Noga filologa - Dicta et sententiae

Ako su riječi okamenjene misli – što su onda poslovice? S dicta et sententiae, “izrekama i poslovicama” imao se prilike sresti svatko tko je učio latinski i grčki – i razumjet će, onda, privlačnost pitanja: zašto je tako?

Opća kultura

Površni su odgovori, naravno: “opća kultura”, “temelj zapadne civilizacije”. No, odavde ne saznajemo ništa posebno korisno. Latinske su poslovice važne zato što mnogo ljudi misli, ili je tijekom povijesti mislilo, da su važne, i to dovoljno važne da bi ih morali učiti drugi ljudi (i da je onaj tko ih je naučio smatran većom facom od onoga tko nije). Hm.

Zanimljivije je ono što se zbiva unutar samih poslovica. S jedne strane, tu je izvrsnost: jedna je ideja uhvaćena na savršen način, sažeta do lako pamtljive kratice. S druge strane, upravo ta sažetost stvara određenu prazninu, nedovoljnu definiranost. Otvara poslovicu različitim upotrebama: često dijametralno oprečnima.

Mens sana in corpore sano

“U zdravom tijelu zdravi duh.” Ova se izreka obično tumači kao uputa za sretan život: “ako je tijelo zdravo, i duh će biti zdrav.” Ali Juvenal, koji ju je prvi formulirao, imao je u svojoj desetoj satiri na umu nešto drugo. Pišući pjesmu o ispraznosti ljudskih želja, on je ovako formulirao što jedino od bogova treba tražiti: Orandum est ut sit mens sana in corpore sano, “Treba moliti za zdrav duh u zdravom tijelu.” Zdravo tijelo, dakle, nije preduvjet kojim osiguravamo zdravlje duha – već i jedno i drugo, i njihov spoj, ovise o silama izvan naše kontrole.

“Poslovica” kakvu danas poznajemo nastala je, dakle, izrezivanjem autentičnih Juvenalovih riječi – odnosno, izbacivanjem religioznosti. S jedne strane, to je očit falsifikat. S druge – općeljudsko iskustvo govori da su u pravu i Juvenal i anonimni redaktori njegove misli.

Apr?s moi le déluge

“Poslije mene potop.” To, dakako, nije ni latinska ni grčka izreka (mada i o tome želim nešto reći); pripisuje se francuskom kralju Luju XV. (1710.-1744.) ili najslavnijoj od njegovih ljubavnica, Madame de Pompadour (1721.-1764.). Odlična je ilustracija sentenciozne dvosmislenosti: Apr?s moi le déluge može značiti “poslije mene neka bude potop”, ali i “poslije mene doći će potop” (i oba su značenja povijesno utemeljena: petnaest godina poslije smrti Luja XV., njegov unuk i nasljednik izgubio je glavu u Francuskoj revoluciji). Za razliku od Juvenalova škarama preoblikovanog aforizma, izreka Luja XV. dvosmislena je već u originalnom izdanju. Razlika u smislovima nije bitna? Prva je inačica neupitno bahata i narcisoidna; drugu možemo tumačiti i manje sebično – jednostavno, kao zloguko proročanstvo.

Apr?s moi le déluge prilika je da zapazimo još nešto: poslovice ponekad imaju pretpovijest. One su odlična formulacija jedne ideje – ali koji put se s tom idejom čovječanstvo nateže već dulje. “Poslije mene potop” u prvom, bahatom smislu, proganjalo je već antiku. Postoji fragment grčke tragedije nepoznatog autora koji kaže: “Kad umrem, neka se zemlja pomiješa s vatrom; ne tiče me se – moje je sve sređeno”. Tu misao parafrazira Seneka, 56. nove ere (i to govoreći upravo o dicta et sententiae): “i razmišljam kako su mnoge izreke, velebne, ali odbojne, postale dio ljudskog života i popularne kulture, npr. ‘Neka me mrze, samo da me se boje’, i tome sličan grčki stih koji poziva neka se po autorovoj smrti zemlja pomiješa s ognjem, i tako dalje u istom tonu”. Još sličnije Luju XV., bar što se potopa tiče, izrazio se Lukrecije (99.-55. p.n.e.) u epu De rerum natura (O prirodi stvari): “Dakako, nama, kojih tada neće biti, ništa se neće moći dogoditi ni na naša čula djelovati, ni da se zemlja pomiješa s morem, a more s nebom.”

