Bernard Tschumi  

Deregulacija arhitekture i kriza determinizma

Avangardni teoretičar i arhitekt Bernard Tchumi jednako je poznat po svojim napisima i arhitektonskoj praksi. Arhitektura i disjunkcija, u kojoj su prikupljeni Tchumijevi eseji od 1975. do 1990., lucidna je i provokativna analiza mnogih ključnih pitanja koja su zaokupila arhitektonski diskurs tijekom dva protekla desetljeća – od dekonstruktivističke teorije do novijih bavljenja pojmovima događaja i programa. Uvršteni su rani eseji koji su pobudili velik interes kada su se pojavili u časopisima i dnevnicima, kao i recentni aktualni tekstovi.

Tchumi oponira modernističkoj ideologiji i postmodernoj nostalgiji jer obje nameću restriktivne kriterije “legitimnim” kulturnim prilikama. Zastupa fokusiranje na našu neposrednu kulturnu situaciju, koja se odlikuje novom postindustrijskom “neudomaćenošću” (unheimlichkeit) koja se odražava u ad hoc podizanju zgrada s polivalentnim programima. Trenutačno stanje u New Yorku i kaos Tokija na taj su način smatrani legitimnim urbanim formama.

Bernard Tchumi je dekan Graduate School of Architecture, Planning, and Preservation Sveučilišta Columbia.

De-, dis-, eks-

Gradovi danas nemaju vidljivih granica. U Americi nisu nikada ni imali. U Europi, međutim, koncept “grada” nekoć je podrazumijevao zatvoren i konačan entitet. Stari grad imao je zidine i dveri. Ali oni su već davno prestali funkcionirati. Postoje li dveri neke druge vrsti, nova vrata koja bi zamijenila dveri iz prošlosti? Jesu li nova vrata oni elektronički alarmni sustavi instalirani na aerodromima, koji pretražuju putnike radi oružja? Je li elektronika ili, općenitije, tehnologija zamijenila ograde, čuvane granice iz prošlosti?

Zidine koje opasuju grad su nestale, a s njima i pravila distinkcije unutarnjeg i vanjskog, unatoč naputcima političara i planera, unatoč zemljopisnim i administrativnim ogradama. U L’Espace Critique Paul Virilio pokreće raspravu, izazovnu za svakoga tko se bavi stvaranjem urbanog društva: gradovi su postali deregulirani. Ta deregulacija je pojačana činjenicom da veći dio grada ne pripada više području vidljivog. Ono što se nekoć zvalo urbanim dizajnom zamijenjeno je kompozitnim i nevidljivim sustavima. Zašto bi arhitekti još trebali govoriti o spomenicima? Spomenici su sada nevidljivi. Oni su disproporcionirani – tako veliki (u mjerilu svijeta) da ne mogu biti sagledani. Ili tako mali , u mjerilu kompjutorskih čipova, da također ne mogu biti viđeni.

Sjetimo se: arhitektura je u početku bila umjetnost mjere, proporcija. Nekoć je omogućavala čitavim civilizacijama da mjere vrijeme i prostor. Ali brzina i telekomunikacijski prijenos slika izmijenili su staru ulogu arhitekture. Brzina izduljuje vrijeme sažimajući prostor; ona niječe pojam fizičke dimenzije.

Forma slijedi funkciju

Naravno, fizički okoliš još postoji. Ali, kako sugerira Virilio, privid permanencije (građevine kao čvrsta tijela, napravljena od čelika, betona, stakla) konstantno je ugrožavan nematerijalnom reprezentacijom apstraktnih sustava, od televizije do elektroničkog nadzora, itd. Arhitektura je stalno predmet reinterpretacije. Ni na koji način arhitektura danas ne može proglasiti permanentnost značenja. Crkve se pretvaraju u zgrade kina, banke u yuppie restorane, tvornice šešira u umjetničke studije, tuneli podzemne željeznice u noćne klubove, a ponekad i noćni klubovi u crkve. Pretpostavljeni uzročno-posljedični odnos između funkcije i forme (forma slijedi funkciju) je zauvijek prokleo dan kad je funkcija postala skoro isto tako prolazna kao i oni časopisi i slike u masovnim medijima u kojima se arhitektura sada pojavljuje kao isti takav pomodni objekt.

Povijest, sjećanje, tradicija, koje su nekoć prizivali ideolozi arhitekture, postali su ništa drugo do način prikrivanja, lažnih pravila kako bi se izbjeglo pitanje prolaznosti i privremenosti.

