Doktor Wagner se uspio suzdržati. To je bilo pohvalno. Zatim je rekao:
– Vaša molba je malo zbunjujuća. Koliko ja znam, ovo je prvi put da tibetanski samostan traži elektronsko računalo. Ne želim biti znatiželjan, ali nikad ne bih pomislio da takvoj ustanovi može biti potreban taj stroj. Smijem li vas pitati što želite raditi s njim?
Lama popravi skute svoje svilene odjeće i stavi na stol automatsko računalo pomoću kojeg je upravo obavio pretvorbu funti u dolare.
– Vaše računalo tipa 5, ako je vjerovati vašem katalogu, može obaviti sve matematičke operacije do 10 decimala. Ali mene zanimaju slova, a ne brojke. Molim vas da preustrojite izlazni krug na način da tiska slova, a ne nizove brojki.
– Ne razumijem...
– Otkad je, prije više od tri stoljeća, osnovan naš samostan, posvetili smo se jednom poslu. Taj vam se
posao može činiti čudnim pa vas molim da me saslušate potpuno otvorena duha.
– U redu.
– Jednostavno je. Sastavljamo listu svih mogućih Božjih imena.
– Molim?
Lama nepokolebljivo nastavi:
– Imamo odlične razloge da vjerujemo da se sva ta imena sastoje od samo devet slova našeg alfabeta.
– I to radite već tri stoljeća?
– Da. Procijenili smo da bi nam bilo potrebno petnaest tisuća godina da dovršimo svoj zadatak.
Doktor ispusti pomalo iscrpljen zvižduk:
– O. K., sad vidim zašto želite unajmiti jedan od naših strojeva. Ali koji je cilj te operacije?
Lama oklijevaše djelić sekunde, i Wagner se uplaši da je uvrijedio tog neobičnog klijenta koji je upravo stigao s dugog putovanja Lhasa-New York, s elektronskim računalom i katalogom Kompanije za elektronska računala u džepu svoje odjeće od šafrana.
– Nazovite to ritualom ako želite, reče lama, ali to je temeljna komponenta naše vjere. Imena kao što su Više Biće, Bog, Jupiter, Jehova, Alah, itd., samo su oznake koje su izmislili ljudi. Filozofska razmišljanja, odviše složena da bi ih ovdje iznosio, dovela su nas do sigurnosti da se među svim mogućim razmještajima i kombinacijama slova nalaze prava Božja imena. Naš je cilj, dakle, da sva ta imena pronađemo i popišemo.
– Razumijem. Počeli ste s A.A.A.A.A.A.A.A.A i završit ćete sa Z.Z.Z.Z.Z.Z.Z.Z.Z.
– Samo što koristimo svoj vlastiti alfabet. Dakako, bit će vam jednostavno preustrojiti električni pisaći stroj na način da koristi naš alfabet. Ali više će vas zanimati problem podešavanja specijalnih strujnih krugova koji će unaprijed eliminirati beskorisne kombinacije. Na primjer, niti jedno slovo ne smije se ponoviti više od tri puta u nizu.
– Tri? Želite reći dva.
– Ne. Tri. Ali potpuno objašnjenje oduzelo bi previše vremena, čak i kada biste razumjeli naš jezik.
Wagner brzo reče:
– Dakako, dakako, nastavite.
– Lako ćete prilagoditi vaše automatsko računalo tom cilju. Pomoću odgovarajućeg programa stroj te vrste može zamijeniti jedna slova drugima i otisnuti rezultat. Tako će, mirno zaključi lama, ono za što bi nam bilo potrebno još petnaest tisuća godina biti gotovo u sto dana.
Doktor Wagner je osjećao kako gubi vezu sa stvarnošću. Prozori zgrade ublažavali su buku i svjetla New Yorka. Bio je prenesen u drukčiji svijet. Tamo, u svom dalekom planinskom utočištu, generaciju za generacijom, tibetanski svećenici već tri stotine godina sastavljaju svoju listu imena koja nemaju smisla... Znači da ljudskoj ludosti nema granica? Ali doktor Wagner nije smio izraziti svoje misli. Mušterija je uvijek u pravu...
