Luka Ostojić  

Demokracija nije opcija, nego obaveza

ašto je 2010. osnovana građanska inicijativa Zajedno za Dinamo?

Prije svega, treba naglasiti da se radi o inicijativi, a ne udruzi. Ljudi često brkaju ta dva pojma. Mi inzistiramo da je Zajedno za Dinamo inicijativa, a Dinamo naša udruga. Inicijativa postoji jer su nam u udruzi ugrožena osnovna članska prava.

Zakon o udrugama kaže da svaka udruga treba biti zasnovana na demokratskom principu odlučivanja i poštivanju volje svojih članova. U Dinamu se to ne poštuje već desetak godina. Izvršni odbor i skupština se biraju cirkularno, što je udaljeno od bilo kakvog demokratskog principa.

O kakvom se cirkularnom biranju radi?

Izvršni odbor, kao upravljačko tijelo kluba, na kraju mandata bira i potvrđuje ljude koji ulaze u skupštinu. Onda skupština bira izvršni odbor.

Koje su posljedice takvog nedemokratskog načina vođenja kluba?

Prirodno se počinje odvijati proces u kojem se klub odvaja od vlastitih članova, navijača i zajednice kojoj pripada i kojoj bi trebao doprinositi. To je pogrešno jer Dinamo, kao ni svaka druga udruga, nije firma. Dinamovo vodstvo to potpuno pogrešno predstavlja hvaleći se prodajom igrača i prihodima iz europskih natjecanja. Između ostalog, financira ih Grad Zagreb, i to finim iznosom koji varira, a često nije ni javno objavljen. I tu dolazimo do još jednog problema. Osim nepoštivanja demokratske procedure i potpunog udaljavanja od članstva i lokalne zajednice, treća posljedica je potpuna netransparentnost poslovanja. Građani i članovi koji direktno financiraju klub nemaju nikakav uvid u njihovo poslovanje i bilance.

Mi se zalažemo za promjenu takvog stanja: da se poštuju demokratske procedure, da se klub približi svojim navijačima pa da klub i lokalna sredina imaju obostrane koristi, da to bude uređeno kao u svakoj normalnoj državi i kako zahtijevaju zakoni Republike Hrvatske.

Kakav je sadašnji ustroj Dinama? Radi li se o udruzi građana, dioničkom društvu...?

Dinamo je zakonski uređen kao udruga građana, a zapravo funkcionira kao privatni klub, iako nikad nije privatiziran. Jedna konkretna obitelj, uz manju skupinu ljudi, odlučuje o svemu nauštrb svih ostalih članova. Naravno, članovi ne bi trebali neposredno donositi sve odluke, ali trebaju imati mogućnost birati svoje vodstvo na temelju njihovih programa i rezultata.

Dinamo zbog svog statusa udruge vuče neke beneficije, a zapravo se, sudeći po svom načinu rada, ponaša kao privatna firma.

Kako se dogodilo da udruga građana postane de facto privatni klub s nedodirljivim vodstvom?

Klupska skupština je naglo proširena s 50 članova na 80. U skupštinu su ušli ljudi birani po političkim, prijateljskim i obiteljskim vezama. S vremenom su svi stari skupštinari koji su se bunili protiv ovakvog sustava izbačeni odlukom nove većine koja je nastala proširenjem.

Povratak kluba zajednici

Koji model predlaže inicijativa Zajedno za Dinamo? Kako bi ovaj nogometni klub mogao funkcionirati?

Valja naglasiti da se ne radi o modelu. Radi se o zakonskoj normi koju klub mora primijeniti: svaka udruga po Zakonu o udrugama mora počivati na demokratskom očitovanju volje vlastitih članova. To se često naziva “španjolskim” ili “njemačkim” modelom, ali radi se o normi koju treba provesti po zakonu. Iz kluba govore da je to model koji mogu i ne moraju poštovati. Ali moraju ga poštovati, takvo je zakonsko određenje udruge.