Je li francuski kralj-hedonist čitao Lukrecijevu apologiju (i apoteozu) Epikura? To je nepotvrđeno, ali posve moguće, s obzirom na to da je “klasično” obrazovanje u 18. stoljeću još osnova svakog obrazovanja. Značajno je, međutim, da sve antičke paralele sugeriraju značenje “briga me za bilo koju katastrofu do koje dođe nakon moje smrti”. Ovo je značenje ujedno i općenitije, dok bi zloguko proročanstvo bilo jače vezano za konkretan kontekst – za društveno-političku situaciju Francuske koja klizi prema godini 1789.

Suum cuique

“Svakom svoje.” Ma koliko ova fraza izgledala banalno, njezin pedigre u evropskoj civilizaciji seže dvije i pol tisuće godina unatrag, i uključuje Platona, Aristotela, Katona, Seneku, Cicerona, Ulpijana, apostola Pavla, Augustina, Tomu Akvinskog, Shakespearea, Hobbesa, Spinozu, Kanta, Nietzschea. Riječ je o sažetom opisu pravednosti – vrline po kojoj svatko dobiva ono što mu pripada, ono što ga ide; u Justinijanovu zborniku rimskog prava dodana je i treća riječ: suum cuique tribuere, “dodijeliti svakome ono što je njegovo”; izreku je Leibniz proglasio jednom od triju vječnih maksima pravednosti.

Tijekom svoga dvadeset i pet stoljeća dugog puta ta se maksima našla na jednom neočekivanom mjestu. Kao Jedem das Seine stajala je od 1938. nad ulaznim vratima (s unutarnje strane) konclogora Buchenwald, blizu Weimara. Kroz ta je vrata prošlo 240.000 ljudi iz 32 zemlje; 56.000 nije preživjelo, među njima komunist Ernst Thälmann, socijaldemokrat Rudolf Breitscheid, župnik Paul Schneider, pisci Imre Kertesz i Arnošt Lustig – i Nikola Kolmanić iz Ičića, Milivoj Lalin iz Splita, Zdravko Žic iz Punta... U 136 vanjskih jedinica ovog logora zatvorenici su radili kao robovi za BMW, IG-Farben, Junkers, Krupp, Rheinmetall-Borsig, itd. Suum cuique.

Autoritet i praznina

Naravno, sve se može zloupotrijebiti. Ljudi su bili ubijani i mučeni u ime najplemenitijih ideala, s najljepšim riječima ljudske civilizacije na usnama krvnika – trebamo li se onda čuditi cinizmu nacista iz KZ Buchenwald dok pribijaju “Svakom svoje” na unutrašnju stranu ulaznih vrata logora, dok dodaju malu fiorituru pandemoniju terora i poniženja kojemu su svakodnevno izložene njihove žrtve? Ili da, možda, u postavljanju “jedne od triju vječnih maksima pravednosti” na vrata logora ne gledamo cinizam, već pokušaj da se zločini opravdaju – da niz evropskih mislilaca, od Platona do Spinoze i Kanta, legitimira ono što se u logoru zbiva – i to u očima samih žrtava?

Ma kako o tome mislili, suum cuique iz Buchenwalda ostaje brutalan podsjetnik na glavnu ideju ove kolumne: u izrekama i poslovicama, osim punine autoritativnosti, važna je i praznina nedorečenosti; sve su to lijepe posude s dovoljno mjesta za sadržaj po izboru korisnika. I zato mi baš nisu drage.