Kada filozof Jean François Lyotard govori o krizi velikih pripovijesti moderniteta (“progres”, “oslobođenje čovječanstva”, itd.) to samo unaprijed zorno predočava krizu bilo kakve pripovijesti, bilo kakva diskursa, bilo kakva načina reprezentacije. Kriza tih velikih pripovijesti, njihova koherentnog totaliteta, također je kriza granica. Kao i kod suvremenoga grada, nema više ograda koje ocrtavaju koherentnu i homogenu cjelinu. Naprotiv, mi naseljavamo razlomljen prostor, sačinjen od slučajnosti, gdje su likovi dezintegrirani. Senzibilitetu razvijanom kroz stoljeća oko “pojavnosti stabilne slike” (“balans”, “ravnoteža”, “sklad”), danas pretpostavljamo senzibilitet brzo nestajućih, nepostojanih slika: prvo filmovi (dvadeset četiri slike u sekundi), zatim televizija, pa kompjutorski generirane slike, a odnedavno (među nekolicinom arhitekata) disjunkcije, dislokacije, dekonstrukcije. Virilio dokazuje da ukinuće permanencije – kroz kolaps pojma distance kao vremenskog činitelja – zbunjuje stvarnost. Prvo deregulacija zračnog prijevoza, pa deregulacija Wall Streeta i, na koncu, deregulacija pojavnosti: sve je to dio iste nesmiljene logike. Neke neočekivane posljedice, neke zanimljive distorzije dugo slavljenih ikona tek treba predvidjeti. Grad i njegova arhitektura gube svoje simbole – nema više spomenika, nema više osi, nema više antropomorfne simetrije – nego umjesto toga fragmentacija, parcelizacija, atomizacija kao i slučajno superponiranje slika koje nisu ni u kakvu odnosu jedna prema drugoj, izuzev kroz koliziju. Nije čudo da neki arhitektonski projekti sublimiraju ideju eksplozije. Nekolicina arhitekata to radi u obliku crteža na kojima tlocrti, grede i zidovi izgledaju kao da se dezintegriraju u tami vanjskog prostora. Neki su čak i uspjeli u izgradnji takvih eksplozija i drugih slučajnih pojava (dajući im privid kontrole – klijenti žele kontrolu – ali to je samo “simulacija”).

Rekapitulacija “značenja” u arhitekturi

Otuda fascinacija analogijama s filmom: s jedne strane, pokretne dizalice i autoceste, a na drugoj, montažne tehnike posuđene od filma; video-kadrovi i sekvence, rasplinuti prijelazi, zatamnjenja i otamnjenja, vremenski rezovi i skokovi, itd.

Treba se prisjetiti da je, u početku, znanost bila nešto što se bavilo sadržajem, temeljima: geologijom, fiziologijom, fizikom i gravitacijom. A arhitektura je uvelike bila dio toga, usredotočena na čvrstoću, postojanost, strukturu i hijerarhiju. Ti su se temelji počeli urušavati u dvadesetom stoljeću. Relativnost, kvantna teorija, princip neodređenosti: ovo protresanje nije se zbilo samo u fizici, što je poznato, već i u filozofiji, društvenim znanostima te ekonomiji.

Kako onda arhitektura može očuvati izvjesnu čvrstoću, izvjesni stupanj određenosti? Danas se to čini nemogućim – osim ako ne bude odlučeno da slučaj ili rasprsnuće treba zvati pravilom, novim zakonom, kroz neku vrstu filozofske inverzije koja slučaj smatra normom, a kontinuitet izuzetkom.

Nema više određenosti, nema više kontinuiteta. Čujemo da je i energija, baš kao i tvar, diskontinuirana struktura točaka: punctum, quantum. Pitanje: može li točka biti jedina određenost?

Kriza determinizma ili uzročno-posljedičnih odnosa te kontinuiteta u potpunosti osporava noviju arhitektonsku misao. Prihvatite ovo prolaženje kroz prilično dosadnu, ali brzu rekapitulaciju “značenja” u arhitekturi – bez ulaženja u detaljnu diskusiju Ferdinanda De Saussurea ili Émilea Benveniste. Etnolozi nam kažu da, u tradicionalnim simboličkim relacijama, stvari imaju značenja. Vrlo često simbolična je vrijednost odijeljena od utilitarne. Bauhaus je pokušao iznova pomiriti to dvoje u novi funkcionalni dvojac označitelja i označenog – veliku sintezu. Osim toga, Bauhaus je pokušao zasnovati “sveopću semantizaciju okruženja u kojemu je sve postalo objekt funkcije i označavanja” (Jean Baudrillard). Ova funkcionalnost, ova sinteza forme i funkcije, pokušala je pretvoriti cijeli svijet u homogenog označitelja, objektiviziran kao element označavanja: za svaku formu, svakog označitelja, postoji objektivno označeno, funkcija. Fokusiranjem na denotaciju ukinuta je konotacija.

