Malamir Malamov skupljao je kruške koje se popadale po travi kad su njemu iza leđa zaškripala vratašca i u dvorište je upala Stojna, poštarica koščata poput hijene i gotovo jednako tako lijepa, obrasla sijedim zaliscima i u izlizanu plavom sakou. Gurnula je ruku u svoju bezobličnu torbetinu prebačenu preko ramena i važno rekla: “Stiglo neš za tebe, Malam!”
Malamov je mrzio da ga tako zovu, zvučalo mu je kao salam, ali radoznalost je nadvladala ljutnju i instinktivno je pružio dlan. Tko li ga se to sad sjetio u ovoj pustari?
“Jel častiš?” nacerila se Stojna ne izvlačeći ruku.
Dao joj je krušku. Uručila mu je kuvertu, obrisala voćku o rukav i zagrizla. Malamov je uočio znak Francuskog kulturnog instituta u gornjem desnom kutu i vrlo značajno podigao obrve. Kako su dovraga saznali njegovu adresu?... Omotnica je sadržavala informativnu brošuru otisnutu na skupom papiru i pismo adresirano na njega osobno. Pomno ga je pročitao. Zatim ga je pročitao još jednom, s drukčijim izrazom lica. Stojna je žvakala krušku ne skidajući pogleda s njega. Niz bradu joj se cijedio bistri sok.
“Fiiiine kruške...” dodvorno je zatezala.
Malamov je zaprepašteno treptao. Sagnuo se, podignuo sa zemlje još nekoliko plodova, tutnuo ih poštarici u ruke i žustro je izgurao prema vratima.
“Ak neš trebaš, znaš di sam...” dopro je njezin glas s ulice.
Samo mi još ti trebaš, procijedio je u sebi. Ušao je u kuću i sjeo uz peć. Odjednom ga je streslo. Kako ga ne bi streslo? Derrida dolazi u Bugarsku. Jacques Derrida glavom i bradom. Mislilac, filozof, dekonstruktivist, otac postmoderne. Derrida. Majko mila!
Prešao je pogledom preko police pretrpane knjigama. Na vidnom mjestu mudrovali su radovi Jacquesa Derridaa. Odvažne ideje, koje je taj sjajni um posijao u iscrpljeno tlo humanistike, osvojile su Malamira Malamova još prije deset godina. U to vrijeme bio je još mlad literat koji obećava. Komunizam se upravo rasplinuo s povijesne scene poput prdeža, a imena koja su se donedavno samo šaputala po zakutcima fakulteta već su preplavila stranice tiska. Malamov je odmah krenuo nadoknaditi propušteno. Nove zamisli obrušile su se na njegov netaknuti mozak poput malja. Dugi niz godina borio se hrabro sa složenom francuskom mišlju, dok se na koncu nije pretvorio u jednog od njezinih najboljih tumača. U međuvremenu mu se financijska situacija naglo pogoršala, a žena mu je zbrisala u Italiju s njihovom kćeri jedinicom. Malamov je odlučio iznajmiti svoj stan u Sofiji i preseliti se u očevu kuću na selu. Prenio je cijelu svoju biblioteku, prodao perilicu kako bi nabavio polovno računalo i počeo živjeti jednostavno i zdravo na obroncima Balkana, poput svojih dostojanstvenih predaka. S vremena na vrijeme njegovi su dubokoumni tekstovi izlazili u specijaliziranim časopisima da podsjete na njegovo postojanje. Malo ih je ljudi čitalo, ali većina im se očito divila. Dokaz je bio tu. Zovu ga na simpozij na kojem sudjeluje sâm Derrida...
Malamov se uhvati za glavu. Derrida – u Sofiji? Ma daj... Tamo gdje živi Derrida, gnijezdo su svili i Lacan, Baudrillard, Ricoeur, Foucault – ta nova božanstva odašiljala su čovječanstvu sa svojih olimpskih vrhova signale koje je tek nekolicina posvećenih bila u stanju rastumačiti. Ta spoznaja o posvećenosti i istodobno o bezopasnoj udaljenosti stvarala je u njemu neku neobjašnjivu duševnu ugodu. Ali se sve to poremetilo. Nešto je silno uznemiravalo u tom dolasku. Smrdjelo je na inspekciju. Možda se Derrida ljuti. Možda mu je netko prišapnuo da u ovoj bijednoj vukojebini laici i mahniti domoroci tumače njegove tekstove vrlo slobodno pa, eto, on dolazi uvesti malo reda. Osobno usmjeriti svoje namjesnike i eliminirati šarlatane koji kvare njegov nauk.
Je li to čast ili zamka?
U jednom je trenutku Malamir Malamov došao u iskušenje da baci pismo u vatru i sve zaboravi. Ali zatim mu je sinulo da se takvo što ne može zaboraviti. Kopkalo bi ga to dok je živ. Pizda, pizda! Ne, nije on takav. Uspravno bi stao pred Derridaa po svaku cijenu. Zalog je bio iznimno velik. Postalo je jasno da to ne može biti običan simpozij. Sama činjenica da se održava u hotelu Hilton, a ne u nekoj neuglednoj sveučilišnoj dvorani, dovoljno je govorila o stilu i razini događaja. Tamo su se obično održavali susreti državnika i predstavnika poslovne elite da razbistre budućnost jugoistočne Europe. To je bio znak. Morao se pripremiti, i to ozbiljno.
