Noga filologa - Depilacija kod Seneke

Priča ide ovako. Radili su neku vježbu zbog koje su bili skroz isprepleteni. Dečki i cure, ruke i noge, nije sad bitno zbog čega i kojim povodom; napravili su klupko i mazili se – mada ne erotski; vježba se zapravo sastojala u tome da glume mačke, i poznavali su se tek kao polaznici istog tečaja. No dobro. Ukratko, u jednom je času jedan frajer primijetio: “Pa ti se nisi depilirala!” Na to ga je cura temeljito oprala. “Pa šta? Gdje to piše da ja moram biti depilirana? Jesi li ti ikad imao curu? Jesi ti živio s nekim? Ti misliš da je to samo tako, da dlake nestaju same od sebe?” Pa ti ovakav, ti onakav. Dečko se pokunjio, ispričavao se.

Pazuha

Ova me priča – uostalom, nepogrešivo ljetna – karakteristično filološki podsjetila na jedno od glasovitih mjesta kod Seneke. Iz 114. od njegovih Pisama, nastalih u šezdesetim godinama prvog stoljeća nove ere. U 114. pismu Seneka – najvećim dijelom – govori o stilu. Točnije, o odnosu književnog i životnog stila (Pisma se latinski zapravo zovu Moralna pisma).

Mnogi autori traže riječi u prošlim stoljećima, pričaju kao prvi spomenici pismenosti; Grakho, Kras, Kurion [iz drugog i prvog stoljeća prije nove ere] za njih su previše profinjeni i moderni – takvi posežu čak za Apijem i Korunkanijem [početak trećeg stoljeća p. n. e]. Drugi, opet, tražeći samo ono što je u optjecaju i uobičajeno, padaju ravno u blato. Oboje je izopačeno, mada na različite načine. Isto kao i – pazi što ti kažem – odluka da se koriste isključivo veličanstvene riječi, i zvučne i pjesničke, a da se izbjegava ono blisko i svakodnevno korišteno. Smatram da i takav griješi poput onoga prvog; jedan se njeguje više nego što treba, drugi se zanemaruje više nego što treba; onaj depilira i noge, ovaj niti pazuha.

Ovaj ćemo odlomak pročitati najprije kao kuriozitet. Ah! i Rimljani su se depilirali (jesu; koristili su pincete, volsella, poznavali su kremu za depiliranje, te različite vrste smole)! Ah! kod Rimljana su se depilirali i muškarci (jesu – barem oni koji su bili Senekina publika, pripadnici najviših slojeva rimskog društva)! Ah! rimski su muškarci depilirali pazuha (valja pretpostaviti, iz higijenskih razloga), ali ne i noge (na jednom mjestu u Ars amatoria Ovidije kaže “Ali nemoj željezom uvijati kosu, i ne glačaj svoje noge britkim kamenom; to neka rade eunusi”). Ah!

Što, međutim, nakon svih tih “ah”?

Noge

Možemo se, recimo, prisjetiti da se i u našoj današnjoj civilizaciji, odnosno kulturi, muškarci depiliraju – i to upravo oni “najmuževniji”: atlete, sportaši – a čini mi se i da je velik broj muških tijela iz TV reklama temeljito depiliran. Dobro, primijetit ćete – i posve opravdano – ali to se ne podrazumijeva kao što se, recimo, podrazumijeva da muško lice bude obrijano (ukoliko ne nosi bradu ili brkove); kao što se, recimo, podrazumijeva da ženske noge – ukoliko ih vidimo – budu na neki (muškarci bi mislili, gotovo automatski-magičan) način depilirane. Dok se kod Seneke depiliranje muških pazuha podrazumijeva; Seneka kaže: “ovaj drugi ne depilira niti pazuha”.

To znači da smo uočili jednu od razlika između naše civilizacije i one antičkoga Rima. Posve u skladu s definicijom “društvene uloge dlaka” (s Wikipedije): “Dlake su nosile društvena i spolna značenja u velikom broju društava, kao znak muževnosti kod muškaraca i ženstvenosti kod žena ako se nalaze na “pravom” mjestu, te kao znak feminiziranosti kod muškaraca i neženstvenosti kod žena ako su na “pogrešnom” mjestu. Koja su mjesta prava a koja pogrešna, ovisi o pojedinoj kulturi.”