Inicijativa zastupa stav da se vodstvo kluba treba birati po načelu “jedan član-jedan glas”. Koje su prednosti tog načela?

Prva prednost je, naravno, mogućnost potpunog demokratskog očitovanja članstva. Izbori za vodstvo kluba služe kao mehanizam očitovanja volje članova, i član udruge trebao bi imati pravo glasa čim dosegne punoljetnost. Time se udruga ponovo približava članovima, a sukladno tome dobiva pozitivnu ulogu u zajednici. Dodatna potencijalna prednost je i povećano zanimanje firmi koje bi vidjele da se tu događa neka pozitivna priča. Recimo, u ovom trenutku Dinamo nema glavnog sponzora ni natpis sponzora na dresu jer nitko ne želi vezati svoje ime uz ovakvu situaciju.

Uz povećani broj članova, Grad Zagreb bi s manjim novcem trebao sudjelovati u financiranju. Klub bi se približio nekom samoodrživom modelu financiranja i transparentnom poslovanju.

Funkcioniraju li drugi europski klubovi po takvom načelu? Gdje se takav demokratski model ostvario?

Mnoštvo europskih klubova funkcionira po članskom modelu. Real Madrid, Barcelona, Athletic Bilbao... Zapravo, svi španjolski i njemački klubovi, uz izuzetak dva njemačka kluba: Bayer Leverkusen i Wolfsburg jedini imaju privatnog vlasnika. 

Muke privatnih klubova

Vodstvo Dinama i pojedini političari pa i sportaši, spominju privatizaciju Dinama kao potencijalno rješenje problema. Kako gledate na moguću privatizaciju?

Da bi se privatizacija ostvarila, o tome bi po zakonu mogli odlučiti jedino članovi kao vlasnici udruge. Dakle, privatizacija bez demokratskog pristanka nije legalno rješenje.

Drugi problem predstavlja činjenica da privatni klubovi u svom poslovanju stvaraju iste probleme kao “privatni” Dinamo. UEFA i FIFA, uz potporu drugih nogometnih i navijačkih organizacija, prije nekoliko su godina izdale naputak kojim ohrabruju zadržavanje članskog modela. Drugim riječima, poručuju klubovima da ne idu u privatizaciju. Tako se postiže transparentnije financiranje i poslovanje te se uklanja mogućnost da neki tajkun preuzme klub i radi s njim što želi.

Zašto privatni vlasnik ne bi imao slobodu voditi nogometni klub po vlastitom nahođenju?

Klub je udruga koja opstaje u zajednici 50 ili 100 godina, i koja služi kao svojevrstan kohezivni faktor u zajednici. Privatizacijom kluba stvara se mogućnost da klub odseli u drugi grad, promijeni ime itd. FIFA i UEFA savjetuju članski model i zato što on neposredno miče financijske dubioze. Recimo, u Engleskoj (gdje prevladava privatno vlasništvo nad klubovima, op. ur.) se trenutno događaju pad gledanosti i financijskih mogućnosti te netransparentnost dugovanja.

Engleskom Manchester Cityju i francuskom Paris Saint-Germaineu, u vlasništvu šeika, nedavno je izrečena kazna zbog nepoštivanja FIFA-inog “Financial Fair Playa”. Naime, vlasnici tih klubova se zadužuju kupovanjem najskupljih igrača, a pritom ne rade na održivom razvoju, da troše koliko može pokriti prihodima.

Ako s druge strane pogledamo Njemačku, klubovi tamo ubiru enorman rast prihoda od televizijskih prava, ulaznica, članarina i prodaje svojih artikala. Tako se stvara temelj na kojoj klub opstoji: ne na novcima privatnog investitora koji sutra može napraviti lošu odluku ili se povući iz kluba, nego na održivom načinu kojim se širi baza članova i navijača.

