Ulomak iz Goranom za mlade pjesnike nagrađenog rukopisa Na kraju taj vrt
Nagrada Goran za mlade pjesnike, utemeljena 1977. u okviru SKUD-a "Ivan Goran Kovačić" i pjesničke manifestacije Goranovo proljeće, dodjeljuje se od tada svake godine u Goranovom rodnom Lukovdolu, na prvi dan proljeća, Goranov rođendan te UNESCO-ov dan poezije, 21. ožujka. Na natječaju, koji se raspisuje početkom kalendarske godine, mogu sudjelovati pjesnikinje i pjesnici do 30. godine života koji još nisu objavili knjigu poezije. Potrebno je poslati cjelovit rukopis pjesničke zbirke. Usto treba priložiti kratku biografiju i adresu stanovanja, a žiri u kojemu se rotiraju suvremeni pjesnici/kinje i kritičari/ke, predložit će najboljeg mladog autora/icu za nagradu, odnosno objavljivanje prve knjige. Pjesme se šalju na adresu SKUD Ivan Goran Kovačić s naznakom "za natječaj" (Opatovina 11, Zagreb) ili na e-mail: info@igk.hr (kao Word dokument).
Naznake
Javljale su se rijetko i kratko,
mjehurići u čistoj vodi kasnih ljetnih dana,
nevidljive ptice.
Pupale su u plavilu neba, još samo jednom jasnog,
kvržice na kori tišine, sve zrelijoj što je manje
ostajalo kolovoza.
Pupao je njihov zov, pup pup pu-pu,
pomalo neptičji, svakako nepoznat,
brz, kratak i neopaziv.
Posljednji put smo ih čuli početkom rujna,
da bi onda zašutjele, mada to nitko
nije ni zamijetio, kamoli spomenuo.
Mislim da su bile jedna od popratnih naznaka jeseni,
pandan plavljenju grožđa,
prvo jutarnje stezanje u grlu.
Detaljne pripreme
1.
Baka se dugo već boji prvih dana kolovoza,
jer zaplavljuju šljive, šljive joj najteže padaju.
Svatko si sam određuje neki okidač melankolije:
ona je uzela te šljive čija je reakcija neodložna,
one moraju postati plavi Sveti Elmo i time –
već prekasno – najaviti udarac hladnijih noći.
Iz tjedna u tjedan se prati pomak zalaska sunca
natrag na istok, svake se godine, kao da je to
nešto neviđeno, žali za brzim kraćenjem dana
(koje je uvijek dulje od duljenja), živi se jesen
mjesecima unaprijed, cijelu se godinu podredi
njezinu odlasku, slatkom drhtaju gašenja.
2.
Šveđanin priča o dinama, dinama nadsvođenim
dinama od zgusnutog mraka zalaska, mraka studenog,
priča o crnom uvijanju čvoraka na Jyllandu. I ne pita
za moje čvorke, koji luduju za bobicama bazge,
od kojih se lišće krošanja pretvara u perje, a vjetar
smjenjuje stalno varirani ritam ptičjega govora
sad, u rujnu, rujnu nalik rujnu Toskane, toplijem,
svjetlijem, otkrivenom, blaženo nesvjesnom zime.
Ipak nas plaše kad u grupama većim od deset
još od ranog kolovoza pretražuju polja i voćnjake:
tražeći hranu, ali mi ih krivimo da kopaju za jeseni,
da je vuku iz grana kao što vuku prezrele bobe,
pomamno, neprekidno, gluhi za pljesak i deranje
Zaštitnika ljeta, od sunca žednih znoja i tijela.
3.
Taj prevjes vlage nad Velebitom,
uz tanki obrub onog što smo ostavili,
podsjeća me na jedan od deset filmova koji će vas rasplakati,
Legendu o jeseni. Iz autobusa, možemo uzeti
da je gorje neku tisuću metara više
i da je onaj suhi Ličanin Brad Pitt
koji se poljem vraća iz razvrata.
Iz autobusa možemo uzeti i gustoću zraka,
zelenost kresta, ugodnost brzog bijega od završetka
prije nego nas stigne, onu sreću zbog izmicanja
koja izaziva salve vjeveričjeg smijeha, onoga koji
navodi odrasle da vas češkaju po kosi.
Na sjeveru počinju šubertijade, no mi još ne kasnimo,
još si možemo priuštiti sendviče u busovima.
Preklopi
Drugi dolazak, svjetlost ovaj put krvavija,
u sobi se razvija miris od sastavnih dijelova,
nudeći nešto nemoguće.
Ulazim u rujan, miriše proljeće.
Nešto se spaja u britkost visibaba, onu zelenost
koja nastaje iz raspada rano, rano u godini.
Godina je preklopljena kao papir, tako da su
dijametralno suprotni dijelovi jedan do drugoga.
S jedne na drugu stranu velikog luka
probio se zapah buđenja.
Zaziv bazgi
Možda da kraju privedemo jedno izgnanstvo:
bazga divno cvate.
Smireno i sustavno tiranstvo
dugo je zelene mladice držalo van vrta; sad da se vrate,
da se u njemu nastane s mirom,
to želimo.