On odgovori:
– Ne sumnjam da možemo preustrojiti stroj tipa 5 na način da tiska takve liste. Više me zabrinjava njegovo instaliranje i održavanje. Osim toga, neće ga biti lako dostaviti na Tibet.
– To mi možemo srediti. Odvojeni dijelovi odviše su krhkih dimenzija da bi bili transportirani avionom. Osim toga, upravo smo zbog toga odabrali vaš stroj. Pošaljite dijelove u Indiju, a za ostalo ćemo se mi pobrinuti.
– Želite li angažirati dvojicu naših inženjera?
– Da, da instaliraju stroj i da ga nadziru tih sto dana.
– Obavijestit ću upravu za kadrove, reče Wagner pišući nešto u svoj notes. Ali moramo riješiti još dva
pitanja...
Prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, lama je iz svog džepa izvadio tanak list papira:
– Ovo je ovjereno stanje mog računa u Azijskoj banci.
– Zahvaljujem. Savršeno... Ali, ako dopuštate, drugo pitanje je toliko elementarno da ga oklijevam spomenuti. Često se događa da zaboravimo očite stvari... Imate li izvor električne energije?
– Imamo generator Diesel električne snage 50 kW, 110 volti. Postavljen je prije pet godina i radi ispravno. Olakšava nam život u samostanu. Nabavili smo ga prije svega da bi se mlinovi za molitve mogli okretati.
– Oh! da, naravno, mogao sam pretpostaviti...
Pogled s ograde bio je vrtoglav, ali čovjek se na sve navikne.
Prošlo je šest mjeseci i Georges Hanley više nije bio zadivljen visinom od šest stotina metara vertikale koja je razdvajala ograđeni samostan od polja u nizini. Naslonjen na stijene koje je vjetar zaoblio, inženjer je sumornim pogledom promatrao daleke planine čija imena nije znao. Operacija Božje ime, kako ju je okrstio šaljivčina iz Kompanije, bila je zasigurno najgori luđački posao u kojem je ikad sudjelovao. Tjedan za tjednom, preustrojeni stroj tipa 5 ispisivao je na tisuće listove papira nevjerojatnim umjetnim jezikom. Strpljivo i neumoljivo, računalo je grupiralo slova tibetanskog alfabeta u svim mogućim kombinacijama, crpeći niz za nizom. Svećenici su izrezivali neke riječi čim bi izašle iz električnog pisaćeg stroja i predano ih lijepili u ogromne zapisnike. Za tjedan dana posao će biti završen. Hanley nije znao pomoću kojeg tajnog računa su zaključili da ne treba proučavati skupine od deset, dvadeset, stotinu, tisuću slova, i uopće nije želio znati. Ponekad je u svojim noćnim morama sanjao da je veliki lama odjednom odlučio još više zakomplicirati operaciju i da će posao trajati do 2060. godine. Taj je čudak djelovao potpuno kadar to učiniti.
Velika drvena vrata su se zalupila. Chuk je došao da mu se pridruži na terasi. Chuk je po običaju pušio cigaru: postao je popularan među lamama dijeleći im havane. “Ti su tipovi možda potpuno ludi” – pomisli Hanley – “ali nisu puritanci. Česte ekspedicije u selo ipak su im bile od neke koristi... “
– Slušaj, Georges – reče Chuk – imamo problem.
– Stroj se pokvario?
– Ne.
Chuk sjedne na ogradu. To je bilo iznenađujuće jer se inače bojao vrtoglavice.
– Upravo sam otkrio cilj operacije.
– Ali već ga znamo!
– Znali smo što svećenici žele uraditi, ali nismo znali zašto.
– Pih! to su luđaci...
– Slušaj, Georges, stari mi je upravo objasnio. Misle da će, kad popišu sva imena (a prema njihovom mišljenju ima ih oko devet milijardi) božanski cilj biti postignut. Ljudska će rasa postići ono zbog čega je stvorena.
– I što onda? Očekuju da se ubijemo?
– To je nepotrebno. Kad lista bude gotova, Bog će se umiješati i sve će biti svršeno.
– Kad završimo, doći će smak svijeta?
Chuk se nervozno nasmija.
