15.7.2004.

Kari Taro Greenfeld  

Demoni speeda

uporabe droga

Jacky kaže da će ga ubiti, zakrenuti mu vrat za sto osamdeset stupnjeva i objesiti ga za noge tako da mu se iscijedi sva krv onako kako se cijedi iz mladih svinja kad ih, u njezinu selu, kolju za karmine. On to stvarno zaslužuje, kaže ona, zbog svojeg stalnog muljanja, zbog toga što je stalno vani, što samo stoji tamo, na svojim dugim i tankim nogama, uskih ramena i svojim velikim čeznutljivim očima moli da se još jedanput odvali.

Ponestalo joj je metamfetamina, ili onoga što Tajlanđani zovu yaba (ludi lijek) i zato je postala razdražljiva i potencijalno nasilna. Jackyini obrazi su upali, koža rošava, a kosa joj je nepravilna eksplozija različitih pramenova crvenog i smeđeg. Visoka je i mršava, a ruke joj – istegnute iz uskog tijela s pomalo izbočenim trbuščićem – izgledaju kao da pripadaju nekom pauku koji ih je pretvorio u noge.

Sjedeći na plavom vinilskom podu svoje kolibice u Bangkoku, Jacky se golim leđima naslanja na drveni zid, a istetovirani joj zmajevi blistaju okupani znojem dok običnim žiletom reže nokte na ruci. Već dva – ne, tri – dana nije spavala, sjedeći samo u kolibi i pušeći male ružičaste tablete speeda s listova aluminijske folije izvađene iz kutija cigareta Krong tip. Sad, kad se povlače navale umjetne energije i na površinu izbija spoznaja da u njezinoj kolibi nigdje nema ni novčića, Jackie se lomi na gadan način, mrzeći sve i svakoga. Posebno Binga. Mrzi toga malog muktaškog bijednika zbog svih tableta koje je popušio prije nekoliko sati, tableta koje je ona sad mogla pušiti. Tad je imala desetke tableta, zapakiranih u plastici, koje je čuvala u svojem crnom grudnjaku s žicama. U kolibi je tad bilo vrlo živahno: pet-šest ovisnika o speedu brbljalo je, rastavljajući svoje kutije Krong Tipa i udišući metamfetaminski dim kroz metalne lule. Sad kad tabletica više nema, nema ni zabave. A ni Binga, koji je davno otišao.

Popularniji od heroina

Taj slum nema imena. Pet tisuća njegovih stanovnika zove ga Ban Chua Gan, što u grubom prijevodu glasi “sretno stanovanje Sam svoj majstor’’. Širenje nabrzinu sklepanih koliba drvene građe s valovitim limenim krovovima buja u mračnom tresetištu u Sukhumvitu, dijelu Bangkoka, u sjeni uredskih zgrada od četrdeset katova i ostakljenih korporacijskih tornjeva. Stanovnici tog sluma došli su tu prije desetak godina sa sela iz različitih dijelova Tajlanda. Jacky je došla iz Nakon Nayoka, područja blizu zrakoplovne luke u Bangkoku Don Muang, u potrazi za svojim financijskim spasom u azijskom gospodarskom čudu. U jednom razdoblju, sredinom devedesetih, uvjeti u slumu nakratko su se bili popravili. To je bilo doba kad je boom u tajlandskom graditeljstvu trebao rad svakoga tko je za to bio fizički sposoban.

