Uz predstavu Kainov ožiljak, prema romanu V. Kecmanovića i D. Stojiljkovića, u režiji Juga Radivojevića, izvedenu na sceni Šabačkog pozorišta
U više navrata pisao sam o novoj praksi u srbijanskim kazalištima da se prvorazredni državni i politički ceremonijali predstavljaju u javnosti kao kazališne predstave, i to kao umjetnička djela visoke estetske kvalitete, time pokušavajući pokazati koliko za umjetnost može biti pogubna politička manipulacija i populistička uzurpacija. Svjestan da politizacija umjetnosti neizostavno prati populističku politiku koja umjetnost vidi kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva, ipak postaje gotovo nestvarno da se pod okriljem kulturne politike u Srbiji odigravaju sramotni igrokazi prepuni kiča i populističkih poruka. Počevši od predstave Konstantin u Narodnom pozorištu, preko projekata u povodu stogodišnjice Prvog svjetskog rata, gledali smo predstave koje su parolaškim porukama niske estetske vrijednosti davale smjer estetici kazališne umjetnosti u Srbiji. Vrhunac takve prakse dobili smo u najnovijem projektu Šabačkog pozorišta, u predstavi Kainov ožiljak, nastaloj prema romanu Vladimira Kecmanovića i Dušana Stojiljkovića, a koju je režirao, kao nekoć državotvornog Konstantina, glasoviti redatelj mlađe generacije Jug Radivojević.
Neznanje ili demagogija? Negdje u vrijeme kada je predstava premijerno izvedena, u Narodnom pozorištu u Šapcu, redatelj Jug Radivojević bio je glavna medijska zvijezda u srpskim medijima. Tako je govoreći za dnevnik Novosti o svojoj novoj predstavi – koja se bavi ambasadorskom misijom Ive Andrića u nacističkoj Njemačkoj, s obzirom na to da je u proljeće 1939. godine u prijestolnicu nacističke Njemačke, tadašnja Kraljevina Jugoslavija poslala veleposlanika, književnika Ivu Andriću – rekao nešto što je pokazalo elementarno neznanje povijesnog razdoblja kojim se predstava bavi. Naime, Radivojević je bez ustezanja iznio sljedeću tvrdnju: "Kad govorimo o sličnostima dva vremena, interesantno je da je pred Drugi svjetski rat Berlin prednjačio u promociji i podršci LGBT populacije. Jer je, na neki način, ondašnja nacistička Njemačka propagirala tu vrstu slobode i opredjeljenja. Mi danas, također, živimo u vrijemenu u kojem nije dovoljno da prema LGBT populaciji budete ravnodušni, već morate biti apsolutno 'za'! Jer, ako niste apsolutno 'za', to znači da ste apsolutno 'protiv'." Na te su riječi reagirali pojedinci, uključujući dramsku spisateljicu Biljanu Srbljanović, koja je Radivojevića optužila da "homoseksualnost svojim neznanjem javno lažno žigoše kao dio nacističke propagande". Tu sam situaciju naglasio upravo s namjerom da javno pokažem koliko elementarno nepoznavanje stvari kojima se bavimo, ili mislimo da se ozbiljno bavimo, može biti opasno ako se instrumentalizira u javnom govoru. Posrijedi je praksa populističkog diskursa revizije prošlosti koja je prikrivena nevinim, umjetničkim porivom za stvaralaštvom u službi kolektivne paranoje. Sličnu količinu neznanja i olako iznesenih, čak opasno zabrinjavajućih stavova Radivojević je već pokazao tijekom rada na predstavi Konstantin, tada govoreći posebno nadahnuto o kolektivnom duhu pravoslavne vjere i njezinim duhovnim vrijednostima. Ovoga puta stvar je opasnija jer pogađa ionako prokazanu populaciju seksualnih manjina dovodeći pritome u pitanje njihova osnovna ljudska prava na dostojanstven život bez diskriminacije i predrasuda.
