Nova knjiga Igora Rajkija dinamična je montaža raznolikih diskurzivnih atrakcija, smisaono povezanih ničim osim autorovom zanosnom stvaralačkom energijom
Neki tip na uglu dijeli diskurze.
Ova rečenica potječe iz nove proze Igora Rajkija, objavljene pod naslovom Atavizmirenja, a opravdano je izabrati je iz obilja sličnih autorovih začudnosti i dosjetki u spomenutom novitetu kao navod koji bi mogao poslužiti za slikovit opis cjelokupne Rajkijeve književne prakse. Naime, i za Igora Rajkija uvelike je točno reći da je u odnosu na trenutačnu rasporednu shemu više ili manje raspisanih igrača iz hrvatske literarne reprezentacije također "nekakav tip" s ugla hrvatskog književnog terena, tip koji izvodi diskurzivna driblanja i žongliranja s nevjerojatnim mnoštvom raznolikih tipova jezika.
Rajki je autor koji uvijek figurira u drugom, pa čak i trećem planu naše književne scene. No, u "hladovini" svoje skrajnutosti on je marljivo nanizao impresivnu količinu knjiga dosljedne poetičke zasebnosti te je postupno, naslov po naslov, stekao status koji mu omogućava da (ne)poznavanje njegovog autorstva počinje predstavljati distinktivni kriterij (ne)upućenosti u važna i vrijedna mjesta hrvatskog književnog stvaralaštva.
Mamac za akademske karijeriste
Mediji i kritika to već neko vrijeme predosjećaju, pa se pojavljivanje Rajkijevih ukoričenja više ne ignorira niti previđa, makar se to ponekad svodilo na svega nekoliko kurtoaznih redaka pukoga evidentiranja uz nekoliko copy-paste fraza koje se vuku za Rajkijevim stvaralaštvom kao zaboravljene, neodlijepljene etiketice s preuzete robe, pa se potom te fraze papagajski reproduciraju jer se u Rajkijevo pismo zapravo malo tko temeljito upušta. Naime, karakter njegova pisanja je takav da većina čitatelja kojima neka od Rajkijevih knjiga pokuca na vrata kućne lektire letimično prelistaju stranice ove proze i potom je odlože kao potencijalno zanimljivo štivo, ali za neko kasnije čitanje, koje se ili nikada ne dogodi ili se nikada ne dovrši. Ironično, ali Rajkijev stil pisanja sustavno posvećene čitatelje naći će vjerojatno ponajviše među akademskim karijeristima, nudeći im se kao zahvalan materijal za stjecanje referenci putem radova iz, recimo, lingvostilistike ili nekakve kulturalne analize diskurzivnih strategija, parazitski nalegnutih na riznicu Rajkijevih inventivnih realizacija.
Netko će možda i sporiti Rajkijevu marginalnost i "nečitanost" u odnosu na hitove hrvatskoga književnoga mainstreama, budući da su mu pojedini naslovi bili uvršteni u konkurenciju za nekoliko prestižnih i zvučnih književnih nagrada zajedno s komercijalno jakim prozama, kao i s umjetnički relevantnim, no komunikativnijim djelima. Ali Rajkijeva je atipična proza u tim scenarijima više bila uključena radi reklamiranja tobožnje otvorenosti dotičnih nagrada prema poetičkom pluralizmu, te su mu prozna ostvarenja bila pridruživana ostalim, populističkijim kandidatima mahom radi pridonošenja umjetnom adrenaliziranju "zaoštrene" utrke do književnog pobjednika godine. Na tome je završavao kandidacijski domet Igora Rajkija, i valjda će tako biti sve dok u svojim rukopisima ne progovori poželjnijim jezikom, niz dlaku većinskom ukusu.