Otprilike u isto vrijeme, ludi lijekovi počeli su nalaziti svoj put do “sretnih stanova Sam svoj majstor’’. To je u početku bila droga koju su odabirali vozači autobusa i kamiona na duge pruge, ali tijekom go-go-devedesetih prerasla je u omiljeni opijat radnih ljudi i postupno postala popularnija od heroina među tajlandskom nižom klasom te ga je i zamijenila. Ludi su lijekovi postali vodeća droga proizvedena u zloglasnom Zlatnom trokutu – najplodnijoj regiji u proizvodnji opijata – trokutu u kojem se dodiruju Burma, Tajland i Laos. Metamfetamini, koji su se prije prodavali u obliku praha ili kristala, sad su u novim laboratorijima u Burmi, sjevernom Tajlandu i Kini prešanjem pretvoreni u tržišnu robu, tablete koje se prodaju po dolar i dvadeset centi po komadu. Ispočetka su te tablete pušile samo “barske’’ djevojke poput Jacky. Onda su ih kušali i neki od mladića koji su visjeli vani s tim curama. Uskoro su ih počele pušiti i neke domaćice, a na kraju i pokoji tatice, koji bi se ponekad “puknuli’’ kad bi im ponestalo viskija. Trenutačno je potrošnja tolika da je u slumu teško naći nekoga tko ne puši taj ludi lijek.

Laboratoriji u kupaonicama

 Kad ponestane yabe, nakon što je stanovništvo sluma bilo budno dva dana u manje ili više obijesnom ludovanju, mnogi se od njih osjećaju slično kao Jacky, zbijena u svojoj sirotinjskoj nastambi, mrzovoljno obješenih usana i zašiljenih, praznih – i zločestih – očiju. Izgleda kao da želi nešto. A pomisli li da imate nešto što ona želi, čuvajte se. Ona kožicu oko noktiju reže pravim žiletom. I proklinje Binga.

Ali onda se pojavljuje Bing iza ugla, između dviju straćara i uskom prljavom uličicom ide prema njezinoj kolibi. Stoji na vratima, izgubljena i zbunjena pogleda, kao i obično. Jacky se pravi da ga ne vidi. Uzdiše, gledajući svoje nokte, i šapće mi, kao čovjeku iza kulisa, da ga mrzi.

Bing, crne duge kose napola svezane u konjski rep, stoji uz trusni zid, trljajući oči. Bing stavlja ruku u džep i iz njega izvlači rubac u koji je zamotao četiri doa – tablete speeda. Jackie prestaje uređivati nokte, nasmiješi se i zove Binga da uđe u njezinu kolibu, pitajući ga slatkim glasom: Oh, Bing, gdje si bio?

Taj isti ludi lijek je droga koju u Japanu i Indoneziji zovu shabu, na Filipinima batu, a u Kini bingdu. Dok su znanstvenicima trebale godine da otkriju kliničku farmakologiju i neurološki učinak ecstasyja i drugih “dizajnerskih’’ droga, priprosti metamfetamini su više nego jasni farmaceutski instrumenti: ta droga potiče mozak da sinapse preplavi neurotransmiterom dopaminom – supstancijom koju tijelo rabi da bi se nagradilo nakon, recimo, završetka teškog posla u uredu ili nakon napornoga tjelesnog vježbanja. A kad se mozak zalije dopaminom, cijeli srčanožilni sustav prelazi u simpatetički pojačan ritam, ubrzavajući rad srca, puls, čak i disanje. Nakon prvog “udara’’ speeda postajete nevjerojatno razbuđeni. Obzor vaših aspiracija najednom se širi, onako kako eksponencijalno – to vam kaže vaš unutrašnji osjećaj – raste vaša sposobnost da poduzimate prave korake za postignuće novih, optimističnih ciljeva. A na kraju – za sat, možda za dan, možda za godinu – ponestane vam speeda. I raspadate se.

Tijekom devedesetih u zemljama cijele Azije, jednoj za drugom, uporaba metamfetamina astronomski je porasla. A s padom koji je počeo nakon naglih gospodarstvenih uzleta porasla je još više. Osnovni sastojak te droge – efedrin – prvi je put sintetiziran u Aziji 1892. Proizvodnja ecstasyja zahtijeva sofisticirano znanje kemije i farmakologije, a heroin se pak radi iz osjetljive biljke maka; efedrin se, za razliku od njih, vrlo lako može preraditi u metamfetamin. Zbog toga su laboratoriji metamfetamina unosan obiteljski biznis marljivih Azijaca, s labosima u preuređenim kupaonicama, stajama ili čak u kaminima.

