Saša Šimpraga  

Deveti park

S rušenjem baraka nekadašnjeg prenoćišta za beskućnike u Haulikovoj/Grgura Ninskog ulici otvoreno je pitanje budućnosti toga prostora. Odmah po rušenju pokrenuta je i građanska inicijativa za formiranje novog javnog parka na tom integralnom prostoru zagrebačke Zelene potkove koja bi njegovom realizacijom dobila novi park nakon više od jednog stoljeća.

Od trenutka kada je novo prihvatilište za beskućnike 2010. godine otvoreno na novoj adresi1, stare su barake bile napuštene i prepuštene propadanju te posljedično bile već i urušene, a krajem listopada 2012., nakon natpisa u medijima, konačno srušene i uklonjene. Sve to otvorilo je mogućnost prenamjene toga prostora sukladno njegovim potencijalima, a riječ je o lokaciji koja se stjecajem okolnosti opirala integraciji u reprezentativnu cjelinu potkove.   

Kako to znalački objašnjava Snješka Knežević, “u drugoj generalnoj osnovi Zagreba iz 1887. površina gdje su kasnije izgrađeni hotel Esplanade i zgrada Središnjeg ureda za osiguranja radnika (SUZOR) bila je predviđena za Južni perivoj: velik javni park i pandan Botaničkog vrta. Zbog plana da se na tom mjestu gradi vijadukt kojim bi bio riješen golem prometni problem komunikacije s Trnjem, ta je površina privremeno bila predana sportu (tenis, klizalište), a kao park uređena je tek trećina te površine (današnji Starčevićev trg). Vijadukt nije sagrađen. Za vrijeme I. svjetskog rata sportski teren bio je “onečišćen... i  znatno oštećen od putujućeg civilnog i vojničkog osoblja“, a 1918. tu je sagrađena “privremena baraka, kao skrovište i prenoćište za putujuće općinstvo, koje si eventualno ne može naći konak“, kako svjedoče dokumenti. No, 1920. izrađena je detaljna regulatorna osnova za tu površinu, predviđajući dvije velike parcele na kojima je 1925. izgrađen hotel Esplanade i 1928. zgrada SUZOR-a. Provizorna baraka služila je humanitarnoj svrsi: zbrinjavanju sirotinje i beskućnika“.2

Park umjesto parkirališta No, umjesto da se taj prostor sada primjereno uredi i integrira u Zelenu potkovu tako što bi bio pretvoren u novi javni park, po neslužbenim informacijama gradska uprava na tome mjestu planirala je izgraditi parkiralište, odnosno taj se prostor već sada tretira kao divlje parkiralište kojemu tamo nije mjesto.

Iako je prostor Haulikove ulice južno od Mihanovićeve sada opterećen parkiranim automobilima, novo bi se parkiralište nalazilo na korak do javne garaže ispod Starčevićevog trga pa je utoliko uputnije stimulirati njezinu upotrebu i na taj način umanjiti problem parkiranja, a ne graditi još jedno parkiralište na mjestu gdje se ono ne bi trebalo nalaziti, tj. tamo gdje je mjesto parku. U tome smislu potrebno je zaustaviti planove o bilo kakvom parkiralištu na toj lokaciji i potencijal lokacije sagledavati ambicioznije i logičnije. Zato je platforma 1POSTOZAGRAD u studenome 2012. započela proces zagovaranja da se u Haulikovoj, umjesto parkirališta, formira novi javni park čime bi Zelena potkova dobila svoj – deveti park. 

Predmetna lokacija u srcu Zelene potkove – s drvoredima starih kestenova i povijesnom ogradom s južne strane – upravo je idealna za novi javni park, a realizacijom toga parka, potkova bi ostvarila i neposredniji parkovni kontinuitet, tj. bila zaokružena u zeleni sustav i cjelinu koja je sada prekinuta. Naime, potkova na potezu između Starčevićevog trga i Botaničkog vrta i nije zelena pa bi upravo to trebalo stimulirati gdje god je moguće, a što predmetni prostor predloženoga parka omogućuje. A budući da je Zelena potkova najreprezentativniji pa i ključni dio identiteta Zagreba, svaka intervencija u njezin prostor treba respektirati činjenicu da se radi o spomeničkoj cjelini koja uživa zaštitu te se na taj način prema njoj treba i odnositi. Zato bi park tu svakako trebao imati prednost pred parkiralištem ili bilo kakvom drugom namjenom. Primjereno uređen, taj bi prostor mogao doslovno postati park na peronu budući da se s njegove južne strane nalaze putnički peroni Glavnoga kolodvora, a to je nešto što bi moglo postati i zagrebačka osobitost.