Ruke

No, u našem etnološko-antropološkom zanosu nešto smo zaboravili. Seneku smo – kao što se često događa s antičkim tekstovima – tretirali kao “izvor građe”, kao “historijski dokument”. Usput smo, prikladno, zaboravili da 114. pismo nije o depilaciji, niti o povijesti depilacije u Rimu, nego o nečemu drugome.

Advocatus diaboli opet bi imao što dodati: “Ali sama činjenica da Seneka, govoreći o nečemu drugome, navodi gdje se Rimljani depiliraju, a gdje ne, potvrđuje da su upravo takvi depilacijski običaji bili općerašireni; da nije tako, ne bi mu mogli poslužiti kao potvrda ili pojašnjenje neke teze.” Ovo je posve točno. Ostaje, međutim, činjenica da Seneka uspoređuje način na koji ljudi govore s načinom na koji njeguju svoja tijela. Kao i činjenica da Seneka o depilaciji govori u filozofskom tekstu.

Govore li o depilaciji Kant i Hegel? Možda i govore, ali, nekako, to ne bismo od njih očekivali; naše predodžbe Kanta i Hegela isključuju depilaciju (lakše je zamisliti da o depilaciji govori Derrida, ali i to možda nije točno). Kad opisujemo razliku, recimo, Araličina stila prema Jergovićevu – ili diskurza Stipe Mesića prema onome Franje Tuđmana – povezujemo li to s količinom dlaka na tijelu?

Ako i činimo – tako je nešto zamislivo – rezultat nije ponajprije samorazumljivost (“pojašnjenje teze”); rezultat je, prvenstveno, šok. Napravili smo nešto neuobičajeno. Depilacija je nešto svakodnevno, nešto tjelesno, nešto “nisko” lagano zazorno (sjetite se žena koje dlake zapravo gube pomoću čarolije samorazumljivosti) – i nešto posve nedolično ako se dovede u kontekst s uzvišenim temama poput verbalne kreativnosti ili političke moći.

Zona

Prema mome poznavanju antičke književnosti i antičkih filozofskih tekstova, ista šokantnost i nedoličnost zamislivi su i ondje (pojedini antički filozofi, uostalom, i poznati su po šokiranju javnosti; oni su prvi performeri). Svojom metaforom Seneka je htio šokirati – uostalom, kao što to često želi u svemu što piše. Istovremeno, ne radi se o pukom efektu radi efekta; paralela između govora i depiliranja naznaka je dublje, punije povezanosti.

I način govora i izgled tijela otkrivaju nešto o nama, oni su statement. I jedno i drugo možemo do izvjesne mjere kontrolirati, mijenjati, čak i izvrtati suprotno “prirodi”. Stvar se može čak gurnuti i dalje – možemo postupati ne samo suprotno prirodi, nego i suprotno uobičajenom otklonu od prirode (svi se briju – mi se brijemo više). A opet, kozmetička kontrola vlastitog tijela nije bezgranična. Do određene je mjere izvediva, nakon toga zahtijeva nezanemarivu količinu nasilja (mnogo veću od napora potrebnog za brijanje ili depiliranje). To znači da mi možemo igrati “uloge”, ali neke su od njih za nas jednostavno odviše teške. Možemo se sakrivati, ali samo do neke granice – ili, samo u nekom smjeru. Možemo govoriti na razne načine – ali ipak postoje načini na koje govoriti ne želimo.

Napokon – a to je vjerojatno glavna Senekina ideja – način izražavanja nešto je blisko poput vlastita tijela. To smo mi. “Stil je čovjek”. Gdje ćeš onda bolje i zornije – šokantnije i, prema tome, pamtljivije – paralele?

A to što Seneka usput radi nešto što će dvadeseto stoljeće ponovno otkriti – tvrdi “sve je znak” i onda sve aspekte ljudske civilizacije tretira kao elemente tog “carstva znakova” – je li to znak neprolazne vrijednosti antike? Ili to vidimo samo zato što smo pažljivo pogledali? Ili zato što gledamo mi?

Razmislite načas o tome dok čekate da se osuši vosak na bikini zoni, dragi moji.