Označitelj i označeno

Naravno, za ovaj dominantno racionalni diskurs bilo je izvjesno da će biti napadan. U to doba napad je došao od nadrealista, čije su se transgresije često oslanjale na etiku funkcionalizma, a contrario. U stvari, izvjesna fiksirana, gotovo funkcionalistička očekivanja nadrealistima su bila nužna, jer su jedino mogla biti poljuljana kroz konfrontaciju: nadrealistički prizor koji kombinira “šivaći stroj i kišobran na stolu za seciranje” funkcionira jedino stoga što svaki od ovih objekata predstavlja preciznu i jasnu funkciju.

Transgresirani zakon funkcionalnosti iznova je uveo simbolički poredak, sada iskrivljen i pretvoren u poetski fantazam. On je oslobodio objekt njegove funkcije, obznanio je raskorak između subjekta i objekta te ohrabrio slobodno asociranje. Ali takve transgresije su općenito djelovale na pojedinačne objekte, dok je svijet postajao okruženjem složenih i apstraktnih sustava u stalnom rastu. Apstrakcija je u godinama koje su uslijedile – bila ona ekspresionistička bila geometrijska – imala svoj arhitektonski ekvivalent. Beskrajno ponavljani rasteri nebodera udružili su se s novim značenjem nultog stupnja: savršenim funkcionalizmom.

Moda je sve poremetila. Ona se uvijek bavila pitanjima konotacija: nasuprot nestabilnoj slici mode u neprestanom nestajanju, stabilne i univerzalne odrednice funkcionalizma činile su se partikularnim i ograničenim.

Dijelom fasciniran takvim konotacijama, a dijelom čeznući za nekim dugo izgubljenim tradicionalnim formama, arhitektonski postmodernizam sedamdesetih pokušao je kombinirati – da citiram Charlesa Jenksa – “moderne tehnike s tradicionalnom gradnjom kako bi se komuniciralo istodobno s javnošću i s elitom” (odatle “dvostruko kodiranje”). Bio je, prije svega, zainteresiran za kodove, za prenošenje neke poruke, nečeg označenog (možda karakteriziranog ironijom, parodijom, eklekticizmom). Arhitektonski postmodernizam bio je u potpunosti podudaran s misijom arhitekture prilagođenom dominantnoj povijesti, pridavanja smisla zakloništu.

Deset godina kasnije, iluzija je već nestajala. Dorski redovi napravljeni od oslikane šperploče počeli su se guliti i svijati. Nestabilnost, efemernost i označitelja i označenog, forme i funkcije, forme i značenja mogle su samo naglasiti ono očito, na što je Jacques Lacan ukazao godinama prije: da nema uzročno-posljedičnog odnosa između označitelja i označenog, između riječi i planiranog koncepta. Označitelj ne mora odgovarati za svoje postojanje u ime nekog hipotetskog značenja. Kao i u književnosti i psihoanalizi, označitelj u arhitekturi ne predstavlja označeno. Dorski stupovi i neonski zabati sugeriraju preveliki broj interpretacija, a da bi opravdali i jednu od njih. Ponovno, nema uzročno-posljedičnog odnosa između arhitektonskog znaka i njegove moguće interpretacije, između označitelja i označenog stoji barijera: barijera aktualne namjene. Nije važno ako je baš ova prostorija nekoć bila vatrogasna postaja, zatim skladište namještaja, onda dvorana za ritualni ples, a sada dvorana za predavanja (ona je bila sve to). Svaki put, nova bi namjena izobličila i označitelja i označeno. Nisu samo lingvistički znaci proizvoljni (kao što je to Saussure davno pokazao), nego je interpretacija sama po sebi otvorena za stalno propitivanje. Svaka interpretacija može biti objekt interpretacije, a da ta nova interpretacija može opet biti interpretirana, sve dok svaka interpretacija briše onu prethodnu. Dominantna povijest arhitekture, koja je povijest označitelja, mora biti revidirana u doba kad više nema normativnog pravila, uzročno-posljedičnog odnosa između forme i funkcije, između označitelja i njegova označenog: samo deregulacije značenja.

Kontekstualni eklekticizam

Deregulacija arhitekture počela je davno prije, krajem 19. stoljeća, sa svjetskim izložbama u Londonu i Parizu gdje su lagane metalne strukture radikalno izmijenile pojavnost arhitektonskih objekata. Iznenada, arhitektura je postala samo okvir koji drži staklo što je diskreditiralo puni volumen – solid, simbolički karakter zidanja i kamena. Ljudsko mjerilo prestajalo je biti temom kako je logika industrijske konstrukcije prevladavala. Ljudske razmjere iz doba klasicizma i humanizma bile su brzo zamijenjene rasterima i modularnim sustavima, superpozicijom svjetla i materijala koji su postajali sve više nematerijalni – još jedna forma dekonstrukcije.