Malamov je ljutito ustanovio da je pismo putovalo više od dvadeset dana. Bilo je pravo čudo da je uopće došlo do njega. Početak manifestacije bio je zakazan za dva tjedna. Prema pravilniku, izlaganja mogu trajati do pet minuta – zahtjev koji mu nipošto nije olakšavao zadaću. Naprotiv. Pet minuta idealno je vrijeme da zabljesneš u punom sjaju svoje gluposti. I posve nedostatno da otkriješ dubinu svog uma. Osobito kad ti sučelice stoji jedan Derrida. Pokušao je zamisliti ironičan smiješak velikog Francuza... Bio je gori od giljotine!
Malamov je iste večeri usnuo košmar. Derrida je vrebao iza vrata dvorane u kojoj se održavao simpozij i izbacivao je svakoga tko bi pokušao ući. Malamov mu ni lice nije uspio uhvatiti. Iz mraka su iskočile dvije snažne ruke u zavrnutim rukavima, zgrabile ga i bacile niza stepenice hotela. Probudio se sav u znoju. Jarka mjesečina probijala se kroz prozor. “Na posao”, uzviknuo je.
Ali posao je zapeo. Malamov je neumorno čitao, vodio bilješke, lutao po prirodi, jednom se čak i napio u nadi da će odštopati svoj misaoni proces. Uzalud! Više je puta htio odustati, ali zatim bi se opet predomislio. Uključio bi računalo i buljio u ekran. No vidio je samo Derridaov ironični smiješak. I tako je prošao cijeli tjedan. Jedna žena iz sela donijela mu je komad tikve netom izvađene iz pećnice. Malamov je udahnuo vruću paru, a u duši mu se nastanio mir. Sjeo je za računalo i počeo pisati. Za dva dana napisao je čak pedeset stranica. Pročitao ih je; trebalo mu je više od sat vremena. Na raspolaganju je imao samo pet minuta. Počeo je kratiti. Na kraju je sve izbacio. Simpozij je počinjao sutradan. Bacio se ponovno na pisanje. Potom je čitao sa satom u ruci. Rezao. Ponovno čitao. Izvana se začulo kukurikanje pijetla.
“Točno pet minuta!” ustanovio je likujući.
Iz jutarnje sumaglice izronila je prilika na biciklu. Začulo se promuklo zvonce. Krivudajući iskusno između rupa, Stojna se dokotrljala do autobusne postaje označene nakrivljenim zahrđalim kolcem. Malamov je osamljeno tapkao u mjestu. Hladnoća ga je štipala za svježe izbrijane obraze. Poštarica ga je odmjerila, onjušila i izvinula obrve:
“Šta si se ti tako sredio?”
“Idem u Sofiju”, smrknuto je objavio i pogledao na sat.
“Eee, badava ga čekaš”, odmahnula je rukom. “Zorom su ti oni otišli u lov. Uzeli bus da se odvezu u šumicu...”
“Ma kakav lov?” zapištao je Malamov. “A tko će mene odvesti na kolodvor? To je petnaest kilometara. Vlak će mi pobjeći!”
“Eh, a šta se ti nisi javio čovjeku sinoć da putuješ?” brundala je Stojna.
“Pa zar nema voznog reda?” uzviknuo je.
Mudro je zašutjela. Malamov se zagledao u njezino ružnjikavo lice, zatim se odlučno uhvatio za upravljač bicikla.
“Daj mi ga”, rekao je. “Vratim ti ga do večeras.”
“Hm!” Stojna se zalijepila za oguljeni upravljač. “A šta ti meni daš?”
“Ma dat ću ti ja...” neodređeno je ali uvjerljivo promrmljao Malamov i istrgnuoi joj bicikl iz ruku.
Smjestio se na sjedalo i otprašio putem nizbrdo. Vlak je polazio u 8:30. Uz malo sreće mogao bi i stići. U najgorem slučaju, mogao bi uhvatiti putnički u 11:25 i doći na popodnevnu sesiju. Nije još odlučio hoće li ostati na večeri s Derridaom. Nije znao francuski i bojao se da se ne obruka. Bilo je važno pojaviti se među uzvanicima... Kako god da se uzme, to bi bio dobar znak.
Upravljač bicikla iznenada se snažno trznuo. Malamir je izgubio kontrolu. Bicikl je izletio u zavoju i survao se u jarak. Svijet se Malamiru preokrenuo pred očima i naposljetku se ugasio. Osvijestio se na dnu kamena korita presušene rječice. Noga mu je bila neprirodno iskrivljena na jednu stranu. U tom trenutku spazio je vuka: stajao je samo na metar od njegove glave i netremice ga gledao svojim žutim očima. Iz nosnica mu je sukljala para. Malamir Malamov nije se smio pomaknuti. Iznenada su odjeknuli pucnji iznad ogoljelih stabala. Životinja je podvila rep i nestala. Okrenuo se na leđa i upravio pogled u vedro nebo. Lovci su ga pronašli tek navečer. Ulili su mu nekoliko gutljaja rakije u usta i ukrcali ga u autobus zajedno s ostacima bicikla.
“Oporavit ćeš se ti još, čovječe!” potapšao ga je vozač i pokrenuo motor.
Samo ime dekonstrukcije koje je na Zapadu već previše izgubilo od svoje privlačnosti (i koje barem kao tema konferencija ne zanima više nikoga) i dalje po raštrkanim obroncima Balkana zvuči kao bojni poklič koji ulijeva ohrabrenje.
Andreas Rosenflander, časopis “Kultura”