Naravno, kada govorimo o Hrvatskoj, postavlja se pitanje tko bi uopće mogao kupiti Dinamo. Tko bi mogao ući u tako skup projekt na ovom tržištu?

Za profesionalnu ligu potrebni profesionalni uvjeti

U tako skupom sportu, koliko smisla uopće ima javno financiranje klubova?

U Hrvatskoj je specifična situacija zbog gospodarske krize. Nije ni u inozemstvu potpuno uklonjena mogućnost javnog financiranja, iako direktive EU to sada puno strože reguliraju. Recimo, ne smije se stvarati nelojalna konkurencija tako što grad financira jedan klub, a drugom klubu ne daje ništa. EU pokušava ujednačiti regulativu za sve.

Ono što bi trebao biti cilj javnog financiranja jest približiti klub članovima i zajednici. Stoga nisam protiv toga da se financira omladinski pogon u kojem svako dijete može doći igrati nogomet. Ako dijete ostvari karijeru, prelazi u profesionalni pogon koji se ne financira javnim novcem. Ako ne, zapravo se proširila baza ljudi koji se rekreativno bave sportom.

Ukoliko se klub financira javnim novcem kao sada, onda to tek mora biti potpuno vidljivo i transparentno pa naša upozorenja još više dolaze do izražaja. I naravno, ukoliko se financira javnim novcem, to mora biti u granicama mogućnosti neke zajednice. Ali prije svega, klub bi se u što većoj mjeri trebao moći financirati sam.

U prvoj ligi u Hrvatskoj igra 12 profesionalnih klubova. Međutim, velik broj klubova teško ili nikako ne uspijeva financirati svoj rad, a igrači znaju i godinu dana čekati plaće. Postoji li u Hrvatskoj uopće prostor za profesionalnu ligu ili budućnost hrvatskog nogometa leži u amaterizmu?

Moguća je i kombinacija. U klubu dio igrača može igrati amaterski. U Hrvatskoj čak i postoji potencijal za profesionalni sport, ali za to su potrebni kvalitetna infrastruktura, povratak ljudi na stadion, poštivanje zakona, regulirana prodaja televizijskih prava itd.

Ministar Željko Jovanović burno je najavio osnivanje sportske inspekcije koja će isušiti “nogometnu močvaru”, ali trenutno se čini da rezultati inspekcije ne ispunjavaju velika očekivanja. Kako vi ocjenjujete rad inspekcije?

Situacija je komplicirana jer sportska inspekcija ima više stupnjeva. Tako smo prijavili klub nadležnoj sportskoj inspekciji i slučaj je prvo krenuo prvostupanjskoj  gradskoj inspekciji. Kontrolni ured gradske inspekcije poslao nam je rješenje u kojem je jasno ustvrdio da postoje nepravilnosti koje mi cijelo vrijeme naglašavamo: nepoštivanje demokratske procedure i neostvareno pravo na informiranje. Isti ured je klubu, pak, poslao rješenje u kojem im samo nalaže da preciziraju broj skupštinara, da umjesto “oko 80” navedu konkretan broj. Dakle, poslali su dva različita rješenja istog slučaja na dvije adrese. Potpuno suludo.

Nakon toga slučaj je otišao na drugi stupanj, sportskoj inspekciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Oni su također potvrdili postojanje ovih nepravilnosti i dali nalog gradskoj inspekciji da otkloni te nepravilnosti: dakle, ne da opet preispituje njihovo postojanje, nego da ih otkloni. Gradska inspekcija to je odbila učiniti, iako im je državna inspekcija hijerarhijski nadređena, te je ponovila da je u Dinamu sve u redu. Recimo, uzeli su postojanje Facebook stranice za članove kluba kao primjer ostvarenog prava na informiranje.

Slučaj se tada opet vratio na drugi stupanj. Sad je izdano rješenje da sportska inspekcija MZOS-a sama može izdati naređenje klubu da ispravi nepravilnosti. Nema više vraćanja odluke gradskom uredu.