Tokijski snovi

U priči o Jacky, o njezinoj maloj kolibi i očajničkoj žudnji za još speeda, pa čak i za uzbuđenjem i opijenošću koju osjeća kad udiše dim iz lule, mnogo mi je toga poznato. Zato što sam i sam bio tamo. Ne baš u istom prostoru ili s istim ljudima. Ali, i ja sam bio na speedu.

U ranim devedesetim, u jednom razdoblju, pušio sam shabu s prijateljima u Tokiju. Udisao sam dim iz glatko samljevenih tableta na listovima aluminijske folije, dvostruko presavijene: upaljač sam držao ispod folije tako da su se mrvice shabua isparavale, pretvarajući se u gustu, opojnu mliječnu paru. Dim je mirisao kao smjesa terpentina i ljepila; i dan danas kad god osjetim miris razrjeđivača za boju uvijek se sjetim pušenja speeda. Droga je bila euforično snažna, uvjerila me da mogu napraviti što god hoću. Svi smo bili mladi, perspektivni, na pragu uzbudljivih karijera u glamuroznim područjima. Trey, Amerikanka u ranim dvadesetim, pisala je, kao i ja, za časopise; Hiroko, Japanka u tridesetima, radila je za tokijski ženski list; Delphine je bila francuska manekenka u usponu, a Miki, glazbeni menadžer. Kad smo se skupljali kod mene i pušili drogu, naši su razgovori vodili u grandiozne planove i uspjehe koji nas čekaju. Ja sam pričao o člancima koje ću napisati, Delphine o poslu za Diorov katalog donjeg rublja, Miki je oduševljeno pričao o odličnom, snažnom zvuku benda s kojim je baš potpisao ugovor. Ponekad bi s nama bio i diler, štrkljast momak koji se zvao Haru, i pušio, pa smo i njega uvjeravali da mu je budućnost barem jednako svijetla poput naše. Nije bilo kraja onome što smo mogli učiniti, kad bismo uposlili naše speedom pokrenute mozgove.

Tako je uvijek u početku: obećanja i zabava. Ta je droga poput pratioca koji vam govori da ste dovoljno dobri, dovoljno zgodni, i dovoljno pametni; ona uklanja sve male nesigurnosti u vašoj podsvijesti, oslobađa vas sumnje u sebe istodobno vam pružajući osjećaj da ste živi, življi nego ikad prije.

Ne znam je li mi pomogla da bolje pišem; ne vjerujem da metamfetamin pomaže i u čemu. Ali u tim je mjesecima postao gotovo najvažnija aktivnost u mome životu. Ili barem najzabavnija. Tako sam i ja čekao Harua da se pojavi s novim zamotuljkom shabua. Onda bismo ih pušili. Isprva samo vikendima. Ali uskoro, i drugim danima u tjednu, kad god smo imali slobodnu večer. U početku, pušio sam samo s prijateljima. Onda ponekad sam. Onda uglavnom sam.

Kad pušim, sve mi izgleda malo bolje

Slang izraz za pušenje speeda je na tajlandskom keng rot, doslovce: ‘’trkanje’’, ista riječ kojom opisuju utrke motociklima vikendom. Životi motorista vrte se oko tih dvaju oblika keng rota. Cijelog tjedna vesele se natjecanju s motoristima iz drugih bandi, iz drugih četvrti. Iako kažu da prema teškim ovisnicima iz sluma ne osjećaju ništa osim prijezira, te noći oko četiri sata, Big i njegovi prijatelji – koji su ležali na madracu, odmah do njegove obožavane Honde, pušeći yabu – najednom više nisu izgledali tako različiti od Jacky i njezinih prijatelja.

Pušenje tu i tamo, vikendima, nije opasno, kaže Big, izdišući lepezu bijelog dima. To je kao da popiješ jedno piće. Ali danas je četvrtak, kažem mu. Big sliježe ramenima, ne uzbuđujući se nad nelogičnošću svoje izjave, dok ga snažan utjecaj droge odvlači od potrebe da bude suvisao. Sad govori štogod hoće, i glupo mu je da ga se nešto ispituje. Što hoćeš od mene? Pusti me da se zabavljam.