Ujedno, kada se sagleda šira slika, otvaraju se i dvije dodatne mogućnosti lokacije. Prva je formiranje novog, istočnog ulaza u Botanički vrt, čime bi on postao dostupan praktički i sa samog kolodvora. Druga je uređenje pješačke komunikacije i biciklističke staze od kolodvora do Crnatkove/Runjaninove ulice, tj. Studentskog centra. Riječ je o postojećoj stazi uz prugu koja se kao takva koristi često i odavno, a s novim bi je parkom valjalo afirmirati.

Ove se godine obilježava i stota obljetnica Miramarskog podvožnjaka pa bi obljetničarska godina mogla zabilježiti i navedene, ako hoćemo prigodne, promjene.

Nadogradnja potkove Zelena potkova kao dio zagrebačke, hrvatske i europske kulturne baštine, zaslužuje i obvezuje na najviše standarde gradogradnje, a zadaća je gradske uprave to aktivno provoditi. Utoliko bi predmetni prostor trebalo privesti parkovnoj namjeni i na taj ga način integrirati u Zelenu potkovu, tj. time je smisleno, kreativno i kvalitetno nadogradita kao novi javni gradski park. To se učiniti može odmah tako da se taj prostor privremeno uredi i to na način da se formiraju travnate površine, postave klupe i popravi povijesna ograda kojom je park dijelom okružen. 

No, konačno krajobrazno rješenje novoga parka svakako bi trebalo dobiti putem javnoga natječaja što je jedan od zahtjeva inicijative za park od samog početka. Odabrano rješenje potom bi valjalo u razumnom roku i implementirati. Budući da je riječ o relativnom malom prostoru, ta investicija ne bi trebala biti ni organizacijski ni financijski zahtjevna po Grad.

Ujedno, taj budući krajobrazni natječaj mogao bi označiti i početak drugačijega pristupa krajobraznim natječajima u Zagrebu, prije svega kroz interdisciplinarni pristup žiriranju, a time i aktivno uključivanje matične, krajobrazne, struke što do sada nije bio slučaj. Natječaj bi možda mogao uvesti i nove modele ispitivanja potencijala lokacije prije nego se uopće provede, čime bi bile osigurane bolje smjernice, a time i otvorena mogućnost boljeg rezultata. Dakako, natječajem bi se tražilo suvremeno rješenje koje bi odgovaralo potrebama i vremenu u kojem nastaje. Odnosno, formiranje novoga parka prilika je da ne dobijemo samo još jedan park koji bi po svojoj matrici “oponašao“ ostale trgove Zelene potkove, već park koji bi oslanjajući se na baštinu istovremeno ponudio rješenje koje bi se po svom oblikovanju isticalo po kvaliteti i sadržaju koji tek treba definirati. Već u pripremi natječaja valjalo bi inzistirati i da novi park dobije primjerice punkt s pitkom vodom, npr. po uzoru na fontanu na dječjem igralištu na Svačićevom trgu. Punktova s pitkom vodom bi općenito trebalo biti više po gradu, uključujući većinu parkovnih trgova Zelene, te sve postojeće i buduće parkove novozagrebačke Plave potkove. 

Osobito je važno i da u gradskoj prostorno-planskoj dokumentaciji predmetni prostor bude upisan kao javni park i na taj način zaštićen. Taj je proces u sklopu inicijative za park već započet. Formiranjem predloženoga novog javnog parka, Zagreb bi dobio novi javni park na Zelenoj potkovi, a afirmirajući i gradeći na vlastitoj baštini, grad bi dobio i park neposredno uz putničke perone Glavnoga kolodvora, tj. nešto što ima malo koji grad na svijetu.

Ostaje tek pitanje koliko će jedna tako logična i jednostavno izvediva inicijativa s nepobitnim interesom po grad, biti lako ili teže ostvariva, a onda i pitanje na koji će način doći i do njegovog konačnog oblikovanja