitim trenucima, zrnato, isprano, s prejakim kontrastom itd. Nema sinkroniziranog zvuka, soundtrack kombinira glazbu, nekoliko pjesama i voiceover naraciju Isabelle Rosellini (nadopunjenu međutitlovima). Mnoge od slika, s pretjeranim pokretima glumaca, i prizori što oblikuju vizualni izgled bili su maglovito slični stilu melodrame D. W. Griffitha, s umecima iz filmova njemačkog ekspresionizma. Međutim, stil montaže nimalo ne nalikuje ničemu iz desetih ili dvadesetih godina 20. stoljeća. Mahnita montaža, s mnogim scenama razlomljenim u skokovite rezove između fragmentarnih krupnih planova, mogla bi ukazivati na ejzenštajnovsku montažu kao kontrast Griffithovoj mizansceni, ali (barem nakon jednog gledanja, zaista moram pogledati film ponovno) nije se doimala zaista “konstruktivističkom” na način na koji je to bio Maddinov kratki film Heart of the World koji se eksplicitno referira na sovjetski film dvadesetih godina 20. stoljeća. Drugim riječima, Brand Upon the Brain! je montiran emotivno umjesto da ponudi bilo kakvu vrstu “intelektualne montaže”. Malo je presirovo reći da je montaža naglašavala šokantne efekte umjesto razumijevanja, ali sve što Maddin radi teži izraziti kakve osjećaje događaji iz filma mogu u nama ostaviti, ili nas potaknuti da ih imamo, a ne  pokazati ono što se zaista događa. Nasuprot suvremenoj akcijskoj montaži, naglasak je na prazninama i razdvajanjima, na tome da nas se potakne da se osjećamo isprekidano odvojenima, izgubljenima i zbunjenima, a ne na gomilanju kinetičkih šokova što je brže moguće (onako kako to rade redatelji poput Michaela Baya). Pojedinačni kadrovi, ili sekvence, također često aludiraju na različite vrste stilističkih trzaja i manirizama iz povijesti filma (i ne samo nijemog filma – na primjer, tu je jedan kadar, vjerojatno ne dulji od jedne ili dvije sekunde, koji se referira na Noć živih mrtvaca). Film je montiran tako da istakne nemogućnost potpunog hvatanja događaja koji ipak prikazuje. Vrijedi spomenuti da  dvanaestogodišnji “Guy Maddin”, protagonist većine filma, opetovano pada u nesvijest zato što su događaji kojima svjedoči više nego što može podnijeti.

Edipovsko-incestuozne varijacije

Zaplet filma Brand Upon the Brain! ima toliko mnogo preokreta i obrata da ga je gotovo nemoguće opisati. Uključuje osnovnu edipovsku strukturu – majku koja guši i kontrolira, distanciranog, udaljenog, a ipak krajnje sadističkog (pa čak i još izrazitije, mrtvog ili živo-mrtvog) oca, te brata i sestru s njihovim incestuoznim žudnjama. I brat i sestra ludo se zaljubljuju u androginu figuru “slavne osobe”, privlačnu djevojčicu/dječaka detektiva koji dolazi na otok na kojemu se film događa da bi istražio “misteriju” o tome što dominantni i zastrašujući roditelji zaista namjeravaju (a što uključuje, kao što sam već spomenuo, vampirski lov na mlade). Majka mijenja svoju dob kroz film, postajući mlađa kadgod popije pomlađujuću tekućinu izvučenu iz siročadi o kojoj brine, a zatim postajući ponovo starija kadgod se (kao što se često događa) njezina zagušujuća ljubav prema njezinoj djeci pretvara u nasilno posesivan gnjev. No, unutar tog osnovnog scenarija ima i mnogo varijacija i promjena smjera da postaje gotovo nemoguće sažeti ih – kao da su sve zamislive varijacije edipovskog trokuta, a isto tako i trokuta androgine ljubavi, morale biti odigrane u nekom trenutku tijekom razvoja filma. Dakle, nema prave narativne progresije, nego samo niz peripetija, naglašenih ulomaka užasa, napetosti i slutnje. Brand Upon the Brain! ima u sebi osjećaj teturave slabosti i ponavljanja tipa noćnih mora iz kojih se (kao i protagonist) nismo sposobni probuditi ili od njih pobjeći.