– To sam i ja rekao starom. On me je pogledao na čudan način, kao što profesor pogleda izuzetno glupog đaka, i rekao mi je: Oh! to neće biti tako beznačajno!...
Georges razmisli na trenutak.
– Taj tip očito ima velike ideje – reče, – ali što to mijenja? Znamo da su oni luđaci.
– Da. Ali zar ne vidiš što se može dogoditi? Ako lista bude gotova, a trube anđela Gabrijela u tibetanskoj verziji se ne oglase, oni mogu odlučiti da smo za to krivi mi. Na kraju krajeva, služe se našim strojem. To mi se ne sviđa...
– Pratim te..., – reče polako Georges, – ali vidio sam i drugačijih od njega. Kad sam bio dječak, u Louisiani, imali smo propovjednika koji je bio najavio kraj svijeta iduće nedjelje. Stotine ljudi mu je povjerovalo. Neki su čak prodali kuću. Ali iduće se nedjelje nitko nije razbjesnio. Ljudi su jednostavno mislili da se malo prevario u računu, i mnogi od njih su i dalje vjernici.
– Ako nisi primijetio, upozoravam te da nismo u Louisiani. Nas dvojica smo sami među stotinama redovnika. Ja ih obožavam, ali više bih volio biti negdje drugdje kad veliki lama shvati da operacija nije uspjela.
– Postoji rješenje. Mala bezazlena sabotaža. Avion stiže za tjedan dana, a stroj će za četiri dana završiti svoj posao, pod uvjetom da radi 24 sata na dan. Dosta je da nešto popravljamo dva-tri dana. Ako to dobro organiziramo, mogli bismo biti na aerodromu kad zadnje ime izađe iz stroja.
Sedam dan kasnije, dok su mali planinski poniji silazili spiralnom stazom, Hanley reče:
– Pomalo mi je žao. Ne bježim zbog straha, nego zbog tuge. Ne bih volio vidjeti lica tih čestitih ljudi kad se stroj zaustavi.
– Po mom mišljenju, reče Chuk, oni su dobro prozreli da mi bježimo, i bilo im je svejedno. Sada znaju u kojoj je mjeri stroj automatski i da ga nije potrebno nadgledati. A misle da poslije ne postoji.
Georges se okrene na svom sedlu i baci pogled. Samostanske zgrade ocrtavale su se smeđom siluetom na zalazećem suncu. Mala svjetla zasvjetlucala bi s vremena na vrijeme pod tamnom masom zidova, poput okna na brodu koji plovi. Električne svjetiljke obješene na strujni krug stroja broj 5. Što će biti s električnim računalom? pitao se Georges. Hoće li ga redovnici uništiti u svom bijesu i razočaranju? Ili će sve započeti ispočetka? Kao da je još bio tamo, vidio je što se u tom trenutku događa na planini iza zidova. Veliki lama i njegovi pomoćnici pregledavali su listove papira, dok su novaci izrezivali barokna imena i lijepili ih u golemu bilježnicu. I sve se to odvijalo u pobožnoj tišini. Čuli su se samo udarci stroja, koji je poput lagane kiše kuckao po papiru. Računalo, koje je radilo kombinacije od tisuću slova u sekundi, bilo je za to vrijeme potpuno tiho...
Chukov glas prekinuo je njegovo sanjarenje.
– Evo ga! Kako ga je lijepo vidjeti!
Stari transportni avion DC 3 nalik na sitan srebrni križ upravo se spustio na mali improvizirani aerodrom. Taj prizor izazva kod njih želju da popiju veliki gutljaj ledenog viskija. Chuk započne pjevati, ali ubrzo prestane. Planine ga nisu poticale.
Georges pogleda na sat.
– Za sat vremena bit ćemo na uzletištu, reče. I nadoda:
– Misliš li da je računanje gotovo?
Chuk ne odgovori i Georges podigne glavu. Vidio je izrazito bijelo Chukovo lice, okrenuto prema nebu.
– Pogledaj, promrmlja Chuk.
Georges podigne pogled. Iznad njih su se posljednji put, u tišini visina, jedna po jedna, gasile zvijezde...