U Jackynoj kolibi Bing i nekoliko “barskih’’ djevojaka sjede prekriženih nogu, dok se odvaljuju s prahom iz folije. Stavljajući debeli sloj make-upa na lice i utrljavajući ga, a onda i nanos pudera u prahu, Jacky priča o tome kako bi večeras morala imati mušteriju stranca i zaraditi dovoljno da može posjetiti svoju djecu u Nakon Nayoku. Njezine dvije kćerke i sin žive s njezinim ujakom. Jacky ih viđa jedanput na mjesec i priča o tome kako im voli donositi novu odjeću i kuhati za njih. Kad govori o njima, njezine se bademaste oči rašire. Prije sam sanjala da ću otvoriti malu trgovinu, s darovima. Tako da bih se mogla brinuti o djeci i zarađivati. Stalno sam sanjala o tome, čak i vjerovala da je moguće, samo da je trenutačno neizvedivo.

Jacky je bila kurirka na motociklu: raznosila je pakete uzduž i poprijeko vrlo prometnog dijela Bangkoka, Chitloma, dok je nisu otpustili nakon devalvacije bahte 1997. Danas više ne mislim o svojoj trgovini s darovima. Pušenje yabe otjera sve misli o djeci negdje u pozadinu mojeg mozga. Zato je i dobro. Pušenje znači da ne moraš misliti na teška vremena.

Bing kimne glavom, potvrdno dometnuvši: Kad pušim, sve mi izgleda malo bolje. Pa pogledaj samo ovo mjesto – kako bih uopće mogao prestati?

 Bingova majka, Yee, skida sandale dok ulazi u kolibu, noseći u rukama svoje dijete, staro četrnaest mjeseci. Sjeda uz sina i, dok joj se dijete pokušava izmigoljiti iz krila, počinje skidati papir sa zamotuljka aluminijske folije, pripremajući se za pušenje. Njezine su ruke jedan veliki lepet bljeskovito brzih prstiju: otvaranja i zatvaranja poklopca upaljača, razmotavanja tableta, izravnavanja folije, paljenja speeda i udisanja, da je droga “pukne’’. Naposljetku izdiše, ispuhujući dim točno iznad djetetove glave. Bing je zamoli za još malo. Ona odmahuje glavom. Ne daje nikome popust ili besplatno, čak ni vlastitu sinu.

Otpisano stanovništvo

Za zemlje na bojišnici metamfetaminskih ratova pokušaji rješavanja krize strogim metodama gotovo nemaju nikakva učinka na smanjenje broja konzumenata ili ovisnika. Azija ima vrlo stroge zakone protiv droge, među najstrožima u svijetu. U Tajlandu, Kini, Tajvanu i Indoneziji čak i sitno trgovanje ili dilanje droge može se kazniti smrtnom kaznom. S druge strane, yabu otvoreno prodaju u tajlandskim slumovima i nude u noćnim klubovima Džakarte, a kineska proizvodnja metamfetamina i dalje cvate. Čak ni Japan, poznat po vrlo oštroj politici prema drogi, nije uspio srezati uporabu speeda. Vrlo je izgledno da će te zemlje i društva morati otpisati dio svojeg stanovništva kao žrtve droge, onako kako su Amerikanci ispratili žrtve cracka u osamdesetima.

Azijska medicinska i psihijatrijska infrastruktura već je zagušena brojem konzumenata speeda koji se slamaju i traže pomoć. Ali u većini te regije ima vrlo malo savjetovališta i kriznih centara, a oporavak je, smatra se, stvar snažne volje i discipline, a ne složenog i sporog duhovnog i psihološkog procesa obnove. Centri za liječenje ovisnosti vode se kao raskrižja između regrutnih centara, s jedne strane, i zatvora, s druge. Kreveta je vrlo malo za ovisnike kojima treba pomoć. A najsnažnije sredstvo za borbu protiv ovisnosti – program u dvanaest faza, oblikovan u društvu Anonimnih alkoholičara – dostupno je i u Aziji, ali se vrlo malo radi na njegovu širenju i uporabi.