Viseće štitove neka razastiru širom
nad živicom, šupom, kad ih doselimo
ovamo opet. Kažu da brane kuću od zloga,
da hrane kukce, ptice i ljude;
čini se da bazge, poput gloga, nude
i tajnovito čišćenje noći od mraka.
I dok sam te prije tražio, podmuklo,
da vidim kako ću te, između maka
i lišća rabarbare ščepati, čupati, danas te promuklo
zovem i dozivam k sebi da probiješ ogradu,
da prijeđeš k našoj vlasti,
zaboraviš zavadu,
jer u našem ćeš kućnome kozmosu
odsad u miru bit pozvana cvasti.
Posude
Posude, zemljane, napukle,
ipak upotrebljive, dugo stojeće
na zraku i kiši, ljušte se
lijepo, kao i koža. Djeluju
kao dijelovi prirodnog stroja
za odjekivanje, svojim dnima
odbijajući odzive. Služe
tome da voda kroz njih prolazi
i zaostaje, i da naočigled
pokazuju funkcije zemlje,
budući od nje, dižući gore
truljenje, klijanje, primjere bilja.
U kutu vrta, pod živicom,
leže prazne posude (tu je
njihova soba), čekaju proljeće
novih udomljenja, dotle
potiho zazivajući mahovinu,
nešto stalnije.
Rukama grobljima
Moje su ruke ljetno groblje komaraca
T. Augustinčić
Lako je nekoga voljeti kad ne znaš
kako provodi zadnjih pet minuta prije spavanja,
kad si uvjeren da liježe anđeoski
i da mu nevini san odmah gasi sve nagone.
Treba se, međutim, opijati smjesama
smijeha i snebivanja, čežnje i gađenja,
seksa i ranjavanja. Moje su ruke u listopadske večeri
groblja komaraca, oni isti živi dlanovi
kojima ti, kao šafran proljeće, obuhvaćam lice
i sve tvoje mekosti i napetosti,
kao što usta obujme udove.
I hajde sad reci kako me voljeti
kada te milujem grobljima,
kada te dvama poljima stratišta vodim kroz ljubav
i krijem to od tebe?
Slutim da si majstor stapanja,
zato te i volim krvavih dlanova.
Šmekerska
Ujesen su noći najduže.
Dajem im najviše oduška,
spremajući zimnicu za njihov dolazak
(zapravo ne jedu ništa, osim nešto sala –
od njih se suši i suče – ali dugo ostaju).
Posebno su slatke. Već uvježbani i oslobođeni,
sada isprobavamo nove položaje
za spavanje, više ili manje akrobatske,
obranjive i neobranjive, vrlo suptilno različite.
Deka preko boka možda će izazvati
osjećaj šumskoga tla pod leđima/tvojega dlana na bedrima,
knjiga kraj glave može izmijeniti kutove prostora,
time i gledišta snova. A onda pravim pokuse
s razmakom glave i mobitela: snovi su valovi,
interferencije stvar su frekvencije,
kako tek mogu njima izmijeniti krajobraz noći?
I onda liježem u mraku
i čekam, uvijek beskrajno strepeći od trenutka
zaspavanja, jer se ne može isjeći, spoznati, s njim pregovarati,
jer je isto što i smrt.
Teško poklopljenog drži me jesen u snu,
često bez snova, jer za njih nema mjesta
između glave i sloja gline, cigle noći.
Glava je u sivoj ilovači, noge u šljivama,
noć u voćnjaku.
Ujutro planiram večernje lijeganje.
Po tome znam da je kasno u godini,
da se zemlja, mozak i ličinke
sezonski grče prema unutra.
Lov
Lovio sam zečeve
obilno i nečujno:
nišan je ubijao, nije bilo pucnja,
krznene su vreće padale bez odgode
na suhu travu sumraka. Ostajali su
kruti, otvorenih očiju, bez kapi krvi
na stegnutim ranama, zapravo smiješni,
neopasni u toj smrti koja nije
preotela život, pa je bila prozirna.
Meni nije nestajalo metaka,
a ni njima smrti: stalno su je producirali
po humcima i jarcima.
Spušta se jesen, bit će da je to.
Aubade
Da sad ovaj autobus ostane nasukan
negdje na okuci ceste,
na suncu,
bio bih prisiljen ispijati soja-sos
i jesti kurkumu, japansku robu
(posebna grana sokushinbutsua, žuta).
Čega još ima u torbi? Platnena vreća
za staviti pod glavu,
prljava majica,
plava pidžama s mirisom noći na koje se
moram naviknuti –
tragovi dana u samotnom dvojstvu.
Bazično stanje je odvojenost,
odsustvo default. To nas i čisti.
Bit će još podugo tako, sve dok ne nestane
torbe i busa, dok se na prašnjavoj
okuci ceste, u rujansku nedjelju,
ne prestane strepjeti.
Goran Čolakhodžić rođen je 1990. u Zagrebu, a živi u Samoboru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završava studije anglistike i rumunjskog jezika i književnosti. Prevodi s rumunjskog i na rumunjski. Poeziju i u znatno manjoj mjeri prozu piše uglavnom kontinuirano od početka srednje škole. Objavljivao je u časopisu Poezija.