Dijagnoza potpune dekadencije

Jest da je objavljen u biblioteci “za književne sladokusce”, ali za ovaj je roman potrebna još određenija čitateljska populacija od samo običnih slatkozubića: baš zahtijeva pažljive, uporne, strpljive, načitane (u smislu da nisu tek progutali tonu junk-fooda od  trasha s top-lista, nego su probranim čitanjem stjecali obrazovanje i širili svoj svjetonazor). Tako će vjerojatno to biti jedna od onih dragocjenih i rijetkih knjiga koja nekim čudom umije sama naći svoj par očiju, umjesto da bude puka papirna konfekcija. Naposljetku, njegovi poklonici diljem svijeta kažu da će António Lobo Antunes prije ili poslije postati nobelovac. Za sada, osim nekoliko nominacija za Nobela, ipak ima mnoštvo drugih važnih književnih nagrada.

Taj Portugalac, rođen 1942. u Lisabonu, osim darovitosti ima i pravu književnu biografiju. Već u dobi šestogodišnjaka znao je da želi postati pisac, ali ga je otac prisilio da završi medicinske škole i fakultet. Štoviše, specijalizirao je psihijatriju i radio u bolnicama. Znakovito ili ne, ali koju godinu nakon rastave braka objavio je prvi roman još znakovitija naslova Slonovsko pamćenje (1979.), upravo o svojoj rastavi, i postigao golem uspjeh. To ga je nagnalo da odluči posve se posvetiti pisanju, iako je i dalje imao privatne pacijente (što je vjerojatno veoma poticajno i katkad nadahnjujuće za pisca – u pozitivnom smislu: nebrojene su varijacije “izglobljenja” ljudske psihe). Do sada je objavio više od petnaest romana, preveden je na dvadesetak jezika i smatra se jedinim od najboljih suvremenih portugalskih pisaca. U nas nije bio prevođen, osim što je zastupljen u Antologiji suvremene portugalske pripovijetke (Ceres, Zagreb 1999.), koju je priredila i prevela Tatjana Tarbuk, zaslužna i inače u nas za upoznavanje čitateljstva s najboljim djelima Portugalaca. Kao vrsna poznavateljica portugalske književnosti, jezika i kulture uopće, odnjegovana književna ukusa, uvijek nas iznenadi nekom “slasticom” u uvijek odličnom prijevodu. Tako je i s ovim romanom za koji joj je zacijelo trebalo sve prevoditeljsko znanje, talent i iskustvo da tako zamršen prozni tekst, razbarušenog stila s izletima u magični realizam koliko i nadrealizam, naizgled nemoguće razvedene sintakse i meandriranja misli u nebrojene tajne rukavce ljudskog duha, minuciozan u svakom pogledu – stvori iznova u mediju hrvatskoga jezika. Posao je to vrijedan ne samo naše čitateljske pozornosti nego i svake stručne pohvale.

Sodoma i Gomora naših dana

Dakle, u središtu priče je samrtnička postelja na kojoj leži pater familias, Diogo, nekad moćan ali krajnje okrutan, bogati posjednik ne samo zemlje i nekretnina nego i gospodar života svojih podređenih, svojte i služinčadi. Oko umirućeg se skupilo svekoliko jato srodnika, krvnih i nekrvnih, ne toliko da bi se oprostili s dragim im starcem, nego da bi vidjeli što i koliko mogu zgrabiti za sebe. Svako poglavlje pripovijeda neki od okupljenih u staroj oronuloj kućerini, iz svoga kuta gledanja ili čak s odmakom od sedam godina. Osim toga, sve se događa sredinom sedamdesetih, nakon pada Antonija Salazara – u vrijeme kad se u Portugalu sa strahom očekivala komunistička diktatura u kojoj nitko ne bi bio siguran ne samo za svoju imovinu nego ni život.

Priču otvara zet, Anin muž Nuno, cinični zubar koji je zapravo otupio na sva zastranjenja u uistinu neobičnoj obitelji. Naime, u složenoj konstrukciji romana i još složenijoj križaljki međusobnih odnosa António Lobo Antunes suptilno je upleo (što je, dakako, puko nagađanje na osnovi biografskih podataka, ali  kritičari tome stalno pribjegavaju jer je tako prikladno) svoje psihijatrijsko iskustvo: raskošan spektar patologije, pojedinačne i obiteljske, jednokratne i nasljedne; rastrojenost obitelji i pojedinca. Nitko se u toj obitelji zapravo ne zgraža nad incestom, nad zlostavljanjem, nad pokvarenošću. I dok se postupno nazire cjelina iz dijelova života pohlepnog i pohotnog šogora, mongoloidne i zatajene sirotice i njezina poroda, poremećena sina opsjednutog modelom željeznice s bezimenom ženom nižeg roda koja je na svijet donijela lijepu Anu i autističnog Francisca, pa čak i liječnika i bilježnika, razaznaje se postupno kako je riječ o svojevrsnoj Sodomi i Gomori naših dana.

Kirurg ljudske psihe

U najboljem deridaovskom duhu dekonstruirana, ta će obitelj razotkriti koliko smo – iza lažnog i ustvari prozirnog paravana obiteljske sloge – prijetvorni, nemilosrdni, nemoralni, bolesni… Prebiti suprugu, silovati slaboumnu, prevariti nemoćnog… cilj opravdava sredstvo, mržnja je moćan pokretač… Od tih deset različitih glasova, od kojih svatko falšno pjeva svoju kreštavu dionicu, nastat će kakofonija u glavi čitatelja. Samo nakratko, ako je strpljiv. Jer onda će mu se razotkriti koliko nisko može pasti ljudsko biće, ogrezlo u grijeh i sebične porive, oblapornosti i bestidnosti. No, Antunes je vješt, duhovit i senzibilan pripovjedač, pa unatoč svim patologijama koje secira, pronicavošću i humorom spriječio je upadanje u puki moralizatorski kičeraj. Svaki lik tog klana na neki je način i simbol i groteska vlastite patologije, a mnogi i žrtve – bilo po rođenju, bilo po izboru.

Na fonu pak nenametljivo skiciranih političkih uvjeta nadaju se portugalski društveni odnosi, prezir prema sirotinji, raslojavanje i dekadentno propadanje starih klanova, diktatura i strah od moguće druge, povezanost s nekadašnjim kolonijama, želja i nemogućnost da se slijedi duh novog vremena.

Neobičan roman koji se ne guta nego strpljivo žvače, zalogaj po zalogaj, stranica za stranicom, dugo će vas ostaviti sitima. Ako ništa drugo, morat ćete razmisliti što to znači kad je netko za nas mrtav, iako diše tu nadohvat ruke pod kapom nebeskom; što to znači kad smo mi mrtvi za nekog, a batrgamo se za malo životnog prostora; naposljetku što to znači kad umremo u sebi i poput kakva zombija bauljamo životom, pokušavajući prevariti i vlastitu obitelj. António Lobo Antunes zapravo je pravi kirurg ljudske psihe i sjajan dijagnostičar za patologiju, osobnu, povijesnu i svakodnevice.