Razlog koji dodatno povećava rizik letimičnog čitanja Rajkijevih noviteta i paušalnog ocjenjivanja počiva u ishodištu Rajkijeve stvaralačke orijentacije i njegovoj nepopustljivosti da se – ako ćemo posuditi odlomak slavne zakletve naroda i narodnosti bivše Jugoslavije – s toga puta ne skrene. Riječ je o našoj oportunoj mogućnosti da se čitanjem jedne njegove knjige formulira primjenjiva ocjena za sva ostala njegova djela. Odnosno, dovoljno je konceptualni narativ o Rajkijevoj poetici, formuliran na temelju bilo kojeg naslova iz njegova opusa, prepisivati u osvrte o kojem god Rajkijevom ukoričenju. Jer kao što je možda već poznato, kod Igora Rajkija svaki je novi naslov nastavak neumorne igre sposobnostima i slabostima jezika u svim njegovim komunikacijskim aspektima. Nadopisujući se na tradicije modernističke avangarde i postmodernističke dekonstrukcije, Rajkija ne zanima inercijsko pristajanje na književnu laž (u smislu pristanka na mimetičku iluziju i ostalih "kao da" stavki u prešutnom čitateljskom sporazumu s autorom), niti ga zanima šarm tečnoga pripovjedačkoga zavođenja, nego mu je opsesivna tema sam jezik kao medij i materijal književne tvorbe. Tema mu je također i ogoljavanje ili izigravanje mehanizama kojim jezični alati djeluju u postupcima simboličkog označavanja zbilje do stupnja na kojem smo rezultate takve konstrukcije spremni prihvatiti za pouzdanu mapu razumijevanja stvarnosti. Rajki izvrće jezik protiv njega samoga i prokazuje njegove kapacitete, bučno buši balone njegove fikcionalizacije te minira svaku potencijalnu proizvodnju značenja i smisla, no sav taj terorizam ne skončava u muku i ništavilu, nego u konačno dokučenom prostoru slobode, onkraj konvencija na kojima je kultura uljuljkanom duhu sporazumno splela mrežu iluzija.
Po jeziku uzduž i poprijeko
U tom prostoru u koji je Rajki prekoračio spoznajom proizvoljnosti svih konvencionalnih i logičkih veza pružaju mu se neograničene mogućnosti igranja i eksperimentalnog kombiniranja, ali je i emancipiranom jezičnom pogonu dano da razmahano obavlja autonomna generiranja. Pa otuda i objašnjenje za Rajkijeviju fascinantnu produktivnost, kao i za intenzitet mnogobrojnih invencija u svakom od njegovih naslova. Samo je na leksičkoj razini, primjerice, na stranicama recentnih Atavizmirenja hrvatskome rječniku "donirao" obilje neologizama i dosjetljivih tvorenica, među kojima možda vrijedi izdvojiti izraze kao što su: učinjenice, strahlost, izrasanjeno, utihnina, praznolikosti... Rajki ne eksploatira samo taj potencijal jezične dinamike, nego u svakoj pruženoj prilici maksimalno koristi mogućnosti postizanja zvučnih efekata ili se pak kreativno poigrava vizualnom dimenzijom teksta, proširujući procese semantizacije i u područje grafičkih intervencija.
Rajki iscrpljuje jezik, reklo bi se, uzduž i poprijeko. Posramljuje kulturu ogoljavanjem jezika do najintimnijih zona, čupa korijene iz kojih izrasta razlistana šuma jezične flore, rastavlja i kvari motore kojima jezik proizvodi i vrtloži naša tobožnja uporišta u doticaju sa zbiljom, parodira te ismijava konvencije deskriptivnosti i konsenzuse na kojima počiva komunikacijska funkcionalnost. Ali istodobno Rajki i veliča jezik, otkriva njegove skrivene kapacitete naprezanjem ili svijanjem sintagmatskih i paradigmatskih osi daleko povrh rutinskih shema tobože kreativne književne proizvodnje, ne sputavajući se ikakvim obzirima prema gramatičkim pravilima i zacrtanim stazama diskurzivnih normi u organizaciji ovakvog ili onakvog tipa teksta.