Film je uokviren povratkom odraslog “Guya Maddina” na otok koji je napustio kao dijete, prije trideset godina. Preplavljuju ga sjećanja iz djetinjstva koja sačinjavaju veći dio filma i koja ugrožavaju njegovu odraslu prisutnost svojom sablasnom ustrajnošću. Opetovano nam se kaže da će se sve što se prije dogodilo dogoditi ponovo – dva puta. (To se čini gotovo kao parodija i Nietzscheovog vječnog povratka i Marxove primjedbe da se povijest ponavlja dva puta, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa.) Ponovljeni međutitlovi prizivaju “Prošlost! Prošlost!” – a ponekad je to pretvoreno u “Budućnost!” – jer, očito, nikakva budućnost ne može biti sigurna spram prošlosti koja se vraća da je ispuni.

Samosvjesna očitost

Kao i uvijek u Maddinovim filmovima, snažan emocionalni materijal  toliko je hiperboličan, toliko izvanredan i toliko neobično – i bombastično – pretjeran da postaje campi i smiješan. U Maddinovim prethodnim filmovima uglavnom sam bio sklon vidjeti taj obrazac kao neku vrstu obrane. Camp i besmislenost služe kao neka vrsta (psihoanalitičkog) odricanja; odricanje od  hiperemocionalizacije osnovnog materijala filma uz pomoć apsurda zapravo je način zaštite od kritike. Maddinu može proći melodramatična histerija upravo pretvaranjem (pred samim sobom, jednako kao i pred publikom) da nije ozbiljan u tom pitanju – dok bi svaki pokušaj “iskrenog” prikazivanja odmah neslavno propao. No, čak i da je to bilo ono što se događa u Maddinovim prethodnim filmovima, ne mislim da je to sada i dalje tako. Čak i u prijašnjim filmovima, camp pretjerivanje i apsurd ne funkcioniraju samo kao modusi odricanja; oni isto tako, na neobičan način, izravno omogućavaju osjećaje time što služe kao medij izražavanja za osjećaje koji “se ne usuđuju izgovoriti svoje ime”. No, u Maddinovim najnovijim radovima – Cowards Bend the Knee, i sada Brand Upon the Brain! – na djelu je čak i daljnja transformacija. Ona je povezana s modusima iskazivanja ili s onime što mogu samo nazvati (donekle oksimoronski) samosvjesnom očitošću. Frojdovsko dubinsko-psihološko čitanje filma Brand Upon the Brain! ne bi imalo nikakva smisla, upravo zato što su svi frojdovski motivi potpuno očiti. Oni toliko ispunjavaju manifestni sadržaj filma, da nema smisla tražiti skriveno, pritajeno značenje iza njih. (Ta “samosvjesna očitost” je, mislim, jedan od načina na koji je Maddin radikalno drukčiji od Davida Lyncha s kojim ga u nekim ostalim stvarima možemo blisko usporediti). Postoji neka vrsta histerične prepunjenosti u načinu na koji film kao da pretrpava svoj zaplet svakom zamislivom varijacijom edipovske žudnje a isto tako svakim zamislivim generičkim zaokretom melodrame (također s nagovještajima horora). Camp pretjerivanje iz Maddinovih prijašnjih filmova sada je gotovo doslovna pretjeranost, pretjerano obilje koje je strogo koordinirano s ustrajavanjem filma na sablasnosti i odsutnosti, na prošlost prošlosti, na načinima na koje nas sjećanja, poput filmova, mame a da nikada ne dopuštaju da ih dodirnemo.

Jedini način da se opiše Brand Upon the Brain! jest frojdovskim iskazom o traumi i Nachtraglichkeitu te ontološkom dijalektikom prisutnosti i odsutnosti. A ipak se čini da se film isto tako izruguje tim pojmovima, pokazujući nam kako su potpuno neodgovarajući. Ne možete više odvojiti apsurdnost od užasa i boli.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.