Manipulacija Andrićem Predstava nastala prema romanu Kainov ožiljak oličenje je tog opakog neznanja jer se sastoji od fragmentarnih monologa bez ikakve posebne intertekstualnosti ili scenskog opravdanja za izvedbene narative. Vladimir Milojević u ulozi Ive Andrića pokazao je sentimentalnu crtu moralne dvojbe, koju je književnik iskusio na svojoj koži nakon prijema kod Adolfa Hitlera, te posebno kada je na zgarištu ispred Berlinske opere pronašao knjigu pjesama Kainov ožiljak, koju je napisao nestali austrijski nacist rođen u Bosni. Dramaturg predstave Spasoje Ž. Milovanović nije išao ni u kakvu rekontekstualizaciju ionako senzacionalističkog romana, već se odlučio ispričati već ispričanu priču. Sve to stvorilo je na sceni konglomerat riječi, efekat napadnog pričanja o svemu i svačemu, bez jasne scenske određenosti koja bi naznačila izlazak iz izvedbenog realizma i otvorila se poigravanju socijalnim statusima i samo/identifikacijama uz teatralizacije društvenih uloga.
Dovodeći u vezu ratni Berlin s Andrićevim romanom Prokleta avlija predstava ostaje u mračnom tonu izgubljenih ideala bez posebnih psiholoških nagovještaja kada je u pitanju osobnost Ive Andrića ili njegov platonski ljubavni odnos s Milicom Babić Jovanović. Pitam se, stoga, čemu i zašto ta predstava koja je pokazala ne samo redateljsku neprofesionalnost, već i glumačku afektivnost u punom sjaju, s obzirom na činjenicu da su svi glumci, posebno glumice u ulozi Hitlera i Göringa (Sonja Milojević i Deana Kostić) nastupile invazivno i na trenutke prenaglašeno afektivno i nerazumljivo.
Kazalište sa crkvenim Ordenom Ako se uzme u obzir činjenica da je na premijeri predstave bio državni vrh, da je episkop šabački Lavrentije dodijelio Šabačkom pozorištu Orden svetog vladike Nikolaja za iznimne zasluge u očuvanju i njegovanju najsvjetlijih tradicija dramske umjetnosti, ako se pritom zapitamo čemu ovaj scenski recital danas, dok suvremena kazališta propituju socijalni i intelektualni kontekst vrijednosno razorenih društava, ostat ćemo u zjapećoj jezičkoj praznini i logičkoj nedoumici. Ipak, neke stvari takvim projektima postaju kristalno jasne. Političke parole u kazalištu uvijek su znak neinventivnosti i nemoći autora da kažu bilo što novo, dok ujedno pokazuju da se izdašna sredstva koja ih financiraju bacaju gotovo uzalud.
Kad je Thomas Bernhard izjavio da samo onaj tko je zaista neovisan može stvarati dobru umjetnost, dodao je i sljedeće: "Ukratko rečeno: ukinuti svaku subvenciju i potporu. Ja mladom umjetniku ne bih dao ni šilinga, apsolutno ništa! Neka uradi što zna, pa će ili uspjeti ili neće. Tako sam i ja. Samo što je Austrija jedna država subvencija, tu je sve subvencionirano, svaka tupava glava je prenatrpana i bandažirana potporom, a oči i usta su im nakljukani državnim parama, tako da ništa više ne vide, ništa više ne čuju, i onda ništa više i nisu." Premda sam prema tim riječima bio skeptičan, iskustvo s obimnim državnim subvencijama na polju umjetnosti u Srbiji uvjerilo me da kreativnosti nema tamo gdje postoji materijalna sigurnost. A tamo gdje imamo djelo bez kreativnosti, imamo umjetnost koja to nije, djelo koje ne postaje radikalna zdvojnost kao "refleksija koja se ustremljuje na samu sebe" (Ivan Focht) i koja je, pritom, sposobna da kritički preispita svijet i svijest oko sebe.