Sredinom sedamdesetih, nostalgični arhitekti koji su žalili za značenjem i tradicijom, primijenili su gips-kartonske ploče i isječke od šperploče na te skele, ali slike koje su pokušavali dobiti bile su slabe u usporedbi s novim skelama našeg vremena: posredovanim slikama efemernih reprezentacija.

“Reprezentirati konstrukciju ili konstruirati reprezentaciju” (Virilio): novo je pitanje našeg vremena. Kao što je rekao Albert Einstein “nema znanstvene istine, samo privremenih reprezentacija, stalno ubrzavajućih sekvenci reprezentacija”. U stvari, primorani smo provesti potpuno preispitivanje svih koncepata figuracije i reprezentacije: stalna bujica slika (bilo crteža, grafova, fotografija, filmova, televizije ili kompjuterski generiranih slika) u sve većoj mjeri negira bilo kakav pokušaj obnove renesansnog ideala jedinstva zbilje i njezine reprezentacije. Koncept dvostrukog kodiranja bio je zadnji i uzaludan pokušaj da se nešto od tog ideala očuva netaknutim, zasnivanjem novog odnosa između komunikacije i tradicije. Riječ “tradicija” bila je ono što je veliki dio arhitektonske scene kasnih sedamdesetih navelo na krivi put i stvorilo neke aspekte arhitektonskog postmodernizma za koje osobno mislim da će se uskoro pokazati inkarnacijama povijesti kratkog daha: forma kontekstualnog eklekticizma koja se ponavlja kroz povijest arhitekture, sa ili bez ironije, alegorije i drugih parodija.

U svakom slučaju, taj problem nije problem slika: zabate i klasične redove, kolikogod bili nerazumni, slobodno može konzumirati tko želi. Ali pretendirati da bi te slike nadilaženjem modernizma mogle dovesti do novih pravila i propisa u arhitekturi i urbanizmu, jednostavno je bespredmetno.

Nema više pravila i propisa. Sadašnja metropolitanska deregulacija uzrokovana de-industrijalizacijom europskih i američkih gradova, propašću strategija zoniranja, proturječi svakom pokušaju razvoja novog skupa regulativnih sila, koliko god to nekome može biti poželjno. “Slom” Wall Streeta 1987. i njegova veza s ekonomskom deregulacijom koja mu je neposredno prethodila, još je jedna ilustracija značajne promjene. Dopustite mi da se vratim na Viriliovu raspravu. U srednjem vijeku društvo je bilo samo-regulirajuće, auto-regulativno. Propisi su se donosili u njegovu središtu. Gradski knez bio je taj koji je upravljao; postojala je izravna uzročno-posljedična veza između pravila i svakodnevnog života, između težine zidne konstrukcije i načina zidanja.

U industrijskoj eri, društva su umjetno uređivana. Moć ekonomskih i industrijskih sila prevladala je, ustanovljujući koherentnu strukturu cijelim teritorijem: kontrola je bila definirana na njegovim granicama, na rubovima društva. Odnos između pravila i svakodnevnog života prestao je biti jasan, a velike birokracije i administracije preuzele su vlast. Regulacija više nije bila u centru, nego na periferiji. Apstraktna arhitektura koristila je rastere na svojim kolibama u Internacionalnom stilu, prije nego je otkrila da bi se isto sklonište moglo urediti u Multinacionalnom stilu – bez obzira na to što se u njemu zbiva. Funkcija, forma i značenje prestali su imati ikakav međusobni odnos.

Ušli smo u doba deregulacije, gdje se kontrola smješta izvan društva, kao u nekim kompjutorskim programima koji se hrane jedni drugima do beskraja u nekoj formi autonomije, koja podsjeća na autonomiju jezika koju opisuje Michel Foucault. Svjedoci smo odvajanja ljudi i jezika, izmještanja subjekta iz središta. Ili, mogli bismo reći, potpunog decentriranja društva.

Eks-centričan, dez-integriran, dis-lociran, dis-junktan, dekonstruiran, demoliran, ekstrudiran, diskontinuiran, dereguliran... de-, dis-, eks-. To su prefiksi današnjice. A ne post-, neo-, ili pre-.

S engleskoga prevela Silva Kalčić.

Tekst predavanja održanog na Dia Foundation u New Yorku u jesen 1987.