Način na koji Rajki eksperimentira s jezikom, konvencijama i formom možda bi u domaćoj književnoj tradiciji bio usporediv s prethodnicima kao što su Damir Miloš ili Milorad Stojević, ali je u odnosu na te autore – iako dijele temeljni svjetonazor prema književnosti kao konstrukciji i prema jeziku kao pukom označiteljskom materijalu – posve zaseban. Poetika Damira Miloša je, recimo, više pokretana filozofijom jezika i studioznim lingvističkim teorijama, uslijed uvjerenja da konvencionalna gramatika sputava i naš način mišljenja, a ne samo način izražavanja, dok Stojevićeva ludistička praksa u odnosu na Rajkijeviju prozu ipak ima širi i dublji eruditski te poliglotsko-filološki background. Rajki je pak u odnosu na njih dvojicu neka vrsta punkera, nerijetko zainteresiran tek za urnebesan jezični provod, demolirajući literarni tulum, bez većih pretenzija, te je sklon zakotrljati rečenicu nek’ se sama valja u lavinu ili se pak impulzivno prepustiti stvaralačkoj stihiji, dajući se nositi tim zanosom sve dok pršte efekti i atrakcije. Ono što Rajkija čini impresivnim autorom jest superpotentna invencija u jezičnim akrobacijama i gusta koncentracija originalnih izražajnih postignuća.
"Powebi me"
Na koncu, Rajki niže rezultate koji bi prije bili tolerirani u poeziji, ali on opravdano sluti da je taj geto odveć zvučno izoliran da bi njegove jezične eksplozije bile dovoljno učinkovite. U prozi još uvijek postoji pregršt provocirajućih klišeja, normi i konvencija koje valja opstruirati i tako zbunjivati publiku izdresiranog malograđanskog ukusa da bi se stvaralačka energija trošila u pjesništvu kao vakuumskom prostoru pukoga estetičarenja.
Čak i kad porazbija jezik na elementarne čestice i razmrvi riječi na slogove i glasove, od tih abecednih ostataka Rajki još uvijek izvodi originalne jezične vratolomije, a slova postaju vragolasti junaci neizvjesne sudbine, pa je uistinu napeto pratiti u kojoj će riječi određeno junačno slovo završiti i kakva će se bura značenja time izazvati. Primjerice, u Atavizmirenjima Rajki slovo "r" zamjenjuje inačicom iz ćiriličnog pisma, odnosno grafemom "p" i umeće ga usred riječi za muški spolni organ da bi dobio riječ kupac, poigravajući se tako pitanjem (kvazi)razlike, isprovociranim dvosmislenostima i subverzivnim mogućnostima označiteljske prakse. Taj primjer pokazuje i da Rajkijev jezik u Atavizmirenjima nije posve autotematski orijentiran, odveć zaronjen u vlastitu procesualnost i u službi vođenja čitatelja kroz jezik kao veliki označiteljski lunapark, nego iz jezičnoga repertoara uzima i trendovske riječi aktualnoga novogovora kako bi ih preradio u kritičku detonaciju ironično novih značenja. Pa će se na tom putu, primjerice, sve češća ulična reklama "otkup zlata" dijelom ugasiti i obavještavati prolaznike o svom sadržaju tek preostalim dijelom: otkup zla.
U svemu tome Rajkijev je vehementni verbalni zamah takav da je kraj tek formalan, gotovo odsječen samo zato što je čitav proces na nekom mjestu ipak trebalo okončati. Bez ikakve fabule i koherencije, legitimirano i držano na okupu tek opisanim konceptom, zadržavajući čitatelja rafalnim nizanjem iznenađenja u smislu neprekidnih pomaka u nepredvidljivim smjerovima, onkraj uobičajenih praksi književnoga stvaralaštva i gramatičkih uvjeta razumljivosti, Atavizmirenja su dinamična montaža raznolikih diskurzivnih atrakcija, smisaono povezanih ničim osim Rajkijevijom zanosnom stvaralačkom energijom. Između korica ove knjige provociraju se čitalačke navike i očekivanja uvrštavanjem pjesama, horoskopa, vizualne poezije i proze, fusnota, pa čak i cijelog jednog neispunjenog obrasca za podnošenje zahtjeva za financiranje kulturne djelatnosti.
Dok je takva disperznost i rasutost bila možda i začudna prije dva do tri desetljeća, danas je takvo gargantuovsko upisivanje svega i svačega posve u duhu našega svakodnevnoga kretanja tekstom kulture u tzv. kulturi mreže. "Powebi me", kaže autor na jednom mjestu u Atavizmirenjima, a iz tog poziva posve je jasno u kakvu vas literaturu Igor Rajki vodi.
Igor Rajki, Atavizmirenja, Hrvatsko društvo Pisaca, Zagreb, 2014.