Iz Ministarstva je nekoliko puta ponovljeno da inspekcija ne služi tome da napravi dar-mar, nego da osigura poštivanje pravne procedure, i to je nama sasvim u redu. To što sportska inspekcija nije napravila ogroman odjek stoga nije problem ukoliko u konačnici ispuni svoju svrhu.

Političke zloupotrebe prostora

Trenutno u Zagrebu traju sukobi oko zemljišta na Sveticama. Naime, Hrvatski nogometni savez odlučio je izgraditi kamp na prostoru koji brojnim građanima služi za rekreaciju. Sporan je i način dodjeljivanja zemljišta HNS-u. Kako komentirate slučaj?

Inicijativa Zajedno za Dinamo prvenstveno je orijentirana na događanja oko Dinama pa se ne bavimo ovim slučajem. Ipak, ono što nama sa strane (i bilo kome sa zdravim razumom) upada u oči je odnos između HNS-a i Grada. HNS bez programa i predloženog sadržaja odmah dobiva prostor. Javni natječaj za koncesiju je raspisan, ali prije rezultata gradonačelnik javno govori da se radi o formalnosti. Gradonačelnik najvećeg grada javno se izruguje demokratskim procedurama.

Preselimo se na stadion na Maksimiru. Koja je budućnost Dinamovog stadiona?

Ne znam. Mi bismo rado htjeli da stadion ostane na Maksimiru, iz emotivnih razloga. Budućnost, pak, ovisi o financijskim mogućnostima svih uključenih strana. Problem leži u stavu Grada kojeg taj stadion ne zanima kao javno okupljalište.

Međutim, kada govorimo o stadionu, glavni problem nije toliko obnova stadiona, nego pravo na njegovo korištenje. Dinamo ima zakup na 99 godina, ali ponaša se kao vlasnik stadiona. Ako Grad želi nešto organizirati na Maksimiru, onda mora platiti Dinamu za korištenje stadiona.

Tu su i sve makinacije koje su se dosad događale s tim stadionom. To je jedan od najskupljih europskih stadiona, a znamo na što sliči. Negdje je godinama opasno curilo.

Dakle, postoji realna mogućnost da klub proda zemljište privatnom investitoru?

To neće ići tako lako. Naime, Maksimir je bio privatno zemljište koje je poklonjeno gradu, ali pod uvjetom da služi isključivo za sportsku namjenu. Isti je slučaj i sa zemljištem u Kranjčevićevoj ulici. Iznajmljivanje i prodaja zemljišta su stoga problematični jer novi vlasnik treba iskoristiti zemljište za sport.

Borba za regularan rad institucija

U borbu za demokratski Dinamo nedavno su se uključili i bivši Dinamovi igrači: Igor Bišćan, Silvio Marić, Dario Šimić i Tomo Šokota. U kojoj mjeri angažman poznatih sportaša pomaže vašoj inicijativi?

Njihov angažman nam puno znači jer se radi o artikuliranom glasu koji prati naše ideje, a ima znatno veći odjek u široj javnosti. Činjenica jest da, kada bivši igrači dođu pred kameru i zastupaju načelo “jedan član – jedan glas”, imaju daleko jači efekt od nepoznatih navijača.

Njihov angažman već je nešto pokrenuo, mi se nadamo i jačem odjeku. Žao nam je jer privatno znamo da naše mišljenje dijele i druge javne ličnosti i bivši nogometaši, ali u trenutnoj situaciji razumljiva je njihova zadrška prema javnom angažmanu.

Čemu se nadate u budućnosti?

Prvenstveno demokratskom Dinamu, što je žalosno. Stalno se ponavljaju teze o pravnoj državi i svaka druga rečenica u medijima je “Neka institucije rade svoj posao”. Stoga je tužno što se moramo nadati legalnim i pravno obvezujućim odlukama lokalnih i državnih institucija