Ono što je za mene i moje tokijske prijatelje počelo kao zabava za nekoliko je mjeseci degeneriralo u kronično uzimanje droge, kao u Jackynu društvu. Počeo sam uskoro pušiti sam, i tako započinjao dan. Navečer sam uzimao valium, ili halcyon, ili cercine ili bilo koji od mnogih sedativa da mi pomognu da se smirim. Kad bih prestao pušiti na nekoliko dana, samo da vidim mogu li, pao bih u duboku depresiju. Ništa nije imalo smisla. Ništa nije bilo zabavno. Svaka je knjiga bila mučiteljski spora. Svaka pjesma ubitačno banalna. Svjetlo i sjaj do te su mjere bili isisani iz života da je moj svijet postajao neka bezbojna, bezukusna, fluorescentno osvijetljena verzija planeta koji sam prije znao. A moji izgledi? Apsolutno turobni. Znao sam sjediti u tom jednosobnom stanu u Nishi Azabu i razmišljati o tužnoj karijeri koju sam počeo, o luzerima s kojima sam se povezao, gradeći vrlo velike izglede da nikad ne napravim ništa.

Depresija je čisto kemijsko stanje

Ti su se osjećaji, o svijetu i o mojem životu, činili posve stvarni. Nisam tog trenutka mogao znati je li to bila neurološka reakcija na smanjenje metamfetamina. Moj je mozak prestao proizvoditi dopamin u normalnim količinama jer se naučio oslanjati na speed koji te lupa, i vodi cijeli šou. Istraživanja danas govore da se duljim izlaganjem razmjerno malim količinama metamfetamina stanice za proizvodnju dopamina mogu oštetiti do pedeset posto. Drugim riječima, depresija je čisto kemijsko stanje. Svijet to, međutim, doživljava tek kao rezultat empirijskoga, kliničkog promatranja. Nakon smanjenja metamfetamina jedino što logično razabirete jest da za vas postoji samo jedno potpuno sigurno rješenje, samo jedan način da vam bude bolje: još speeda.

U tom sam krugu bio nekoliko godina i počeo uzimati i druge droge, osim metamfetamina, dok nisam došao do dna svojih mogućnosti. Šest sam tjedana bio u centru za oporavak, radeći na životnom planu koji neće uključivati obilne količine metamfetamina ili trankvilizatora. Napustio sam centar prije pet godina. Otada nisam nijednom uzeo shabu ni ijednu drugu drogu. Ali, imao sam sreće. Od skupine koja se okupljala u mojemu tokijskom stanu, jedini sam kojemu je uspjelo očistiti se. Trey, kolegica, iz novinarstva, nikad nije doista pokušala prestati i vratila se kući, živjeti sa starim roditeljima. Gotovo joj je četrdeset, i dalje je na speedu ili Ritalinu ili kokainu – ili bilo kojoj od droga koje dižu, a kojih se dokopa – i već godinama nije nigdje radila. Delphine je nakon nekoliko godina odustala od karijere modela i uskoro je počela raditi kao escort dama bogatim biznismenima uokolo Tokija. Na kraju je postala prostitutka. Hiroko je prestala uzimati drogu. Ali je svako malo bila na psihijatriji, a trenutačno snažno vjeruje u to da će drastična estetska operacija riješiti sve njezine probleme. Miki je uhićen u Japanu i u SAD-u zbog droge; danas je na slobodi i živi u Tokiju. A za Harua, dilera, čuo sam da je mrtav.

Usprkos svemu što znam o drogi, usprkos onome što sam sâm vidio, ona me i dalje mami. Jer, droga vuče tako opipljivo, stvarno, gotovo kao sila teža koja vas tjera da je uzmete ponovo, da barem još jedanput osjetite navalu uzbuđenja i osjećaj, bio on i posve prividan, da život donosi nešto, da postoji smisao i oblik u prolaženju dana. Dio mene još je želi.

Motorističke utrke poput speeda

U subotu, u dva ujutro, Big i njegovi prijatelji bajkeri iz “sretnih stanova Sam svoj majstor’’ pripremaju se za noćnu utrku i puše još yabe kao da žele svoje motore od 125 kubičnih cm dovesti u paralelno stanje visoke iskoristivosti oktana, uštrcavajući iz malih plastičnih paketića STP, proizvod za bolji rad motora, u spremnike benzina. To je njihova noć, noć koju iščekuju cijeloga tjedna, ujutro u školi ili u dosadnim poslijepodnevima rada na benzinskim crpkama. Na Aveniji Na Ranong sastaju se s bajkerima iz drugih slumova. Utrke se održavaju već deset godina: neki su dječaci tu prvi put, na motorima starije braće. Ken rot je već postao ritual, toliko ugrađen u tajlandsku kulturu koliko i speed koji puše da bi se “digli’’. Ulica se tad zapravo zatvara za pješake i nemotoriste. Natjecatelji malo odstoje uz rub ulice, a onda kreću, po dvojica ili trojica, propinjući svoje motore na prednji kotač i izvodeći druge, uobičajene motorističke ekshibicije koje vožnju čine vrlo nesigurnom i opasnom ako sjedite otraga, iza vozača. To je unutrašnje sagorijevanje zapravo vrlo nalik na yabu: brzo, zabavno i obmanjujuće. I završit će, vrlo je vjerojatno, u nekom fatalnom zbacivanju sa sjedala. Ali ako ste mlad i Tajlanđanin, i ako imate pogon na ludi lijek, osjećate se nepobjedivo, besmrtno, i ne pada vam na um da bi ova noć i ova trka ikad mogli završiti.

Još ima trenutaka kad čak i teški ovisnici poput Jackie mogu ponovo osjetiti bogatstvo sjaja i svjetlosti što ga se osjeti kad se prvi put proba speed. Noćas, dok u baru Angel pleše s Belgijancem koji bi je mogao povesti u svoju hotelsku sobu, misli o tome kako će uskoro imati dovoljno novca da posjeti djecu, i to joj se uopće ne čini loše. Život djeluje gotovo podnošljivo. Još nekoliko mušterija, a neki od njih će možda zbilja pasti na nju i platiti joj, i mogla bi se odseliti u bolju četvrt, iznajmiti stan u kojem bi mogla živjeti s djecom. Možda bi čak mogla i otvoriti tu trgovinu s darovima.

Ali do sutra poslijepodne obećanja protekle noći nestala su iz njezina susjedstva, kao otpuhnuta u bezbrojnim izdisajima dima. Jackyina mušterija zainteresirala se za drugu djevojku, i ostavila Jackie. Čak je propala i motoristička utrka jer su policajci došli na glavne punktove gdje su se okupljali. I tako, jedne maglovite kišne nedjelje, Jacky i nekoliko djevojaka opet su u kolibi. Puše, gotovo očajnički unoseći kolikogod mogu speeda da bi otjerale od sebe taj turoban dan i to jadno mjesto.

Jackie staje na trenutak dok namješta plamen upaljača. Zašto ti ne pušiš?

Kaže mi da bi joj bilo mnogo ugodnije kad bih joj se pridružio. Stojim u hodniku Jackyine kolibe. Oko mene su muhama opsjedani psi, i mlake stajaće vode, zapravo smeća dubokog nekoliko centimetara, i posvuda uokolo je smrad otpada. Strava takve svakodnevice više je nego vidljiva. Ne volim biti tu, i čini mi se depresivnom ideja življenja u svijetu u kojem postoje mjesta poput ovoga. Znam da je “puknuti’’ se ludim lijekom najlakši način da to nekako izdržite. Omamiti se, siguran je način da se dobro osjećate. Upravo sada. To želim i sam.

Ipak, odlazim. S nadom da će i Jacky, Bing i Big jednog dana to također učiniti, iako sumnjam da će ikad moći. Tako je malo toga prema čemu bi mogli krenuti.  

S engleskoga prevela Irena Matijašević. Pod naslovom Speed Demons objavljeno u Dave Eggers, ur. The Best American Nonrequired Reading, Houghton Mifflin, 2002.